ANALIZA JUTARNJEG
AMERIKA IZGUBILA PREVLAST NA BLISKOM ISTOKU! Na tim prostorima sada će zavladati tri nove države. Europa će biti prisiljena na savezništvo s njima...
- AUTOR:
-
- 15.05.2018. u 16:30
Bio sam na povjerljivom briefingu višeg dužnosnika Trumpoveadministracije. Nisam čuo ništa zbog čega bih povjerovao da postoji bilo koji oblik dugoročnog plana ili strategije”.
To je na svom Twitter računu prije šest dana objavio Bruno Tertrais, jedan od uglednijih francuskih analitičara koji je osam godina radio na pitanjima strategije u Ministarstvu obrane. Dobra strana Twittera je bila da tjera na lapidaran izričaj, ali je ipak malo zabrinjavajuće što je Tertraisu jedan tweet bio dovoljan da u potpunosti definira trenutačnu američku politiku na Bliskom istoku. Jer, strategije je bilo: u studenome 1931. godine SAD sa Saudijskom Arabijom potpisuje sporazum o posebnom statusu, Washington će biti blizak Iranu, postat će i saveznik Izraelu, privući Tursku u NATO.
Turbulentna povijest tog prostora dovela je do radikalnih promjena, prvenstveno formiranja Islamske Republike Iran za koju SAD nije imao pravog odgovora pa se održavala miroljubiva koegzistencija. A onda nastaje problem. Vlada Georgea Busha mlađeg 2003. godine kreće u iračku avanturu na temelju svjesno lažiranih informacija, protiv odluka svojih ključnih saveznika, i doživljava debakl. Na temelju te katastrofe Barack Obama, koji je okupio jedan od najrespektabilnijih vanjskopolitičkih i sigurnosnih timova, donosi stratešku odluku: SAD se okreće Pacifiku, Europa neka se snalazi sama, a Bliski istok je sekundaran. Ne treba zaboraviti da je Obama prvi na summitu NATO-a u Walesu 2014. poručio europskim saveznicima da izvole iz proračuna izdvajati dva posto BDP-a za obranu. I da se klonio bilo kakvog uplitanja u turbulencije izazvane Arapskim proljećem.
Iza intervencije u Libiji je prije svih stajao tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy dijelom zbog želje da se pokaže odlučnim međunarodnim liderom, a dijelom i da nestanu tragovi njegovih sumnjivih veza s Gadafijem. Mnogi zaboravljaju da je tijekom intervencije američki ministar obrane Robert Gates poručio Europljanima da se ne upuštaju u takve operacije ako nemaju oružja jer ne mogu uvijek tražiti SAD da uskoči. Obama je u svom velikom intervjuu za The Atlantic glavnom uredniku Jeffreyju Goldbergu rekao kako mu je jasno da će njegov predsjednički mandat biti kontroverzan zbog toga što nije reagirao kad je sirijski režim prešao “crvenu liniju” i upotrijebio kemijsko oružje. No, bio je svjestan da je situacija u Siriji ne kaotična, nego uprizorenje rata svih protiv sviju. Opozicija nije postojala kao jedinstveno tijelo, američki program uvježbavanja vojske je propao.
Geopolitički imperativi njegove administracije bili su jasni: američki vojnici ne ulaze u taj sukob, ali je potrebno naći saveznike. Konačno, on je povukao vojsku iz Iraka u prosincu 2011. Stoga je osmislio povratak Irana iz izolacije na međunarodnu scenu. Svjestan da se tim potezom iz temelja mijenja konfiguracija Bliskog istoka, ali se i prihvaćaju realnosti: u određenoj bi se mjeri taj potez mogao usporediti s Kissingerovim otvaranjem prema Kini. I odatle još jedna usporedba: Kina je 1971. godine bila u kulturnoj revoluciji pod diktaturom Mao Ce-tunga, a Iran 2013. još u rukamaMahmuda Ahmadinedžada. Kina već 1981. definira politiku ekonomskog otvaranja - to bi se od Irana moglo očekivati i brže.
Napali su ga Izrael i Saudijska Arabija, ali sporazum je potpisan: iranski su radikali ustuknuli. Predsjednik Hasan Rohani, koji nije golub, ali je svjestan opasnosti utjecaja sankcija po režim, dobiva važnu bitku. Nitko nije očekivao da će Iran odmah prestati s podrškom Hezbolahu ili Hutijima u Jemenu, ali određeni procesi su počeli. Konačno, nije slučajno da je dva mjeseca nakon potpisivanja sporazuma o nuklearnom programu Rusija vojno ušla u sirijski rat: Moskva sad ograničava iranski utjecaj.
I radi taj posao umjesto SAD-a, i to kao saveznica Teherana. SAD se strateški pozicionirao u Siriji uz Kurde na istoku zemlje, u Iraku u nekoliko ključnih baza pazeći da ne bude preočit javnosti. To je bio plan. Novi ministar obrane James Mattis kanio ga je nastaviti uz jačanje prisutnosti u Afganistanu, iako ne podnosi Iran. Ali, bio je svjestan strateških imperativa. I mislio je da će ga Donald Trump slušati.
No, ovaj je djelovao impulzivno, ispaljivao rakete na sirijske ciljeve bez definiranog taktičkog cilja (za razliku od nedavnih izraelskih napada na iranska vojna postrojenja u Siriji), najavljivao povlačenje vojske tijekom važnih operacija, slizao se sa Saudijskom Arabijom i Izraelom te prihvatio njihovu definiciju da je Iran “zlo svih zala”. I shvatio da slušajući njih uništava Obaminu ostavštinu. A onda mu se otvorila Sjeverna Koreja i ništa ga više nije moglo zaustaviti: iranski sporazum ćemo uništiti jer se s njime mnogi ne slažu, a ja ću ući u povijest kao donositelj mira na Korejski poluotok.
Nova dva najbliža suradnika, John Bolton i Mike Pompeo, šapću mu na uho kako je to genijalna odluka. Zbog koje Amerika gubi prepoznatljivost graditelja veza na Bliskom istoku (vidjet ćemo kako će se to reflektirati na Irak nakon izbora) i prepušta inicijativu Rusiji, Europu tjera u savezništvo s Rusijom i Kinom i još joj prijeti. I kao što je Bush mlađi Iranu otvorio vrata da postane regionalna sila, tako sada Trump Bliski istok prepušta Iranu, Rusiji i Kini. Bez plana B.
*********************************************
Komentar ovog bloga
Proporcionalno tom društvenom zlu raste ono još pogubnije zlo proizvodnih masa svijeta, to što se još uvijek oglušuju na De Leonov "krik" čiji eho još kruži planetarno, više od jednog stoljeća:
"Dosta nam je vaših 'reformi' ! Moralnih mediokritetsko i dječjih aspiracija malograđanskih pokreta, u vremenima kolosalnih društvenih probleme, koji kucaju na vrta svakom čovjeku sa zahtjevom da budu riješeni. "
Nema komentara:
Objavi komentar