ŽELJKO ŽUTELJA: POČINJE LI ŽIVOT OSVAJANJEM VLASTI ? / RECOMMENDED/

Saša Zinaja/NFOTO Najveći hrvatski gradovi, Zagreb, Rijeka, Split i Osijek, koji bi trebali biti razvojne lokomotive cijele regije, opterećeni političkim trzavicama proživljavaju jedno od najtežih razdoblja u svojoj dugoj povijesti Jedna je od većih zabluda gradskih vlasti u Hrvatskoj uvjerenje da život počinje njihovim dolaskom na vlast. Za planski razvoj gradova iznimno je važno respektiranje tradicije, ali i suradnja gradskih i državnih vlasti koju otežava stranačko sučeljavanje, svedeno na nadmudrivanje ili čak bojkotiranje razvojnih programa koje zastupaju suprotstavljene opcije. Vladajuća stranka ne vlada najvećim hrvatskim gradovima – Zagrebom, Rijekom i Splitom – a i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić pokazuje samosvojnost i nesputanost stranačkom iskaznicom. Iako je cijela država po broju stanovnika predgrađe jednog od većih europskih gradova, nedostatak usklađena djelovanja lokalnih i državnih vlasti narušava brži i učinkovitiji razvoj gradova. Uvijek se sve svodi na isto: umjesto da pospješuje i ubrzava razvoj urbanih sredina, svemoćna politika koči ga jalovim prepucavanjima, a međusobnim nadmetanjima sputava boljitak većine građana. Zapušteni gradovi Svima je vidljivo kako izgleda Zagreb gotovo dvije godine nakon potresa i do koje je mjere devastiran i zapušten. Adventske žaruljice i privremena ulična živahnost u blagdansko doba ne mogu prikriti graditeljsku, prometnu i socijalnu zapuštenost hrvatske metropole. U gradu svakodnevno pucaju vodovodne i toplovodne cijevi, a zbog njihove trošnosti oko 50 posto vode nestaje u podzemnim bespućima. Sve to plaćaju građani, a ionako preskupa voda od 1. siječnja opet poskupljuje. Ako je glavni projekt nove gradske vlasti regulirati odvoz smeća kojim je grad godinama zatrpan, onda se uzaludno nadati ambicioznijim razvojnim inicijativama. Znamo kako izgleda istočni dio mediteranske metropole Splita, uključujući kolodvor i trajektnu luku. Koliko se dugo govori o projektu luke nautičkog turizma Brajdica – Marina Pećine u Rijeci? Najveći hrvatski gradovi, koji bi trebali biti razvojne lokomotive cijele regije, uzdrmani političkim trzavicama proživljavaju jedno od najtežih razdoblja u svojoj dugoj povijesti. Današnje gradske vlasti malo su naučile od prošlosti. Za potpunije razumijevanje Zagreba i njegova položaja i važnosti trebalo bi posegnuti za istraživanjima prof. dr. Aleksandra Durmana, jednog od naših najvećih arheologa, poznatog po znanstvenoj revalorizaciji i afirmaciji Vučedolske kulture. Danas umirovljeni profesor Durman pomno je istraživao arheološke elemente koji su ukazivali na važnost položaja Zagreba još u rimsko doba, na važnim komunikacijskim putevima između juga i sjevera Rimskog Carstva. Sjeverna granica Carstva, duga oko 700 kilometara, koja se Dunavom protezala od Beča do Beograda, priječila je prodor Huna, Avara i germanskih plemena. Rimske legije su se četiri stoljeća opskrbljivale oružjem pristiglim iz Siska (rimska Siscia), tada najvažnijeg grada Panonije, u kojem se proizvodilo oružje od željezne sirovine iz bosanskih rudnika. Od 1. do 5. stoljeća iz Siscije je isporučeno više od 500.000 tona oružja. Na tom koridoru bila je Medvednica koju se moralo zaobilaziti ili sa zapadne ili s istočne strane, a u podnožju je nastajao Zagreb, za koji se vjeruje da je nazvan upravo po njemu – za grebenom. Položaj Zagreba podno Medvednice ojačao je oko 800. godine, kad je franački vladar Karlo Veliki porazio drugo Avarsko Carstvo. Oko današnjeg Muzeja grada Zagreba građene su utvrde koje su štitile gradsku jezgru. Glavna je gospodarska aktivnost u srednjem vijeku bila mesna i kožarska industrija, a proizvodi su se prevozili prema sjevernim i južnim granicama Carstva. Nazivi zagrebačkih ulica – Mesnička, Kožarska i Tkalčićeva – ukazuju na proizvodnju mesa i doradu krzna, kože i vune od stoke iz Bosne. Obrambeni bedem Medvednica je za Zagreb bila klimatski i obrambeni bedem, mjesto do kojeg su dopirali bosanski stočari kako bi sa svojom stokom prezimili zimske uvjete. Povišeni položaj Zagreba bio je idealan za obranu od barbarskih prodora, a u bedemima su otkriveni senzacionalni arheološki nalazi. Vrlo moćan bedem, kojega je današnji Muzej grada Zagreba samo dio, štitio je gornjogradski prostor omeđen ulicama Pavla Radića, Ilirskog trga i Opatičke. Nakon gradnje tog bedema počinje kontinuirano naseljavanje Zagreba koje traje sve do danas. Prvi je bedem nastao nasipom nabijene ilovače propaljene i pretvorene u svojevrsnu opeku u jednom komadu. Analizom stotina uzoraka potvrđeno je da je drvo sječeno 679. godine, što je podudarno s počecima drugog Avarskog Carstva. U bedemu je otkriven senzacionalan arheološki nalaz: grob s ostacima avarskog jahača položenog uz konja. Profesor Aleksandar Durman i njegovi suradnici na američkom sveučilištu Cornell dendrokronološkim su analizama utvrdili da ostaci drvenih građevina i velike količine drvenog ugljena iz zapaljenih zagrebačkih bedema potječu iz razdoblja srednjeg vijeka. Arheološkim istraživanjima unutar bedema utvrđeno je postojanje života u središtu grada koji traje do danas. Zagreb obilježava 1343 godine kontinuiranog postojanja, ali ima i starijih tragova koji potječu od predrimskog doba. Prošlost za pamćenje Ne žele li se baviti dalekom prošlošću, današnji gradski vlastodršci mogli bi se ugledati na bližu prošlost od prije stotinjak godina. Hrvatsko narodno kazalište sagrađeno je za manje od dvije godine, od 1894. do 1895. Najljepša secesijska zgrada u Zagrebu, bivša Nacionalna i sveučilišna knjižnica, danas Državni arhiv, građena je od 1911. do 1913. Hotel Esplanade sagrađen je za dvije godine, od 1923. do 1925., a posljednja velika preobrazba Zagreba – razdoblje uoči Univerzijade – dogodila se od 1985. do 1987. Sadašnja gradska vlast ne uspijeva riješiti ni opskrbu grada pitkom vodom ni odvoz smeća. Usporedimo li tih samo nekoliko primjera – imajući na umu i tadašnju tehnologiju gradnje – s jalovim pokušajima obnove Zagreba nakon potresa 2021., mnogo je razloga da se stidimo ponašanja i državnih i gradskih vlasti prema metropoli, osobito kad je riječ o obnovi teško stradale kulturno-povijesne jezgre Zagreba koja tvori identitet glavnog grada države. Mogu li arheološka otkrića i nasumce izabrani primjeri zagrebačke prošlosti gradskim vlastodršcima pokazati da život ipak ne počinje od njih i njihove taštine? Taštine karakteristične za ljude koji su se u djeliću povijesti dočepali vlasti, najkrhkijeg materijala od kojih se ne grade gradovi, nego samo montažne konstrukcije za veličanje ega? Mogu. Pitanje je samo žele li.