Kako su Talijani uhljebili lika koji potpisuje sve što mu daš
AUTOR:
·
OBJAVLJENO:
·
26.05.2018. u 21:07
Profimedia,
Alamy
Ante Pavelić na paradi u Karlovcu, 1941.
Bila je to zgoda po prilici kao kad hadezeovac treba zaposliti glupog
nećaka ili nesposobno kumče, a čemu prethodi ovakav nekakav neprijatni razgovor
s višim stranačkim funkcionarom:
“Je li pametan?”
“Onako... Neću te lagat, nije baš.”
“Ali je vrijedan?”
“A ne, ne. Mladić je izrazito lijen. Na poslu ga ne očekujte prije jedan
popodne. I, ako smijem dodati, rijetko je pokvaren, podao, neiskren, laže čim
zine.”
“Pa vjerojatno je onda zgodan? Nasmijan? Šarmantan? Poletan?”
“Bože sačuvaj! Upadljivo je ružan. I vazda šutljiv i smrknut. Gleda čovjeka
kao da bi mu opsovao sve do devetog koljena. Što, uzgredno kazano, često i
čini. Bez ikakvog razloga ti uvrijedi majku. Osim toga, nasrće na žene. Hvata
za sise kao mutav. U jednu riječ, izuzetno je loše odgojen. A i smrdi na
češnjak i trule zube.”
“O, sveca mu njegovog, ima li u njemu išta dobro?”
“Potpisat će šta god mu staviš na stol.”
“Pa to!”, uzvikne sada viši stranački funkcionar. “Što nisi odmah tako
rekao?!”
Ovakav se nekakav neprijatni razgovor vodio jedne noći s početka četrdeset
prve u sitnu uru između Berlina i Rima. S jedne strane brzoglasa njemački
Führer Adolf Hitler, a s druge talijanski duce Benito Mussolini nezadovoljno su
primjećivali kako im nedostaje pravih ljudi, kako su zabrinjavajuće kadrovski
manjkavi u onoj... onoj... onoj... pomozi mi... “Hrvatskoj”, predložio je
Mussolini. “Tako je!”, složio se Führer.
Nekoga je valjalo staviti da vodi tu malu musavu slavensku zemlju, a nitko
pametan nije želio taj posao. Živi užas! Kao da traže izvanrednog povjerenika
za Agrokor. Vlatko Maček mjesecima se skrivao od Hitlerovih i Mussolinijevih
teklića, izmotavao kako je on već star, tvrdio kako je ženi obećao da više neće
u politiku, glumio kako... khh!... khh!... khh!...evo, đavo je odnio, danima
vuče nekakvu prehladu, pa Mussoliniju nije preostalo drugo nego predložiti
jednog svog hrvatskog znanca, neko je vrijeme već živio u Italiji, i nije,
istina, bio ni bistar, ni radišan, ni pošten, ni odan, ali je imao jednu
neprocjenjivu osobinu.
Tako su uzeli retardiranog Antu Pavelića. Jer im je on, siroče, bio
poslušan. U Telegramu su prije nekoliko dana podsjetili kako je prošlo
sedamdeset sedam godina otkad je takozvana Nezavisna Država Hrvatska
fašističkoj Italiji Rimskim ugovorima radosno prepustila Zadar, Split, Rab, Krk,
Vis, Lastovo, Korčulu, Mljet, čitavu Boku, dijelove Gorskog kotara i Primorja.
Ogroman teritorij u kojemu je tada živjelo četiristo tisuća Hrvata
samoproglašeni je Poglavnik dao smijući se kao lud na brašno i bio je to,
nesumnjivo, najvažniji trenutak njegove, nazovimo to tako, vladavine. Samo zbog
toga su ga i zaposlili, kako se danas zapošljavaju nesposobni hadezeovski
nećaci i kumčad, da potpiše sve što mu stave na stol.
Rimske ugovore tradicionalno se drži sramotnim izdajničkim dokumentom, nacionalnom
katastrofom usporedivom možda samo s epizodom kad su Vlado Kalember i Izolda
Barudžija s pjesmom “Ciao amore” za Euroviziji u Luksemburgu osamdeset četvrte
osvojili osamnaesto, predzadnje mjesto. No, dopustite, to mi se čini pretjerano
reći. Nije to ipak bio takav poraz. Mislim na Rimske ugovore, ne na “Ciao
amore”. Antu Pavelića se, u ovoj osobitoj prilici, nepravedno osuđuje.
Gledajte to ovako. NDH je bila groteskno neuspješna. U dvadesetom stoljeću
takve su se države sporadično još osnivale samo u dijelovima Centralne Afrike
gdje još nije bilo iskorijenjeno ljudožderstvo, ali na europskom tlu nije bilo
dvije takve. Ništa tu nije valjalo: ni poljoprivreda, ni industrija, ni
željeznice, ni ceste, ni škole, ni kazališta, ni muzeji, ni redarstvo, ni
carina. Nema jednog jedinog ekonomskog, političkog, vojnog, kulturnog ili bilo
kojeg drugog postignuća u četiri godine ustaške vlasti, a da za njim vrijedi
žaliti. Premda se država na zemljovidu protezala sve do Drine i Sandžaka,
njezin je autoritet bio daleko manji. Zapravo, već i izlet do današnjih Dugava
Poglavniku je mogla biti smrtonosna avantura te se on razborito držao Ilice.
Već do Cvjetnog trga ne bi se osmjelio uputiti bez svoga odanog,
neustrašivog, superiorno uvježbanog, vrhunski naoružanog, besprijekorno
katoličkog i heteroseksualnog tjelesnog zdruga. Stanovništvo je, osim toga,
bilo gladno, hrane je bilo malo i prodavala se na crnom tržištu, za zlato, jer
je kuna propadala brže nego su je stigli štampati. A najgore od ičega vladala
je užasna tiranija koja je istrebljivala političke neprijatelje i trudila se
ubiti koliko god može Srba, Židova i Cigana. Pa čak ni to ustaški šupci nisu
znali ozbiljno i organizirano učiniti, kako su to u Auschwitzu i Treblinki
činili njihovi pokrovitelji, poslovično pedantni Nijemci, već su njihovi logori
smrti bili krvavi fušeraj, kaotično divljanje poremećenih sadista, “Disneyland
za psihopate”, kako je škotski pisac Phillip Kerr na jednom mjestu genijalno
opisao Jasenovac.
S druge strane, bila je fašistička Italija, koja nije ubijala Židove, a ni
Srbi ni Cigani nisu joj bili specijalno mrski. Nije ni to, istina, bilo lijepo
mjesto. Režim je strijeljao i vješao neprijateljske zarobljenike, batinao i
nalijevao ricinusom uhapšene komuniste, ali jedno mu valja priznati. Nije tu
bilo ničega nalik Jasenovcu. Ima li pakla, Benito Mussolini nije završio na
samom njegovom dnu zbog jedne stvari: dok je imao nekakvu vlast, stvarnu vlast,
taj luđak nije provodio genocid. Brojni naši Schwartzi, Goldsteini, Bornsteini,
Izraeli i drugi početnih su se ratnih godina spasili od ustaškog mahnitanja
bijegom na Kvarner, u Zadar, Split ili Korčulu i ostali su tamo, razmjerno
sigurni, žive glave, sve do kapitulacije Italije u rujnu četrdeset treće.
Pogledate li Rimske ugovore u svjetlu ovih činjenica, to nije bio sramotan
i izdajnički postupak Ante Pavelića. Upravo suprotno, dragi prijatelji i
zemljaci, Rimski su nas ugovori dijelom spasili sramote. Potpisivanje toga
dokumenta bilo je, bez konkurencije, nešto najbolje, najčovječnije i najdomoljubnije
što je Ante Pavelić napravio u svome bijednom i ponižavajućem životu. Ne treba
zaista žaliti da je on dao Dalmaciju Talijanima. Nije to tragedija. Tragedija
je zaista zašto im, u pičku materinu, nije dao cijelu Hrvatsku?
Nema komentara:
Objavi komentar