ANTE TOMIĆ

Kako su Talijani uhljebili lika koji potpisuje sve što mu daš

AUTOR: 

·          

o    Ante Tomić

 OBJAVLJENO: 

·         26.05.2018. u 21:07

Profimedia, Alamy

Ante Pavelić na paradi u Karlovcu, 1941.

Bila je to zgoda po prilici kao kad hadezeovac treba zaposliti glupog nećaka ili nesposobno kumče, a čemu prethodi ovakav nekakav neprijatni razgovor s višim stranačkim funkcionarom:

“Je li pametan?”

“Onako... Neću te lagat, nije baš.”

“Ali je vrijedan?”

“A ne, ne. Mladić je izrazito lijen. Na poslu ga ne očekujte prije jedan popodne. I, ako smijem dodati, rijetko je pokvaren, podao, neiskren, laže čim zine.”

“Pa vjerojatno je onda zgodan? Nasmijan? Šarmantan? Poletan?”

“Bože sačuvaj! Upadljivo je ružan. I vazda šutljiv i smrknut. Gleda čovjeka kao da bi mu opsovao sve do devetog koljena. Što, uzgredno kazano, često i čini. Bez ikakvog razloga ti uvrijedi majku. Osim toga, nasrće na žene. Hvata za sise kao mutav. U jednu riječ, izuzetno je loše odgojen. A i smrdi na češnjak i trule zube.”

“O, sveca mu njegovog, ima li u njemu išta dobro?”

“Potpisat će šta god mu staviš na stol.”

“Pa to!”, uzvikne sada viši stranački funkcionar. “Što nisi odmah tako rekao?!”

Ovakav se nekakav neprijatni razgovor vodio jedne noći s početka četrdeset prve u sitnu uru između Berlina i Rima. S jedne strane brzoglasa njemački Führer Adolf Hitler, a s druge talijanski duce Benito Mussolini nezadovoljno su primjećivali kako im nedostaje pravih ljudi, kako su zabrinjavajuće kadrovski manjkavi u onoj... onoj... onoj... pomozi mi... “Hrvatskoj”, predložio je Mussolini. “Tako je!”, složio se Führer.

Nekoga je valjalo staviti da vodi tu malu musavu slavensku zemlju, a nitko pametan nije želio taj posao. Živi užas! Kao da traže izvanrednog povjerenika za Agrokor. Vlatko Maček mjesecima se skrivao od Hitlerovih i Mussolinijevih teklića, izmotavao kako je on već star, tvrdio kako je ženi obećao da više neće u politiku, glumio kako... khh!... khh!... khh!...evo, đavo je odnio, danima vuče nekakvu prehladu, pa Mussoliniju nije preostalo drugo nego predložiti jednog svog hrvatskog znanca, neko je vrijeme već živio u Italiji, i nije, istina, bio ni bistar, ni radišan, ni pošten, ni odan, ali je imao jednu neprocjenjivu osobinu.

Tako su uzeli retardiranog Antu Pavelića. Jer im je on, siroče, bio poslušan. U Telegramu su prije nekoliko dana podsjetili kako je prošlo sedamdeset sedam godina otkad je takozvana Nezavisna Država Hrvatska fašističkoj Italiji Rimskim ugovorima radosno prepustila Zadar, Split, Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet, čitavu Boku, dijelove Gorskog kotara i Primorja. Ogroman teritorij u kojemu je tada živjelo četiristo tisuća Hrvata samoproglašeni je Poglavnik dao smijući se kao lud na brašno i bio je to, nesumnjivo, najvažniji trenutak njegove, nazovimo to tako, vladavine. Samo zbog toga su ga i zaposlili, kako se danas zapošljavaju nesposobni hadezeovski nećaci i kumčad, da potpiše sve što mu stave na stol.

Rimske ugovore tradicionalno se drži sramotnim izdajničkim dokumentom, nacionalnom katastrofom usporedivom možda samo s epizodom kad su Vlado Kalember i Izolda Barudžija s pjesmom “Ciao amore” za Euroviziji u Luksemburgu osamdeset četvrte osvojili osamnaesto, predzadnje mjesto. No, dopustite, to mi se čini pretjerano reći. Nije to ipak bio takav poraz. Mislim na Rimske ugovore, ne na “Ciao amore”. Antu Pavelića se, u ovoj osobitoj prilici, nepravedno osuđuje.

Gledajte to ovako. NDH je bila groteskno neuspješna. U dvadesetom stoljeću takve su se države sporadično još osnivale samo u dijelovima Centralne Afrike gdje još nije bilo iskorijenjeno ljudožderstvo, ali na europskom tlu nije bilo dvije takve. Ništa tu nije valjalo: ni poljoprivreda, ni industrija, ni željeznice, ni ceste, ni škole, ni kazališta, ni muzeji, ni redarstvo, ni carina. Nema jednog jedinog ekonomskog, političkog, vojnog, kulturnog ili bilo kojeg drugog postignuća u četiri godine ustaške vlasti, a da za njim vrijedi žaliti. Premda se država na zemljovidu protezala sve do Drine i Sandžaka, njezin je autoritet bio daleko manji. Zapravo, već i izlet do današnjih Dugava Poglavniku je mogla biti smrtonosna avantura te se on razborito držao Ilice.

Već do Cvjetnog trga ne bi se osmjelio uputiti bez svoga odanog, neustrašivog, superiorno uvježbanog, vrhunski naoružanog, besprijekorno katoličkog i heteroseksualnog tjelesnog zdruga. Stanovništvo je, osim toga, bilo gladno, hrane je bilo malo i prodavala se na crnom tržištu, za zlato, jer je kuna propadala brže nego su je stigli štampati. A najgore od ičega vladala je užasna tiranija koja je istrebljivala političke neprijatelje i trudila se ubiti koliko god može Srba, Židova i Cigana. Pa čak ni to ustaški šupci nisu znali ozbiljno i organizirano učiniti, kako su to u Auschwitzu i Treblinki činili njihovi pokrovitelji, poslovično pedantni Nijemci, već su njihovi logori smrti bili krvavi fušeraj, kaotično divljanje poremećenih sadista, “Disneyland za psihopate”, kako je škotski pisac Phillip Kerr na jednom mjestu genijalno opisao Jasenovac.

S druge strane, bila je fašistička Italija, koja nije ubijala Židove, a ni Srbi ni Cigani nisu joj bili specijalno mrski. Nije ni to, istina, bilo lijepo mjesto. Režim je strijeljao i vješao neprijateljske zarobljenike, batinao i nalijevao ricinusom uhapšene komuniste, ali jedno mu valja priznati. Nije tu bilo ničega nalik Jasenovcu. Ima li pakla, Benito Mussolini nije završio na samom njegovom dnu zbog jedne stvari: dok je imao nekakvu vlast, stvarnu vlast, taj luđak nije provodio genocid. Brojni naši Schwartzi, Goldsteini, Bornsteini, Izraeli i drugi početnih su se ratnih godina spasili od ustaškog mahnitanja bijegom na Kvarner, u Zadar, Split ili Korčulu i ostali su tamo, razmjerno sigurni, žive glave, sve do kapitulacije Italije u rujnu četrdeset treće.

Pogledate li Rimske ugovore u svjetlu ovih činjenica, to nije bio sramotan i izdajnički postupak Ante Pavelića. Upravo suprotno, dragi prijatelji i zemljaci, Rimski su nas ugovori dijelom spasili sramote. Potpisivanje toga dokumenta bilo je, bez konkurencije, nešto najbolje, najčovječnije i najdomoljubnije što je Ante Pavelić napravio u svome bijednom i ponižavajućem životu. Ne treba zaista žaliti da je on dao Dalmaciju Talijanima. Nije to tragedija. Tragedija je zaista zašto im, u pičku materinu, nije dao cijelu Hrvatsku?

DARKO HUDELIST

CRTICE IZ DRUŠVENE MOĆVARE BALKANA

****************************************

GLOBUSOV EKSKLUZIV Dvostruka tajna misija D. Bilandžića: Tuđman ga postavio za potpredsjednika RH jer mu je potpuno vjerovao, ali vjerovao mu je i KOS

AUTOR: 

·          

o    Darko Hudelist

 OBJAVLJENO: 

·         26.05.2018. u 13:10

Privatni album

Prošlo je točno 28 godina otkako je profesor Dušan Bilandžić, inače istaknuti član Račanova SKH-SDP-a, izabran, odnosno imenovan - u novoj, Tuđmanovoj Hrvatskoj - za člana Predsjedništva SRH, a onda, samo dva mjeseca poslije, nakon donošenja ustavnih amandmana 25. srpnja 1990., i za potpredsjednika Republike Hrvatske (na kojoj je dužnosti bio sve do 1. siječnja 1991.)

VEZANE VIJESTI

·         POVJESNIČAR I ŠEKSOV BIOGRAF 'Odnos njega i UDBA-e je jako kompliciran...'

·         ONI JOŠ UVIJEK SLAVE DAN MLADOSTI U Beogradu obilježen Titov rođendan, u Kuću cvijeća stiglo dvije i pol tisuće ljudi: 'Tada se puno bolje živjelo'

Bio je to onaj prvi, prijelazni period Tuđmanove vladavine, u kojoj je novi hrvatski predsjednik u najvišim tijelima vlasti angažirao i takve ljude - intelektualce i političare - koji su imali dobar rejting i uvažavanje i kod starih partizanskih kadrova u Beogradu. Primjerice, Josip Boljkovac, ministar MUP-a RH od 31. svibnja 1990. do 24. kolovoza 1991., dobro je u Beogradu kotirao kod generala Petra Gračanina, kao i kod generala Ivana Miškovića Brka.

A sam Dušan Bilandžić imao je u Beogradu, u kojem je proveo nekoliko bitnih godina svoga života (od 1954. pa sve do sredine 60-ih) i važan, nerazdvojivi dio svoje obitelji: u Beogradu, koliko mi je poznato, i danas žive njegova djeca Vladimir i Svetlana.

Nešto je o tome Bilandžić napisao u svojoj podužoj biografiji priloženoj u njegovoj dnevničko-memoarskoj knjizi “Dnevnik izbliza”, iz 2006.: na str. 359 objavio je i fotografiju svoje iskaznice kao člana Predsjedništva - potpredsjednika RH, iz 1990.

Poznajem Bilandžića još od kasnih 70-ih, kada mi je bio profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (na drugoj godini studija). Viđali smo se i poslije, 90-ih i početkom 2000-ih, ali uglavnom površno. Poštovao sam ga, no imao sam neku rezervu prema njemu kao znanstveniku. Priznajem da me na to navukla i jedna kolumna povjesničarke Zorice Stipetić u Globusu, 90-ih, u kojoj je Bilandžića portretirala kao povjesničara lakše kategorije.

Privatni album

Mladi oficir JNA Dušan Bilandžić drži govor na mitingu u Novoj Gradiški u povodu proslave 1. maja 1947.

A opet - imponirao mi je, najviše zbog toga što je raspolagao informacijama koje nije imao (niti je s njima bio spreman izići van, u javnost) nijedan hrvatski, odnosno jugoslavenski političar ili znanstvenik. Uvijek sam se pitao odakle Bilandžiću tolike silne, superpovjerljive informacije (a koje nitko nikada nije demantirao), tko mu ih daje i kako do njih dolazi. Malo-pomalo, počeo sam sumnjati da je Bilandžić, uza sve ostalo, bio i obavještajac.

Onda mi je u ruke došla radna verzija njegova rukopisa “Tito i raspad druge Jugoslavije”. Bilo je to u veljači 2011., kad sam uglavnom boravio u Beogradu, radeći na svom velikom istraživanju o hrvatsko-srpskim odnosima i slomu SFRJ. Bilandžić je tada već bio star, a i bolestan; bilo mu je 87 godina. Bio sam čak u prilici da i redigiram taj njegov rukopis (najviše kada je riječ o datumima, u kojima je Bilandžić i u svojim mlađim godinama znao katkada “brljati”), a onda sam, u dogovoru s njegovim izdavačem, taj njegov rukopis odnio u Beograd i pokazao Dobrici Ćosiću, s kojim sam tada imao vrlo intenzivne kontakte. Ćosić je bio iznenađen, pa i šokiran, Bilandžićevom evolucijom, tj. stavovima i informacijama što ih je iznio u tom svom zadnjem (zadnjem prije smrti) rukopisu. No, o tome ću opširnije pisati u drugom dijelu ovoga teksta (u idućem broju Globusa).

Privatni album

Članovi rukovodstva SKH, 1968.: Pero Pirker, Dušan Bilandžić, Milka Planinc, Jure Bilić, Marko Koprtla, Savka Dabčević-Kučar, Dušan Dragosavac, Vladimir Bakarić, Ema Derossi-Bjelajac, Mika Tripalo i Ante Josipović

“Tito i raspad druge Jugoslavije” najintrigantniji je i najkontroverzniji Bilandžićev rukopis - pravo je čudo kako u nas (ni bilo gdje drugdje) nije izazvao more polemika (a zaslužio je to). Nažalost, Bilandžić ga nije uspio dovršiti u obliku knjige, ali je zato ugledao svjetlo dana u obliku podužeg feljtona, u 12 nastavaka, u Jutarnjem listu od 26. travnja do 9. svibnja 2011.

Već i površno čitanje toga rukopisa otkriva nam onu manje poznatu, obavještajnu dimenziju ili komponentu Bilandžićeva javnog djelovanja. Bilandžić u njemu spominje da je, uza sve ostalo, bio i direktor tzv. znanstvenog centra SKJ te da je na toj funkciji imao neposredne kontakte sa svim članovima vrha SKJ, posebice s Edvardom Kardeljem, koji je u ime CK SKJ upravljao radom Centra.

U svojim sam naknadnim istraživanjima i provjerama ustanovio da je to bio, zapravo, Centar za društvena istraživanja pri Predsjedništvu CK SKJ i da je prije svega imao politički, a ne znanstveni karakter (kako to Bilandžić navodi u svom rukopisu). Centar je osnovan 1969., a bio je u neposrednoj funkciji izrade idejno-teorijskih osnova za ustavnopravnu reformu federacije 1971. i izradu Ustava iz 1974.

- I ja sam bio u tom Centru - rekao mi je jedan moj sugovornik, inače dobar znanac ili čak prijatelj Dušana Bilandžića - on se nalazio na Trgu Marxa i Engelsa (današnjem Trgu Nikole Pašića - op. a.) u Beogradu. Bilo je to idejno tijelo Predsjedništva CK SKJ. Bilandžić je na dužnost direktora tog Centra postavljen kao najinformiranija osoba u cijeloj Jugoslaviji. U tom se Centru isprepletao ogroman broj informacija, a Bilandžić je sa svojom informiranošću bio iznad svega.

Privatni album

Titov oficir Franjo Tuđman i Bilandžić bili su bliski suradnici u Beogradu 50-ih i 60-ih

Danas s vrlo visokim stupnjem vjerodostojnosti mogu ustvrditi da je Dušan Bilandžić i kao politički radnik i kao povjesničar bio, tijekom svojega života i javnog djelovanja, u vrlo bliskim vezama i kontaktima - pored brojnih drugih institucija i pojedinaca, i u Hrvatskoj i u cijeloj Jugoslaviji - i s famoznom Kontraobavještajnom službom (KOS-om), tj. vojnom obavještajnom službom JNA. I to u dvostrukom smislu: s jedne je strane prikupljao informacije od KOS-a, a s druge - neke je osjetljive informacije dostavljao KOS-u (ovisno o prilici). Potkrijepit ću to jednim vrlo dojmljivim primjerom.

Bila je 1972., prva godina nakon sloma tzv. Maspoka. Do sloma Maspoka Bilandžić je bio prilično hrvatski orijentiran, on nikada nije dokraja prihvatio tezu ili tvrdnju da je projekt Jugoslavije ispravan. Drugim riječima, računao je na moguću hrvatsku emancipaciju ili osamostaljenje (u ovom ili onom vidu). To ga je, u konačnici, i zbližilo s Franjom Tuđmanom. Čak još u Beogradu, kasnih 50-ih i ranih 60-ih, kada su njih dvojica zajedno radili u Prvoj upravi Generalštaba JNA (a s njima je, praktički u istome uredu, kod generala Ivana Gošnjaka, sjedio i Veljko Kadijević), Bilandžić je Tuđmanu povremeno davao na znanje da ima informacije ili spoznaje na temelju kojih se može zaključiti da projekt Jugoslavije - usprkos svemu - ne stoji, odnosno da “ne pije vodu”. I da priča s Jugoslavijom neće dobro završiti. Tuđman je to zapamtio (svidjelo mu se takvo razmišljanje) i zato ga je, još u prvoj polovici 60-ih, i pozvao u svoj Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, u kojem je, odmah nakon napuštanja službe u JNA, bio direktor (a nakon pobjede na izborima 1990. imenovao ga je i potpredsjednikom RH).

Privatni album

Transkript Tuđmanova razgovora o Bilanžiću

Međutim, 1972. u Bilandžiću se dogodio politički preokret pa se izričito deklarirao protiv Maspoka i bilo koje varijante osamostaljenja Hrvatske iz Jugoslavije. Stao je na pobjedničku stranu (u tom trenutku) - iako nikada, pa ni tada, nije u sebi bio protiv hrvatstva. Naravno, učinio je to iz oportunističkih razloga. On je tada bio na vrhuncu svoje političke moći - više politički nego kao znanstvenik - i nije htio riskirati. Morao je lavirati da bi održao svoju nimalo lako stečenu poziciju moći. Da je ostao uz Maspok, sve bi izgubio (no zato će se potkraj 80-ih, kad se jasno naslućivao raspad SFRJ, prilično intenzivno zalagati za rehabilitaciju Hrvatskog proljeća).

I što sada, 1972., Bilandžić radi? I s kim radi, odnosno surađuje (ili možda najbolje rečeno - komunicira)? On je u isto vrijeme u povremenim radnim kontaktima i razgovorima s visokopozicioniranim pripadnicima najužeg vodstva CK SKH (tadašnjeg, postmaspokovskog) i s određenim ljudima iz KOS-a. I daje informacije i jednima i drugima (ali ujedno i prikuplja, i obrađuje, informacije od jednih i drugih, kao i od svih ostalih, “na svim stranama svijeta”, s kojima je u to vrijeme bio u kontaktu).

Josip Bistrović / CROPIX

Prva smotra brigada Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj

Na jednome od sastanaka u vrhu CK SKH nakon sjednice u Karađorđevu, 1972., postavilo se pitanje “što rade Savka i Miko”, nakon što su bili izbačeni iz Partije. CK je tvrdio da je Savkina i Mikina frakcija i dalje aktivna, da oni i nakon Karađorđeva nastavljaju svoje oporbeno i prohrvatsko djelovanje, no u hrvatskoj Službi državne sigurnosti (zaduženoj za prikupljanje takvih podataka) govorili su da o tome nemaju pouzdanih informacija, odnosno da su se Miko i Savka povukli. “Agentura tada (1972. - op. a.) nije bila najbolja, nisi imao ljude” - rekao mi je o tadašnjem stanju u hrvatskoj Službi državne sigurnosti jedan moj sugovornik. I tada CK SKH angažira upravo Dušana Bilandžića - računajući na njegovu izvanserijsku informiranost o svemu - da on izvidi i ispita što, zapravo, Savka i Miko rade, gdje se sastaju i o čemu raspravljaju.

Izvor informacija za Bilandžića bio je jedan bivši “maspokovac”, koji je bio u bliskim vezama i sa Savkom i s Mikom.

No, prava je poenta ove priče to da je Dušan Bilandžić sva svoja saznanja o Savki i Miki, osim hrvatskome CK, prenosio i KOS-u, u Beograd. “Vojsku je zanimalo” - kaže mi moj sugovornik - “što radi Partija, i u Zagrebu i drugdje, tj. jesu li na liniji. Vojska - KOS, Vojna bezbjednost - uvijek je željela znati što rade republička rukovodstva, odnosno nacionalne partije. I tu onda Bilandžić i jednima i drugima otvoreno govori - prenosi im ono što zna i što jest. To je već analiza, u čemu je Bilandžić bio nenadmašan.”

Damjan Tadić / CROPIX

Josip Manolić, Antun Vrdoljak, Stjepan Mesić i Duško Bilandžić

Za tu paralelnu djelatnost Dušana Bilandžića doznao je i njegov drug, kolega i (povremeni) prijatelj - iz razdoblja JNA i djelovanja Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu - Franjo Tuđman. O tome nam zorno svjedoči zanimljiv dokument hrvatske Službe državne sigurnosti iz 1986., zapravo transkript tajno snimljenog razgovora Franje Tuđmana (čiji je kodni naziv, u SDS-u, glasio “Soča”) i povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora Grge Gamulina, u Zagrebu (u Tuđmanovoj kući u Nazorovoj 59, koja je bila tajno ozvučena), 6. listopada 1986.

Jedna od tema u tome razgovoru bio je Ivan Šibl i njegova netom izišla knjiga “Sjećanja” (u tri sveska). Kako je recenzent te knjige bio Dušan Bilandžić, razgovor se, sasvim spontano, zapodjenuo i o njemu.

Gamulina je zanimalo “što je s njim”, s obzirom na prijašnje “kombinacije oko njega”.

Tuđman mu je odgovorio da ni njemu nije jasno zašto Bilandžića “kao Špiljkovog čovjeka u politici nema” (tada, 1986. - op. a.). Ponudio je dva moguća odgovora: da mu se “politika jednostavno ogadila” ili da “čeka neko drugo vrijeme”. No, na to je dodao još nešto - što je u dokumentu SDS-a, u prepričanoj formi, ovako interpretirano:

“U svakom slučaju, oko njega je bilo puno priča. Između ostalog i ta da je išao na razgovore sa Savkom i Tripalom te Crvenkovskim i Haramijom i onda ‘radio analize za KOS’.”

Polurečenica “radio analize za KOS” stavljena je u dokumentu SDS-a pod navodnike, što znači da je Tuđman točno tako rekao.

Gamulin je na to Tuđmanu kazao - piše u dokumentu - “da su neki bili veoma kategorični u tim pričama”, na što mu je Tuđman odgovorio - citiram dokument - “da on to ne može tvrditi, ali da je sigurno da to (on, Bilandžić - op. a.) ne bi činio da ‘iza toga nije imao pozadinu’. Ne zna (on, Tuđman - op. a.) da li je to ovaj (Bilandžić - op. a.) radio samo za potrebe političkog vrha, ali smatra da je za takve razgovore trebalo imati hrabrosti.”

Tuđman je tome još dodao da je Dušan Bilandžić za njega “čovjek koji ima nacionalnog osjećaja, ali isto tako i sposobnost prilagođavanja”. Pritom nije propustio napomenuti - pomalo se tužeći na njega i njegov karakter - “kako je baš on (Tuđman - op. a.) bio taj koji ga je ‘prvi izvukao’, a ovaj (Bilandžić - op. a.) poslije se prema njemu nefer ponio”.

No ipak, kako vidimo, unatoč tome što je Bilandžić prema Tuđmanu bio “nefer” u jednoj (ne znamo kojoj) situaciji, Tuđman ga je, čim je, u svibnju 1990., bio izabran za predsjednika RH u vrlo kritičnoj fazi osamostaljenja i odcjepljenja od SFRJ, imenovao za jednog od potpredsjednika nove hrvatske države - a poslije ga je, sredinom 90-ih, angažirao i kao savjetnika u Uredu RH u Beogradu (1994.-1996.). “Tuđman je Bilandžića” - tvrdi moj sugovornik - “na sve te dužnosti postavio bez ikakve provjere, jednostavno ga nije htio provjeravati jer ga je još otprije bio prihvatio kao čovjeka za kojeg je znao da nikada nije vjerovao u ‘dogmu’ o Jugoslaviji, čak ni u ono vrijeme kad su obojica službovali u JNA u Beogradu.”

U interpretaciji i vrednovanju Bilandžićevih veza s KOS-om moramo, međutim, biti vrlo oprezni, budući da su ti Bilandžićevi kontakti bili izvan svih stereotipa kakve obično imamo na umu kada za nekoga tvrdimo, najčešće u optužujućem tonu, da je “čovjek KOS-a” ili da “radi za KOS”. Bilandžić nije bio takva vrsta čovjeka, o čemu moj sugovornik - koji je Bilandžića poznavao tako reći “kao svoj džep” - kaže:

- Ne vjerujem da je Bilandžić radio za KOS u onome uobičajenom smislu riječi, to nije bio njegov stil i način. On je bio iznad toga, a tako se i ponašao. Bilandžić se sam nametnuo KOS-u, bio je hrabar i odlučan. Gdje god je mislio da će dobiti neku važnu informaciju, on se sam nametnuo. Njemu je ponajprije bilo do toga da gradi svoju moć, a do te je moći dolazio tako što je dolazio do informacija koje nitko drugi u Jugoslaviji nije imao. Znači, sve je te prikupljene informacije koristio sebe radi, i onda ih prenosio - ovisno o situaciji - jednima, drugima ili trećima. Pritom se držao dosta bahato, imponiralo mu je što ima neograničen uvid i u one najpovjerljivije i najdelikatnije informacije. Bio je prepotentan, svoj, godilo mu je da ima reputaciju jednog od najinformiranijih ljudi u zemlji...

Na moje konkretno pitanje je li Bilandžić u KOS-u imao svoje kodno ime, moj mi je sugovornik odgovorio:

- Možda mu je Vojska i dala kodno ime, a da on za to nije znao. Time želim reći da on nikada ne bi pristao na status informatora KOS-a, dakle da ima svoje kodno ime u KOS-u - to, jednostavno, nije bio njegov princip. On je, zapravo, kroz razgovore s ljudima iz KOS-a više koristio njih nego oni njega. Bilandžić je bio otvoren za sve tipove razgovora, ako je imao s kim, ali je - generalno gledajući - uvijek bio na strani dogme o samoupravnom socijalizmu. Sebe je držao iznad svih izvora informacija, pa i iznad CK SKH...

No ipak, kad sam svojega sugovornika izričito pitao zašto je onda Bilandžić 1972. informacije prikupljene o Miki Tripalu i Savki Dabčević-Kučar proslijedio, osim hrvatskome CK, i KOS-u (ako je zaista bilo tako), on mi je ovako odgovorio:

- Pretpostavljam da je on KOS-u to davao da bi se malo i dodvorio, odnosno da bi stvorio obrambeni zid u sumnju KOS-a prema sebi. Jer, KOS je znao da on nema čvrstu dogmu o Jugoslaviji. Osim toga, Bilandžić je najvjerojatnije znao da JNA sprema vojni udar protiv onih - dakle protiv Hrvatske - koji se žele odvojiti od Jugoslavije!

Na vrhuncu svojega političkog (i političko-obavještajnog) djelovanja, impregniranog profesurom na FPN-u i pisanjem ozbiljnih i relevantnih knjiga i feljtona o povijesti Titove Jugoslavije (moj sugovornik ipak Bilandžiću osporava status i dignitet znanstvenika u strogom značenju te riječi) Bilandžić je obavljao i nekoliko delikatnih misija za centre moći s kojima je bio u kontaktu i od kojih je crpio informacije. Spomenut ću njih dvije.

God. 1980., neposredno nakon Titove smrti, u CK SKH su počele vrlo ozbiljne rasprave o budućnosti Jugoslavije. Došlo se do zaključka ili teze da je na djelu srpski koncept o stvaranju jake unitarne Jugoslavije i da se ide protiv Ustava iz 1974. U tim diskusijama - ali ne samo u Zagrebu, tj. u hrvatskoj Partiji, nego i u Beogradu, u CK SKJ - sudjelovao je i sam Bilandžić. On je u cijeloj Jugoslaviji posve ravnopravno razgovarao sa svim bitnim političarima. I tu sada njega vrh CK SKH iskorištava da, odmah nakon Titove smrti, priopći Franji Tuđmanu, Marku Veselici, Vladi Gotovcu i drugim hrvatskim nacionalistima, s kojima je također bio u kontaktu: “Imate poruku iz CK SKH: nemojte slučajno prvi, nakon Titove smrti, pokrenuti akciju oko redefiniranja Hrvatske i odnosa u Hrvatskoj; neka krenu drugi, a ne mi! Jer ako vi prvi krenete, bit ćete uhapšeni!”

Tuđman i društvo nisu ga poslušali i, čim su započeli sa svojim oporbenjačkim aktivnostima, bili su svi redom uhićeni i suđeni.

Druga situacija: godinu dana nakon prve Tuđmanove turneje po Kanadi i Sjevernoj Americi (koja se dogodila u ljeto 1987.), dakle 1988., Bilandžić je, po zadatku, išao istim putovima i po istim mjestima kojima je prethodno išao i sam Tuđman - da izvidi koliko je taj Tuđmanov projekt uspio. Nisam, međutim, doznao tko je Bilandžića poslao na taj zadatak, no, po svemu sudeći, to je bio vrh CK SKH (iako nije isključeno da je o svom saznanjima obavijestio i Beograd).

U svibnju/lipnju 1982. Dušan Bilandžić našao se u gabuli. Zbog jednoga svog izlaganja, odnosno teksta o jugoslavenstvu - u kojem je vrlo kritički govorio o jugoslavenstvu, tvrdeći da je to prvenstveno emotivan pojam ili način izražavanja pripadnosti jednoj zajednici ili državi te da jugoslavenstvo nikako ne može biti nacija - našao se na udaru brojnih beogradskih listova, koji su u to vrijeme otvoreno ili prikriveno zagovarali unitarističku opciju. Onda mu je beogradski NIN ponudio intervju, u kojem bi imao prilike dodatno razjasniti što zapravo misli o jugoslavenstvu. U toj nezgodnoj situaciji, kada nije znao što da napravi i kako da postupi, jedan Bilandžićev znanac ili sugovornik - inače doušnik hrvatske Službe državne sigurnosti - predložio mu je da se o tome posavjetuje s nekim iz CK SKH, primjerice sa Stipom Šuvarom.

Ono što mu je Bilandžić tom prigodom odgovorio, taj je njegov sugovornik, SDS-ov konspirativac, promptno proslijedio hrvatskoj Službe državne sigurnosti, o čemu je 14. lipnja 1982. napravljen izvještaj u kojem je Bilandžićev (malo širi) odgovor ovako prepričan, odnosno interpretiran (i to pod navodnim znakovima, što znači da bi to trebale biti točno citirane Bilandžićeve riječi):

“Ne! Stipe (Šuvar - op. a.), bez obzira na naše drugarstvo, previše je zločest i maliciozan da bi dao pravi savjet. On bi me gurnuo u propast, takav je on, ne možeš se na njega osloniti. S Jožom (Josipom Vrhovcem - op. a.) slična je stvar, samo će Joža odmah reći ne, jer mu je to najjednostavnije, a on je restriktivan i inače. S Jurom (Bilićem - op. a.) ne možeš o tim stvarima govoriti jer je on bez veze. Dakle, ni s kim ne možeš razgovarati praktički osim s Bakarićem, a on je i sam suviše bolestan i okupiran da bi ga čovjek time maltretirao, iako sam duboko uvjeren da Bakarić dijeli moje mišljenje. On je u posljednjih godinu dana u različitim prilikama dao jasno do znanja tri gotovo parole: Jugoslavije nema bez rješenja nacionalnih ekonomija i konflikata što iz toga proizlaze. Unitarizam i centralizam su za ovu zemlju najveća opasnost. I treće, nacionalno pitanje riješeno u Partiji već odavno ostaje i dalje jedino rješenje u budućoj Jugoslaviji. To je (Bakarić - op. a.) rekao iMarinku Gruiću uoči Nove godine, ali badava. Svi se prave gluhi!”

KANABINOID !?

Novac.hr

Ogroman biznis na koji smo zaboravili, a mogao bi godišnje donositi do pet milijardi eura

AUTOR:

• Boris Orešić

OBJAVLJENO:

26.5.2018. u 10:52

iStock

Hrvatska bi od indijske konoplje godišnje mogla zarađivati od 500 milijuna do pet milijardi eura. Razvila bi se cijela prateća industrija i otvorile tisuće radnih mjesta. Na primjeru Kanade najbolje se vidi koliko je ta industrija propulzivna. Vrijednost dionica raste, financijsko tržište je vrlo aktivno, očekuju su zarade u milijardama… Benefiti su brojni, a loših strana, naravno, uvijek ima, ali su zanemarive – tvrdi poduzetnik Saša Bajlo koji je u Hrvatskoj godinama uzgajao industrijsku konoplju te je jedan od najaktivnijih članova udruga koje se bave promicanjem prava proizvođača kao što je Kronoplja, a kao predstavnik udruga koje zagovaraju upotrebu marihuane u medicinske svrhe bio je član Vladina povjerenstva za analizu i preporuke primjene indijske konoplje i kanabinoida u medicinske svrhe, na temelju čijeg mišljenje je Vlada krajem 2015. dopustila da se pripravci od te biljke prodaju u ljekarnama i da ih liječnici na recept prepisuju pacijentima koji boluju od multiple skleroze, raznih tumora i drugih bolesti kod kojih marihuana ublažava teške simptome.

Vezane vijesti

• MOJE POLJE KONOPLJE U BJELOVARSKOM RADNIČKOM NASELJU 'Kanabis uzgajam već 35 godina, ne prodajem ga. Ne bojim se policije ni kazne. Neću prestati'

• ŠTO LEGALIZACIJA MARIHUANE U KALIFORNIJI ZNAČI ZA TVRTKE I NJIHOVE ZAPOSLENE? U nekim profesijama nemoguće je naći radnike koji ne puše travu...

Ublažavanje simptoma multiple skleroze

Bajlo danas radi u Austriji za tvrtku koja proizvodi prehrambene proizvode i dodatke prehrani od konoplje i svakako spada među zagovaratelje legalizacije uzgoja i konzumacije marihuane za osobne potrebe jer smatra da Hrvatska, koja je jedan od najvećih europskih proizvođača industrijske konoplje, ima ogromne potencijale i za uzgoj i preradu one indijske, odnosno marihuane, što je danas kazneno djelo. Najdrastičnijim primjerom nefleksibilnosti hrvatskog zakonodavstva se, kaže, pokazao slučaj kažnjavanja Huanita Luksetića iz okolice Rijeke koji je marihuanu uzgajao za vlastite potrebe ublažavanja simptoma multiple skleroze premda dekriminalizirajući propisi podrazumijevaju da je posjedovanje za vlastite potrebe prekršaj, a ne kazneno djelo.
Dok u Hrvatskoj nema ni najmanjih naznaka da bi kupovanje i pušenje manjih količina trave i drugih opijata koji se od nje spravljaju uskoro moglo biti zakonito, u svijetu se o tome uvelike raspravlja, a stanje na tržištu će se više nego ikada u zadnjih nekoliko godina uzburkati 1. srpnja kada se uzgoj i konzumaciju marihuane ozakoni u Kanadi. Tamo se upravo dogodilo i jedno od najvećih preuzimanja u povijesti te industrije. Najveći proizvođač medicinske marihuane Aurora Cannabis je za 2,5 milijarde kanadskih dolara, što je oko 12 milijardi kuna, kupio svog najvećeg konkurenta tvrtku MedReleaf, a prije pet mjeseci preuzeo je i tvrtku CanniMed Therapeutics. Stvaranje goleme kompanije potaknuto je i očekivanjima da će se u narednim godinama kanadskim primjerom voditi i mnoge druge države u kojima će posjedovanje marihuane za osobnu uporabu postati legalno, što je danas slučaj samo u Urugvaju te u devet saveznih američkih država. Prvi čovjek Aurore Terry Booth ne krije ambiciju širenja na globalno tržište, ponajprije medicinskog kanabisa koji je pak legalan u 15-ak europskih zemalja među kojima je i Hrvatska. Ukupno je korištenje indijske konoplje u medicinske svrhe dopušteno u 21 državi svijeta, a među njima su od većih tržišta Australija i Kolumbija te 30 američkih saveznih država, a u Europi Njemačka, Španjolska, Grčka, Portugal, Italija... No, svima je jasno da će se legalizacijom rekreativnog korištenja marihuane tržište uvišestručiti, što je i glavni razlog velikog okrupnjavanja kanadskih proizvođača.

Legalizirana u SAD-u

Kapacitet proizvodnje će im biti 570 tisuća kilograma marihuane godišnje. Vrijednost Aurornih dionica se u proteklih godinu dana utrostručila. Očekuje se da će vrijednost kanadskog tržišta marihuane do 2020. godine dostići 6,5 milijardi kanadskih dolara ili 32 milijarde kuna, a procjene banaka su da će do tada Kanađani kupiti 800.000 kilograma te trave s opojnim svojstvima koja će se prodavati i u jednom od najvećih lanaca supermarketa Loblaw, koji se već našao na Vladinu popisu prodavača koji na svojim policama od 1. srpnja mogu držati takve proizvode. Za usporedbu, prodajom alkohola u Kanadi se godišnje ostvari prihod od pet milijardi dolara.
Rekreativna uporaba marihuane u nekim je američkim državama prvi put postala legalna 2012. godine, a ankete pokazuju da 64 posto Amerikanaca podržava takav oblik legalizacije. U Europi je daleko najliberalnija Nizozemska, gdje se indijska konoplja prodaje u specijaliziranim coffe shopovima još od 70-ih godina prošloga stoljeća, a od ostalih je zemalja u dekriminalizaciji najdalje otišla Španjolska.
Krajem 2015. marihuana je u Hrvatskoj stavljena na listu lijekova, no pacijenti je i dalje više nabavljaju na crnom tržištu. Saša Bajlo otkriva kako je od 2016., kada je krenula njezina prodaja u ljekarnama, ukupno uvezeno 1200 doza tog lijeka, koje do današnjega dana još nisu sve prodane. Riječ je o 30-mililitarskim bočica s uljem koje sadrži jači ili slabiji ekstrakt konoplje, ovisno o količini aktivne tvari THC-a. Jedna bočica košta oko 1000 kuna, što je nekoliko puta skuplje nego na crnom tržištu što je nesumnjivo prevladavajući razlog slabog interesa pacijenata. No, tu su, dodaje Bajlo, i liječnici koji i dan-danas nerado propisuju te pripravke, i to ponajprije zbog njihove stigme i vlastitih predrasuda. Po tome, prema njegovim riječima, Hrvatska nije izoliran slučaj jer je i u većini drugih zemalja trebalo proći neko vrijeme da marihuanu liječnici prihvate kao svaki drugi lijek. Lijekove za bolove uredno daju pacijentima premda mnogi od njih imaju daleko veći ovisnički potencijal iz kojeg obično proizlaze i mogućnosti za zlouporabu.
Većina onih koji se marihuanom liječe i dalje se opskrbljuju na ulici gdje se često prodaje roba sumnjive kvalitete, no i najgora ilegalna marihuana, tvrdi Bajlo, sadrži veću količini aktivnih tvari od one iz apoteke. Iako je ozakonila prodaju, Hrvatska nikada nije zakonski regulirala uzgoj medicinske marihuane pa ona u naše ljekarne stiže iz uvoza za razliku od, recimo, Makedonije koja ju je nedavno počela sama uzgajati za vlastite medicinske potrebe, a takav će primjer vrlo skoro biti i Grčka, Malta, Portugal, Njemačka, Danska – sve redom zemlje koje svojim građanima dopuštaju i da sami kod kuće posade određen broj biljaka koje će sami konzumirati. Malo tko se više sjeća prijedloga iz 2015. da za uzgoj medicinske marihuane država ovlasti Imunološki zavod, koji bi je mogao saditi u strogo kontroliranim uvjetima i ograničenim količinama kao što se to radi svagdje u svijetu. Proces uzgoja, od sjetve do konačnog proizvoda suhog cvijeta, traje između tri i pet mjeseci.

Hrvati i 'ovisnički gen'

Predsjednik Povjerenstva za medicinski kanabis dr. sc. Ognjen Brborović s Medicinskog fakulteta u Zagrebu smatra prihvatljivim nedavni prijedlog Živog zida da se građanima dopusti sadnja medicinske konoplje za vlastite potrebe i legalizira rekreativna upotreba do određenog broja biljaka. Podsjeća kako je 2015. ideja bila da se na tržište lijekova s vremenom uvode novi preparati od marihuane i da se širi popis bolesti za koje se ona propisuje, no aktualni ministar zdravlja Milan Kujundžić nikada nije sazvao sjednicu Povjerenstva, čime je jasno odlučio ignorirati taj proces.
“Cijela je priča krenula od toga da dekriminaliziramo oboljele koji se liječe marihuanom. Na kraju nismo postigli baš nikakav efekt. U SAD-u je nezaustavljiva promjena propisa, sada slijedi Kanada, a nakon toga je na redu EU. Hrvatska je turistička zemlja i lako bi nam, recimo, Grčka mogla preoteti značajan broj turista kada bi se odlučila za legalizaciju rekreativne konzumacije. Krajnje nam je vrijeme da mijenjamo propise i pratimo svjetske trendove. Osim turističke zarade, povećat će se i porezni prihodi, a smanjiti crno tržište i troškovi suđenja prijestupnicima”, govori Brborović i otkriva kako se marihuana trenutno i ne može kupiti u hrvatskim ljekarnama jer su 1. ožujka s polica povučene sve neprodane doze jer im je istekao rok trajanja. Neslužbeno se doznaje da bi novi preprati koji će stići u ljekarne trebali biti nešto jeftiniji i znatno jače koncentracije THC-a.
“Hrvati imaju taj ‘ovisnički gen’ pa smo među vodećima u Europi po pušenju i konzumiranju alkohola, a kod starije populacije i tableta za smirenje i spavanje. Po tome bi moglo doći i do povećanja konzumenata marihuane kada bi se ona legalizirala, no to se u Nizozemskoj, primjerice, nije dogodilo. Za početak bi trebalo napraviti ozbiljnu anketu što Hrvati misle o tom pitanju”, zaključuje Brborović.
Neke europske zemlje, primjerice Francuska, imaju mnogo strože zakone od Hrvatske, dok neke i znatno liberalnije poput Švicarske, u kojoj se na nekim kioscima mogu kupiti i na ulici slobodno pušiti već smotane cigarete koje umjesto duhane sadrže konoplju, ali vrstu koja sadrži do 1 posto THC-a što je znatno manje od klasične marihuane. Međutim, u Hrvatskoj kao i većini drugih EU članica može se slobodno saditi, prerađivati i prodavati samo konoplja s udjelom THC-a do 0,2 posto. Kao hrana ili dodatak prehrani prodaju se njezine sjemenke ili ulje te još neki prehrambeni proizvodi s gotovo idealnim balansom bjelančevina, ugljikohidrata i masnih kiselina. Kao neviđeni apsurd hrvatskog zakonodavstva Bajlo ističe činjenicu da nije dopušteno korištenje stabljika koje proizvođači moraju bacati umjesto da od njih proizvode špagu, tekstil, papir, plastiku, pelete za ogrjev… Agencija za hranu, dodaje, oklijeva s donošenjem službene odluke spada li u hranu i čaj od konoplje. U Hrvatskoj je sve više uzgajivača industrijske konoplje, trenutačno njih 150, koji je uzgajaju na oko 1800 hektara, najviše u Slavoniji, i većinu izvoze uglavnom u EU te ostvaruju sve veće prihode.

Kanabis klubovi u Španjolskoj

Vlasnik tvrtke Cerco Marko Cerjan iz Maruševca pokraj Varaždina uzgaja industrijsku konoplju od koje proizvodi čajeve, ulja, proteine i razne druge pripravke.
“Počeo sam prije četiri godine sa osam hektara, a sada s kooperantima sadim na stotinjak. Potražnja postoji, tržište raste iz dana u dan, no brojna su ograničenja pa, primjerice, ne možemo proizvoditi vlastito sjeme, nego ga kupujemo od raznih sjemenarni iz Europe. Također je u sivoj zoni što sami ne možemo proizvoditi ulje od cvjetova, nego ih neprerađene izvozimo tamo gdje se to može i tako gubimo milijunske zarade”, ističe Cerjan koji podržava i inicijative o legalizaciji marihuane jer će nas u suprotnom, smatra, preteći druge europske zemlje koje su danas daleko iza nas, ali su prepoznale svjetske trendove koji znače početak ere nove industrije koja se ponajprije temelji na liječenju raznih bolesti kanabinoidima koji znanstveno dokazano produžuju ljudski život i liječe mnoge bolesti.
“Pod hitno nam trebaju liberalniji zakoni koji bi omogućili pilot-projekte sadnje indijske konoplje u Hrvatskoj pod, dakako, strogo kontroliranim uvjetima. U cijelom svijetu tržište iz godine u godinu raste, a kupci sve više traže legalne proizvode provjerene kvalitete, a to definitivno nisu oni koji se nude na crnom tržištu”, kaže Cerjan.
Španjolska ima liberalan model koji omogućava tzv. kanabis klubove u kojima je članovima legalno dozvoljena konzumacija. U Nizozemskoj je legalna prodaja, ali ne i uzgoj, no sada se mijenja zakon kojim će se legalizirati cijeli lanac opskrbe.
“Sigurno je da će u narednih tri do pet godina i u drugim europskim zemljama krenuti legalizacija uzgoja i prodaje marihuane za osobne potrebe. Tu se Hrvatskoj otvaraju brojne mogućnosti. U Amsterdamu je od prodaje indijske konoplje i hašiša 2012. uprihodovano 2,5 milijarde dolara. A ukupni turistički prihod im je te godine bio 4,5 milijarde. Hrvatska kao izrazito turistička zemlja može svašta naučiti iz toga primjera kako bi potencijalno jako dobro zaradila. Prirodni uvjeti za uzgoj su nam odlični”, ističe Saša Bajlo i iznosi podatke Europskog centra za monitoring droga i ovisnost po kojima u Hrvatskoj 16 posto ljudi u dobi između 15 i 64 godišnje konzumira indijsku konoplju, što je na razini europskog prosjeka. Najveći postotak konzumenata je u Francuskoj, gdje su zakoni rigidni, ali se sve više omekšavaju.
“Na potezu je država. Proizvođači se zalažu za liberalizaciju jer bi se uvelo više reda na tržištu. U Americi je crno tržište danas na marginama. Liberalizacijom bi se smanjili i troškovi penalizacije, a međunarodna iskustva pokazuju da je nakon legalizacije samo malo porastao ukupan broj konzumenata, ali je pao broj konzumenata među maloljetnicima jer ih diler na cesti ne pita koliko imaju godina dok je na legalnom tržištu strogo zabranjena prodaja mlađima od 18”, govori Bajlo i otkriva kako i duhanska industrija, koja je padu, sve više ulazi na tržište konoplje. No, nitko od najvećih svjetskih proizvođača duhana, pa ni BAT, koji je vlasnik Tvornice duhana Rovinj, ipak se za sada nije odlučio na takav korak.

Ovaj tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa.