četvrtak, 31. siječnja 2019.
CIVILIZACIJA DRUMSKIH RAZBOJNIKA, PARAZITSKE POPADIJE I UKLETIH IDEOLOGA
MALIŠAN BIO JE NA RUBU SMRTI, A POGLEDAJTE GA DANAS 'Ti si šampion! Snažan si i znam da ćeš osvojiti svijet!'
- AUTOR:
-
- Jutarnji.hr
OBJAVLJENO:
- 31.01.2019. u 12:34
Na današnji je dan prije točno tri godine humanitarka iz Danske, Anja Ringgren Lovén, iz Nigerije spasila dječačića optuženog za vještičarenje, kojeg su roditelji ostavili da na ulici umre od gladi i žeđi. Mališan je preživljavao hraneći se otpacima i smećem koje je pronalazio na ulici. Nakon što ga je pronašla, Anja je rekla da je dječak bio u strašnom stanju, s tijelom punim crvi i parazita, a nije mogao stajati na vlastitim nogama.
Kad ga je pronašla, ova mu je humanitarka dala jesti, dala mu je vode, zamotala ga u deku i odvela na liječenje u bolnicu. Dva dana nakon što je online zajednicu zamolila da pomognu oko računa za Hopeovo liječenje, iz čitavog je svijeta primila donacije u vrijednosti od 2 milijuna dolara.
Anja vodi sirotište za takozvanu 'vještičju djecu' u Nigeriji. U nekim afričkim plemenima i danas se vjeruje da su neka djeca najveći krivci za siromaštvo u obitelji - zbog toga ih se označava nepodobnima i izopćuje iz društva.
Nakon spašavanja dječaka nazvanog Hope, Anja svake godine rekreira fotografiju snimljenu prilikom pronalaska Hopea: ona mu daje keks i vodu iz boce, a takvu je fotografiju objavila i ove godine kako bi se vidjelo koliko je maleni napredovao od tada.
'Danas je točno tri godine otkako je svijet vidio strašnu fotografiju dječačića Hopea kad sam ga pronašla, više mrtvog nego živog.
30. siječnja 2016. svijet je saznao za praznovjerje. Ne ono praznovjerje koje nam je poznato iz vlastitih uvjerenja ili iz filmova, već ono koje ubija tisuće nevine djece svake godine.
Ne radi se samo o ubojstvima, već i o mučenju djece na najbarbarskije načine koje možete zamisliti, sve dok im smrt ne olakša patnje.
Nisam bila sama toga dana. Nisam samo ja spasila Hopea. Spasili su ga i David Emmanuel Umem, Nsidibe Orok i cijeli naš tim. Ja nisam, niti ću ikad biti spasitelj afričke djece. Ja sam samo čovjek i činim ono što mi se čini ispravnim.
Danas je Hope snažan i zdrav dječak s nevjerojatnim samopouzdanjem. Vrlo je inteligentan i voli ići u školu. Zanima ga život. Zaista želi naučiti nešto novo svakog dana. Zna izraditi igračke i izmisliti igre ni iz čega. Ima tako razvijenu maštu. Hrabar je i ničega se ne boji. Bez sumnje mogu reći da je dan kada smo ga našli, prije 3 godine, prošlost.
Njegov je oporavak nevjerojatan. Kada su okruženi samo ljubavlju, brigom i zaštitom, čak i najranjiviji i najbolesniji se oporave.
Nije lako raditi s djecom koja su bila mučena i zlostavljana od strane cijele zajednice.
Ja spašavam djecu, no to je zapravo najlakši dio. Ono što dolazi kasnije mnogo je teže. Oporavak slomljenih srca, slomljenog duha, samopouzdanja, sve to kod djece koja su ranjiva, koja su vidjela smrt, to je najteži posao na svijetu. To zahtjeva veliku žrtvu i stavljanje vlastitih potreba sa strane. Tada više niste centar svojeg svemira. Rad s takvom djecom je najteža, ali i najbolja stvar na svijetu.
Hope je danas ovdje zbog osoblja organizacije Land of Hope. Oni su pravi heroji ove priče. Nadam se da će jednog dana nigerijska vlada osigurati izvršenje pravde za sve one koji muče i ubija djecu zbog glupih praznovjerja uzrokovanih neznanjem, vjerom, siromaštvom i korupcijom.
Ja ću se uvijek pitati zašto međunarodna zajednica zatvara oči kada je riječ o ubojstvima toliko nevine djece!
Za Hopija: Uvijek ću te voljeti. Ovo je posljednji put kad se ovako fotografiramo. Znam da ti se to sviđa, ali već sam pokazala svijetu da si ti šampion. Više ne trebaš moju zaštitu. Snažan si i znam da ćeš uskoro osvojiti svijet, a ja ću navijati za tebe!', napisala je na Facebooku Anja Ringgren Loven.
ITALIA JE SLUŽBENO UŠLA U RECESIJU
Talijansko gospodarstvo službeno je ušlo u recesiju nakon što su službeni podaci u četvrtak pokazali da je bruto domaći proizvod (BDP) u posljednjem tromjesečju 2018. godine pao drugo tromjesečje zaredom.
Aktivnosti su u razdoblju od listopada do prosinca smanjene za 0,2 posto u odnosu na prethodna tri mjeseca kada su pale 0,1 posto.
To znači da je zemlja tehnički u recesiji.
Italija je nakon financijske krize već zabilježila veliki pad aktivnosti a sada je jedino veliko gospodarstvo svijeta i jedina zemlja EU-a koja ponovo bilježili recesiju.
Premijer Giuseppe Conte u srijedu je rekao da očekuje negativne podatke. U govoru na poslovnom skupu u Milanu kazao je da ne očekuje oporavak gospodarstva prije drugog tromjesečja ove godine.
Koalicijska vlada usvojila je u prosincu proračun s opsežnoim planovima za potrošnju kako bi otklonila prijetnju recesije. Proračun je izmijenjen nakon prigovora Europske komisije da neće smanjiti visoki talijanski dug a uključuje, između ostalog, nove mjere potpore siromašnima i raniji odlazak u mirovinu. Također su smanjeni porezi za samozaposlene.
U studenome je statistički ured ISTAT objavio da će proračun u ovoj godini poduprijeti osobnu potrošnju, prognozirajući rast aktivnosti u 2019. za 1,3 posto. U međuvremenu su se pogoršali izgledi za većinu glavnih talijanskih izvoznih tržišta, uključujući Njemačku.
Italija bilježi najslabiji rast gospodarskih aktivnosti među zemljama eurozone još od osnutka monetarne unije. Tek malobrojni analitičari vjeruju da će proračun omogućiti zaokret nabolje s obzirom na usporavanje gospodarskih aktivnosti u Europskoj uniji, slabljenje globalne trgovinske razmjene i kroničnu stagnaciju produktivnosti u Italiji. (Hina)
DO ZLA VRAGA, GDJE TO NAĐU SVE TE FACE PO VLSTITOJ MJERI ?!
PIŠE MILAN PAVLOVIĆ
Ministrova samouvjerenost bez pokrića
Ministar gospodarstva Darko Horvat, složit ćete se, u javnim nastupima djeluje kao vrlo samouvjeren tip. Bez puno okolišanja, pravo u glavu, istrese ono što ima za reći, pa ako se nakon toga netko i usudi na bilo koji način dovesti u pitanje nešto što je ministar učinio ili rekao, vrlo brzo će podići glas za koju oktavu i onda, naglašavajući svaku izgovorenu riječ, pokazati tko je tu autoritet, a gdje je tom nevjernom Tomi koji se javio iz mase mjesto.
Kad ljudi, koji su pritom još i ministri, nastupaju s tolikim samopouzdanjem i s takvom odlučnošću, kako to u svojim javnim nastupima čini Horvat, čini se da jednostavno nema stvari u koje vas ne bi mogli uvjeriti. Zato sigurno sve koji su zabrinuti za budućnost Uljanika veseli nova doza optimizma koja je nakon zadnjeg tripartitnog sastanka odaslana iz Zagreba uz poruku kako ne moramo baš sve vidjeti i znati da bi vjerovali da će biti dobro.
Nažalost, ovo nije prva takva najava kad su ministar Horvat i Uljanik u pitanju, ali je zato vjerojatno zadnja, jer, kako god sve ovo završilo, Uljanik je sve svoje vrijeme koje je imao na raspolaganju za čekanje na dobro rješenje do kraja iscrpio. Podsjetimo se ipak na neke od njih.
„Nema drame, počeli smo akciju spašavanja Uljanika“, poručio je tako ministar u intervjuu jednom dnevnom listu tjedan dana nakon što je plan restrukturiranja prvi i jedini put dosad otputovao za Bruxelles. Internet pamti, kad već ljudi imaju sve kraće pamćenje, pa svatko i danas može pronaći i pročitati s kolikom je uvjerljivošću najavljivao ulazak u tu avanturu, i to s programom koji je, pokazalo se to nešto kasnije, još tjedan dana prije davanja intervjua primjedbama masakrirala ona Vlada u kojoj je Horvat ministar.
„Imamo od Uljanik grupe odgovore na sva pitanja koja je Europska komisija tražila. Imamo dorađeni i, usudit ću se reći, novi program restrukturiranja“, poručivao je ministar uvjerljivo početkom listopada, no svi već znamo da ni taj dokument, usprkos najave „skorog slanja“, Bruxelles na koncu nije vidio. Promijenili su se i Uprava i Nadzorni odbor u Uljanik Grupi, a s njima je početkom studenog na ministrov stol stigao „novi, prihvatljiviji koncept restrukturiranja Uljanik Grupe“ koji, prisjetit ćemo se lako, isto tako nikad nije zaživio.
Onda je već postalo jasno da su postojećem strateškom partneru koji nije spreman u Uljanik uložiti 200 milijuna eura keša odbrojani dani, ali optimizam su budile vijesti iz Zagreba da takvih ima i da svakodnevno obilaze ministarstva čekajući kao zapete puške da im se pruži prilika. Najavljivani Smart Holding, Damen, Fincantieri, Nizozemci i Kinezi priliku su dočekali otvaranjem dana rooma i sad kada javnost s nestrpljenjem očekuje čuti kakvi su njihovi planovi i ponude za Uljanikovo bolje sutra, poručuje se još jednom da treba čekati i vjerovati.
Štoviše, nakon svih gore spomenutih situacija u kojima su potpuni fijasko doživjela praktički gotova rješenja i programi koje je ministar javno „lajkao“, ovoga je puta samouvjereno i s autoritetom stao iza plana i ponuda koje, sam je to kazao, nije uopće vidio. Uostalom, zašto i ne bi. Kao i svaki prethodni put puna odgovornost za odluku koje će biti donesena je na Upravi i Nadzornom odboru Uljanika. Ako bude sreće pa ona konačno bude dovoljno dobra, svi će biti pobjednici. A ako ne bude? Ministar će nam već, kao i toliko puta dosad, uvjerljivo objasniti tko je za to novi najveći krivac.
srijeda, 30. siječnja 2019.
NAFTA, KRV, ZLATO, IDEOLOGIJA, I KLASI KONFLIKTI
NOVI ZAPLET U VENEZUELI: SVI PRIČAJU O MISTERIOZNOM BOEINGU KOJI JE U CARACAS DOLETIO IZ MOSKVE Uzdrmani Maduro njime planira pobjeći u Rusiju?
- AUTOR:
-
- 30.01.2019. u 22:54
U Caracas je, tvrde predstavnici oporbe, stigao zrakoplov iz Rusije kojim je iz Narodne banke u Moskvu trebalo prebaciti 22 tone zlata iz državne pričuve
Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro optužio je u srijedu američkog predsjednika Donalda Trumpa da je s vladom susjedne Kolumbije dogovorio njegovo ubojstvo. No, unatoč teškim optužbama, pomirljivim je tonom dodao da je, u razgovoru za rusku agenciju RIA, otvoren za razgovor i s Trumpom i sa svojim neprijateljima u Venezueli.
Maduro je poručio kako prijevremenih izbora neće biti te je obećao da će Caracas vratiti dugove Rusiji i Kini. Samo je, naime, Rusija od 2006. Venezueli posudila 17 milijardi dolara. Također je još jednom ponovio kako je vojska i dalje odana njemu te da ima snažnu podršku predsjednika Rusije Vladimira Putina.
“Sumnjivi” Izraelci
No, i SAD i Rusija objavljuju kako će “štititi svoje legitimne interese u Venezueli svim dopuštenim sredstvima”.
SAD namjerava poslati 5000 američkih vojnika u Kolumbiju, a neki američki i ruski mediji smatraju da je 136 izraelskih “stručnjaka” koji su doputovali u Brazil kako bi pomogli traženju preživjelih u rušenju brane kod grada Brumadinha zapravo tamo stiglo zbog Venezuele i intervencije koja se, navodno, priprema.
Kremaljski glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio je da će Rusija “štititi svoje interese svim sredstvima u okvirima postojećeg međunarodnog prava”.
No, kako kaže novi predstavnik Venezuele u Organizaciji američkog jedinstva Gustavo Tarre Briceño, koji podržava samoproglašenog predsjednika Juana Guaidóa, u Caracas je već stigao zrakoplov iz Rusije kojim se iz Narodne banke trebalo u Moskvu prebaciti 22 tone zlata iz “državne pričuve”.
SAD je blokirao račune državne naftne kompanije PDVSA (sedam milijardi dolara, a ako se blokada nastavi, procjenjuje se da bi ove godine mogli imati gubitak veći od deset milijardi dolara zbog pada proizvodnje i izvoza nafte) u kojoj najjača ruska državna naftna kompanija Rosnjeft ima 49 posto udjela.
Investicije
Osim toga, Rosnjeft i Gazprom su s PDVSA osnovali dvije sestrinske naftne kompanije: Petromirandu u kojoj Rusi imaju 40 posto dionica te Perforosven u kojem ruski naftni div ima 60 posto dionica, a i Gazprombank osniva Petrozamoru S.A. s 40 posto svog udjela. Kako piše ruski Komersant, u prosincu 2018. dogovoreno je da će Rusija investirati u naftnu industriju još pet milijardi dolara te isporučiti 600 tisuća tona pšenice.
SAD je uveo gospodarske sankcije onom dijelu venezuelanske vlasti koja podržava Nicolása Madura koji ne pristaje na nove izbore, na čemu inzistiraju SAD i EU, nego želi ostati na svom položaju do 2025. godine kada mu istječe drugi mandat.
Ruski mediji navode kako postoji opasnost da se i ruske tvrtke koje će surađivati s venezuelanskim nađu na popisu za sankcije, a iz nekih ruskih krugova dolazi inicijativa da i Rusija uvede sankcije američkim tvrtkama kao odgovor na “američku umiješanost u Venezueli” (Rusija je nedavno donijela zakon o uvođenju sankcija protiv drugih država).
Odluka
Ruski politolog Mihail Markelov, koji je zalaže za protusankcije SAD-u, kaže kako je “počela borba za sirovine, a položaj stanovnika više nikoga ne brine”.
Vrhovni sud Venezuele donio je odluku kojom se Juanu Guaidóu zabranjuje izlazak iz zemlje, a blokirani su mu i svi bankovni računi u Venezueli.
No, kako javlja tamošnji dnevnik Nacional, odluka nije bila jednoglasna: neki su suci tijekom čitanja odluke izašli iz prostorije, dok je jedan od njih na Twitteru napisao kako je odluka u suprotnosti s nekim člancima poslovnika Vrhovnog suda. Gustavo Tarre Briceño rekao je da će “nove vlasti” preispitati ugovore s Rusijom o kupnji naoružanja.
Naime, Venezuela je posljednjih godina kupila oružja u vrijednosti 11 milijardi dolara, a Gustavo Tarre Briceño tvrdi da su kupljeni avioni Suhoj “slabe kvalitete”, ali takav istup pokazuje ne toliko “razočaranje” u rusko naoružanje koliko u smjer koji će očito prema Rusiji zauzeti Juan Guaidó ako uspije svrgnuti Madura.
Dolazak ruskog zrakoplova u Caracas izazvao razne teorije
Neuobičajeno slijetanje ruskog putničkog zrakoplova u Caracas zapalilo je u srijedu društvene mreže koje nagađaju o svrsi njegova dolaska, nakon što je Moskva poduprla svoga saveznika Nicolasa Madura u borbi protiv pokušaja predvođenih SAD-om da ga se svrgne s vlasti.
Boeing 777 s 400 sjedala u vlasništvu ruske tvrtke Nordwinds Airlines parkirao se na privatnom dijelu piste nakon što je sletio iz Moskve, pokazuju Reutersove fotografije i podaci servisa za praćenje zrakoplova.
Isti zrakoplov doletio je iz Moskve u Caracas 3. prosinca, pokazuju javno dostupni podaci, što se podudara s odlaskom Madura u Rusiju na sastanak s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Ni Nordwind ni venezuelske vlasti nisu željele komentirati zašto je zrakoplov stigao u Caracas.
No, zato su se razne teorije pojavile na društvenim mrežama: da je dovezao plaćenike, da će njime Maduro pobjeći iz zemlje ili da se tovari zlatom.
Ni za jednu teoriju nema dokaza, no razna nagađanja svjedoče o atmosferi neizvjesnosti u zemlji dok se Maduro suočava s dosad neviđenim međunarodnim pritiskom da siđe s vlasti.
Prema javno dostupnim podacima, taj zrakoplov obično leti između Rusije i jugoistočne Azije.
Ni Nordwind niti neki drugi komercijalni avioprevoznik ne nudi izravne letove Moskva-Caracas.
Ruski list Novaja Gazeta prenio je da je avion stigao s dva člana posade, bez putnika. (Hina
DRUŠTVENI SUSTAV KAO FALSIFIKAT
O PRIČI PRVI PISAO JUTARNJI
OTKRIVENE PRVE LAŽNE DIPLOME NAKON ŠTO JE DIVJAK NALOŽILA PROVJERU VJERODOSTOJNOSTI Dekanica FFZG-a: 'Našli smo dva slučaja s mojim lažnim potpisom'
- AUTOR:
-
- 30.01.2019. u 22:33
Filozofski fakultet u Zagrebu otkrio je slučaj dviju krivotvorenih diploma zaposlenika škola. Tijekom provjere diploma svih zaposlenika u obrazovanju, koju je prije dva tjedna naložila ministrica, na Sveučilištu u Zagrebu pronađene su prve dvije krivotvorine.
Dekanica Filozofskog fakulteta Vesna Vlahović-Štetić potvrđuje da su lažni dokumenti otkriveni kod njih.
- Pri provjeri diploma zaposlenika škola pronašli smo dva krivotvorena slučaja. Obavijestili smo o tome uprave škola i nadležne institucije, kaže dekanica.
Ne želi u javnost izaći s nazivima škola, kaže tek da je u slučaju prve otkrivene lažne diplome riječ o osnovnoj školi u manjemu mjestu. Diploma, opisuje dekanica, ima brojeve koji se ne podudaraju s mogućom godinom izdanja, potpis dekana nije vjerodostojan, niti je pogođen font slova na samoj diplomi, drugim riječima, greške vidljive iz aviona.
- Potpis nije sličio mojemu potpisu. Netko je imao informaciju da sam dekanica, no očito nije imao priliku vidjeti moj potpis - kaže dekanica.
Ovo je prvi slučaj otkrivanja lažnih diploma, nakon što je ministrica Blaženka Divjak poslala uputu svim školama u RH da diplome svojih zaposlenika pošalju matičnim fakultetima na provjeru. Takav zahtjev uputila je nakon što je u njezinom ministarstvu otkriven slučaj lažne diplome Hrvatskih studija, o čemu je prvi pisao Jutarnji list. Državna službenica je promptno dobila otkaz i prijavljena je DORH-u.
O slučaju sustavne kontrole diploma Divjak je prije dva tjedna izavila: - Suština je u ovoj priči zaštititi sve djelatnike u sustavu obrazovanja od ljudi koji ne cijene struku ni njihovo znanje, nego prijevarama ulaze u sustav i tako čine nepopravljivu štetu. Takvi ljudi ne smiju raditi s učenicima i studentima.
Školama je dala uputu da prijave rezultate provjere. U školama su tada komentirali kako provjere sigurno neće rezultirati masovnijom pojavom krivotvorenih svjedodžbi, odnosno diploma, nego upravo suprotno.
- Može se i očekivati tu i tamo pokoji pad, kojim će se u konačnici baviti policija, predviđali su i ujedno priznali da je nužno povećati mehanizme kontrole osoba koje ulaze u školski sustav. Po najavama iz Ministarstva, provjerit će se i diplome zaposlenika u visokom obrazovanu i znanosti.
Slučaj prve sveobuhvatne provjere diploma zaposlenika u školstvu otvorio je pitanje naplate procesa provjere. Iako je većini fakulteta poznata praksa rutinske provjere diploma državnih zaposlenika i većina taj postupak ne naplaćuje, sada se na pojedinim sveučilištima javlja ideja naplate posla, barem, kažu neki, simbolične. Škole s takvim rješenjem nisu oduševljene.
SVIJET U LUĐAČKOJ KOŠULJI, BALKAN NJEGOV EXTREM, U SRBIJU SE USKORO VRAČAJU MLADIĆ I KARADŽIĆ
LTURA
SRBIJA U LUĐAČKOJ KOŠULJI
GLOBUSOV SPECIJALNI IZVJEŠTAJ IZ PREVRATNIČKOG BEOGRADA 'Vučić jest zlo za Srbiju, no ima i gorih. Bojim se da će sve ovo završiti nasilnim prevratom'
- AUTOR:
-
- 30.01.2019. u 20:28
Ove subote, 26. siječnja, održan je u Beogradu novi, osmi po redu građanski prosvjed protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, pod imenom “1 od 5 miliona”. Ti se protesti u glavnome gradu Srbije u ravnomjernom ritmu, svakog tjedna, priređuju još od 8. prosinca 2018., kao svojevrstan nastavak prosvjeda “Stop krvavim košuljama”, održanog 30. studenoga 2018. u Kruševcu, u povodu fizičkog napada na lidera Ljevice Srbije Borka Stefanovića. Osim u Beogradu, prosvjedi su, i ovoga vikenda, održani i u više gradova u unutrašnjosti Srbije: u Nišu, Kragujevcu, Kraljevu, Požegi, Čačku, Boru, Zaječaru itd.
Ipak, iako se politička situacija u Srbiji iz dana u dana sve više zgušnjava, zahuktava i komplicira, u Beogradu se ovaj put nije okupila onolika masa demonstranata kao prije (vrhunci su zabilježeni 29. prosinca 2018. i 16. siječnja 2019., kada je, po nekim procjenama, na beogradske ulice izišlo 20-30 tisuća prosvjednika). Čini se da ih ovaj put nije bilo više od dvije tisuće (barem ne na samom početku prosvjeda, na platou ispred Filozofskog fakulteta; poslije, međutim, kad se prosvjedna povorka počela kretati prema zgradama RTS-a i Vlade Srbije, broj se prosvjednika, kao i obično, malo povećao jer su se u povorku svako malo uključivali novopridošli). Razlog tome bilo je, zasigurno, i vrlo hladno vrijeme - minus 4 stupnja Celzijevih, nakon snažne snježne mećave koja se na Beograd bila obrušila prethodne večeri.
Usporedbe radi, Vučić je na svečanom dočeku ruskog predsjednika Putina, na tzv. kontramitingu na platou ispred hrama sv. Save, 17. siječnja, uspio okupiti više od 100 tisuća ljudi (ali uz savršenu i superkontroliranu organizaciju na državnoj razini, u kojoj je bilo zakupljeno 1300 autobusa iz cijele Srbije, i sa specijalnim stimulacijama, u obliku dnevnica, sendviča i sokova, za sve mobilizirane “kontramitingaše”).
Subotnji prosvjed u Beogradu popratio sam zajedno s dvojicom beogradskih znanstvenika (društvenih teoretičara): politologom Đorđem Pavićevićem (rođ. 1966.; na Fakultetu političkih nauka predaje glavni predmet Suvremene političke teorije) i mladim povjesničarom Srđanom Miloševićem (rođ. 1982.; radi u Institutu za noviju istoriju Srbije).
Nisam to učinio slučajno: protekloga tjedna prosvjedi u Srbiji ušli su u višu i napredniju fazu, u kojoj su se, vrlo aktivno, uključili i sveučilišni profesori s Univerziteta u Beogradu i nekih drugih sveučilišta diljem Srbije, potpisujući pisma podrške “protestantima” (neki ih ovdje nazivaju i “građanistima”). Prosvjede je, primjerice, podržalo oko 130 profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, više od tri četvrtine profesora i nastavnika s beogradskoga FPN-a, profesori s Pravnog fakulteta, Fakulteta dramskih umetnosti itd.
Među potpisnicima je i povjesničar i profesor na FF-u Radoš Ljušić, koji se ubraja među osnivače vladajuće Srpske napredne stranke, još iz 2008.
Nije lako detektirati i objasniti tko sve u Beogradu i Srbiji, zapravo, prosvjeduje i o kojim se to skupinama “protestanata” točno radi. Profesor Pavićević protumačio mi je da je tu angažirano nekoliko sasvim različitih i međusobno gotovo nespojivih skupina, organizacija i kružoka, iz čega sam ja na kraju izvukao zaključak da ti prosvjedi funkcioniraju po načelu “dekoncentričnih krugova”, gdje počesto nije dokraja jasno tko vodi glavnu igru, a tko samo asistira.
Neposredni organizatori prosvjeda regrutirali su se, po Pavićevićevim riječima, iz skupine koja je još preklani, nakon predsjedničkih izbora 2017., bila organizirala tzv. Proteste protiv diktature, također uperene protiv tzv. “apsolutističke” vladavine predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Među njima je i studentica FPN-a (ujedno i Pavićevićeva studentica)Jelena Anasonović, koju neki ovdje u Beogradu nazivaju “koordinatoricom prosvjeda”. Ona je svojim zvonkim i zapaljivim govorom otvorila i ovaj najnoviji prosvjed, održan 26. siječnja.
S druge strane, ili po nešto drugačijem načelu, prosvjedima se priključuju i pojedine oporbene političke stranke, sa svojim članstvom. Ti oporbenjaci na prosvjedna okupljanja dolaze kolektivno i organizirano, tj. u grupama. Najbrojniji su članovi Narodne stranke Vuka Jeremića i desničarske stranke Dveri, koju predvodi Boško Obradović. Na prosvjedima se redovito može vidjeti i Dragan Đilas, jedan od osnivača i lidera oporbenog pokreta Savez za Srbiju (koji, među ostalima, obuhvaća i Narodnu stranku i Dveri).
Prosvjednicima se također pridružuju i pripadnici tzv. Revolucionarne socijalističke organizacije “Marks 21”, mahom studenti ljevičari koji su svojedobno bili preuzeli Socijaldemokratsku uniju profesora psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i političara Žarka Koraća, okrenuvši je pritom (ekstremno) ulijevo.
Tu su, zatim, skupine i organizacije donekle slične Živom zidu iz Hrvatske, poput Združene akcije “Krov nad glavom”.
Dosta ljudi, nadalje, na prosvjede dolazi individualno, uz napomenu da se na prosvjedima u Beogradu (za razliku od nekih u unutrašnjosti Srbije) ne pojavljuju srednjoškolci nego građani od studentske dobi naviše.
Posebnu ulogu u beogradskim prosvjedima imaju popularni glumci, poput braće Branislava i Sergeja Trifunovića te Nikole Koje. Za Beograd je nekako uobičajeno da se protestima protiv vlasti vrlo često pridružuju glumci, kao što je to, primjerice, bilo na čuvenim demonstracijama kod Terazijske česme iz 1991., koje je predvodio glumac (poslije ministar kulture u Vladi Zorana Đinđića) Branislav Lečić. Glumac Sergej Trifunović ovih je dana, štoviše, izabran za novog vođu oporbenoga Pokreta slobodnih građana, na čijem je čelu donedavna bio Saša Janković.
Na prosvjedima su, isto tako, angažirani i novinari, među kojima specifično mjesto zauzima dugogodišnji novinar Večernjih novosti Srđan Škoro (u međuvremenu je, kažu, ostao bez posla), autor knjige “Vučić i cenzura”.
Programatski i konceptualno, od srpskih tiskanih medija prosvjede najintenzivnije prati i podupire liberalno-demokratski dnevni list Danas. Zadnjih dana (ili tjedana) on, donekle, podsjeća na svojevrsni bilten “revolucije u nastanku”, zbog čega ga neki uspoređuju s glasilom Naša borba iz devedesetih, iz vremena vladavine Slobodana Miloševića.
- Sve te skupine i grupacije - rekao mi je profesor Đorđe Pavićević - međusobno se prilično razlikuju i daleko od toga da su jedinstvene i složne. Ima tu i liberala, i desničara, i ljevičara. Međutim, svima je njima zajedničko antivučićevsko opredjeljenje, tj. mišljenje da aktualna, Vučićeva vlast vodi državu u lošem smjeru. Zajednička su im, zapravo, dva generalna politička stava. Prvo, da vlast cijepa društvo na “naše” i “njihove”; i drugo, da se u Srbiji događa velika redistribucija ili pljačka, u kojoj se prisvajaju mnogi resursi, dakako od strane pripadnika vladajuće Srpske napredne stranke (ili onih koji su toj stranci, odnosno njezinu predsjedniku Vučiću, bliski).
U srbijanskoj se političkoj javnosti sad vode prilično žustre polemike treba li započete prosvjede malo (ili puno) jače politički artikulirati, tako da ih i organizacijski i konceptualno vode i usmjeravaju profesionalni oporbeni političari, ili bi se ipak sve trebalo odvijati šaroliko i dosta nekonvencionalno, pa u znatnoj mjeri i spontano, kao i dosad. Zagovornika ima i jedna i druga strana.
Oporbeni su političari - uključujući i Đilasa i Jeremića - svjesni svoje razmjerne nepopularnosti među srpskim građanstvom, pa na prosvjedima više sudjeluju “iz prikrajka”, potpomažući ih uglavnom načelno ili logistički. Ali nije to neki veliki trošak: ozvučenje, kamion i redari po jednome mitingu ne koštaju više (provjerio sam) od 500-600 eura.
Dan uoči najnovijega beogradskog prosvjeda, od 26. siječnja, posjetio sam, u sjedištu Gradskog odbora Demokratske stranke i Saveza za promjene, na Terazijama, bivšeg predsjednika Demokratske stranke i bivšeg gradonačelnika Beograda, a sadašnjeg vođu oporbenog pokreta Savez za Srbiju, ujedno i jednog od najljućih Vučićevih političkih suparnika, Dragana Đilasa. U razgovoru, koji je trajao sat vremena, Đilas mi je izložio svoju (vrlo žestoku) analizu političke i ekonomske situacije u Srbiji, objasnivši mi zašto je toliko protiv Vučića.
Evo sedam akcenata iz toga našega razgovora.
Prvi je, po Đilasovim riječima, “beznađe”. Đilas tvrdi: “Godine 2011. iz Srbije je otišlo 13 tisuća ljudi, a 2017. čak 78 tisuća. Ljudi odlaze i iz drugih zemalja, ali odavde je odlazak bijeg, odavde ljudi bježe, mi živimo u zemlji u kojoj ljudi rade za plaću od 200 eura.”
Drugi je veliki problem – “kriminalizacija društva”. Đilas kaže da je “ova vlast zauzela vladajuće pozicije u dogovoru s kriminalcima”, potkrijepivši mi to podatkom da je 2012. u Srbiji bilo šest slučajeva okarakteriziranih kao kriminalna ubojstva, a 2018. čak trideset.
Treći je akcent vrlo loša ekonomska situacija i kontinuirani porast vanjskoga duga. Vanjski je dug, po Đilasu, 2013.-2014. iznosio 15 milijardi eura, a danas iznosi čak 25 milijardi eura. “Srbija je”, kaže Đilas, “posljednja po rastu BDP-a u Europi, Vučić laže kada govori o nekom veliku rastu.”
Kritična točka br. 4 jest, po Đilasovim riječima, “Vučićeva diktatura”. Đilas tvrdi: “Vučić je inteligentan čovjek, nije on glup, ali to što on radi - to je standardna osobna diktatura.”
Problem br. 5 jest, po Đilasu, “porast agresije u društvu”, što mi je obrazložio ovim riječima: “Agresija u srpskom društvu u zabrinjavajućem je porastu, kod nas čak 53 posto djece prijavljuje da je žrtva nasilja svojih školskih kolega. Kad Vučić govori da smo mi oporbenjaci ološ i bagra, on time dodatno potiče i legitimira to nasilje i sada imamo situaciju da se djeca u školama svakodnevno vrijeđaju i tuku. Nema više osmijeha na ulici među ljudima. Bilo ih je 2012., kad je Vučić došao na vlast, a sad se ni oni sami (mislio je na pripadnike SNS-a - op. a.) više ne smiju...”
Šesti je krucijalni problem, po Đilasu, korupcija, a sedmi problem, kako tvrdi, “pogrešna politika prema Kosovu”. U vezi s tom posljednjom točkom Đilas je istaknuo:
- Podjela Kosova, za kojom teži Vučić, nije rješenje. Jer, ako dođe do podjele Kosova, onda bi i Republika Srpska sasvim lako mogla istupiti sa zahtjevom da se odvoji od BiH, a Sandžak, recimo, da se odvoji od Srbije A to nema smisla. Rješenje problema Kosova sastoji se u pomirenju srpskog i albanskog naroda, u suradnji ta dva naroda u ekonomiji, sportu, kulturi... Deklarativno, Vučić je najveći Europljanin, ali u biti on je radikal, i nikad neće biti drugačiji. Nudio mi je 2016. da budem potpredsjednik Vlade i da vodim ekonomiju, ali ja to nisam prihvatio jer se ne slažem s njegovim idejama, ne želim praviti dogovore s kriminalcima i ne želim prodavati PKB (vodeću poljoprivrednu kompaniju u Srbiji - op. a.) u bescjenje.
Dragan Đilas mi je, međutim, u razgovoru naglasio: “Ne vodimo mi ove proteste, nego oni vode nas!” - i time mi priznao da je i on pomalo zatečen razvojem događaja. Na svom nedavno održanom (zatvorenom za javnost) sastanku u Beogradu, u prostorijama Općine Stari Grad, predstavnici Saveza za Srbiju, kao najjače oporbene grupacije u državi, bili su suglasni - ako su i u tome uspjeli naći zajednički jezik - samo oko dvije načelne stvari: prvo, da će bojkotirati izbore u Srbiji tako dugo dok se ne uspostavi puna sloboda medija (posebice onih najutjecajnijih, elektroničkih); a drugo, kada do slobodnih izbora jednom i dođe, svi će se kandidirati na jednoj, zajedničkoj listi i težiti formiranju jedne “oročene”, nestranačke Vlade čiji bi osnovni zadatak bila obnova urušenih ili ukinutih institucija.
U programskom smislu, međutim, Savez za promjene još ne nudi ništa konkretno i određeno, i zasad ima na papiru samo svojevrstan ad hoc napravljen “pretprogram” u obliku “30 točaka” (moj sugovornik Đorđe Pavićević pretpostavlja, ali nije u to siguran, da ih je sastavio, inače antiglobalistički i proruski orijentiran, filozof i analitičar Đorđe Vukadinović), oko kojega u srpskoj političkoj javnosti postoje brojni prijepori i kontradiktorna mišljenja.
Primjerice, povjesničar s Katedre za opštu istoriju novog veka na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nikola Samardžić (rođ. 1961.), jedan je onih (čini mi se dosta brojnih) beogradskih profesora koji otvoreno podupiru (pa i svojim vlastitim potpisom) antivučićevske prosvjede u Srbiji, ali nema neko osobito visoko mišljenje o Draganu Đilasu i njegovoj oporbenoj koaliciji, smatrajući da je njihov privremeni program, naslovljen “30 točaka”, čist promašaj. O tome mi je rekao:
- Vidite, u tom njihovu programu uopće se ne spominju europske integracije, kao što se ne spominje ni susjedska suradnja i pomirenje bratskih naroda i narodnosti na bivšemu jugoslavenskom prostoru. Tih je “30 točaka”, iskreno rečeno, bez veze, to je gore od Vučića. U Savezu za Srbiju nemaju ideju o tome kako da se izvučemo iz samoizolacionizma, kako da napustimo rusku sferu utjecaja, kako da pridonesemo pomirenju u Bosni i Hercegovini, kako da dereguliramo tržište i mogući razvoj financijskih institucija, kako da ubrzamo europsku integraciju... Đilas, jednostavno, nije “my piece of cake”, on ne nudi nijedan odgovor na bilo koji naš konkretan problem.
Čak nisu ponudili alternativu ni postojećemu izbornom sistemu! Taj njihov program - to je, zapravo, neka čudna mikstura tradicionalne politike Dobrice Ćosića, Dimitrija Ljotića, politike nesvrstanih i podčinjavanja ruskom utjecaju. Ja podržavam proteste kao neophodnu društveno-političku dinamiku, u nedostatku odgovornih političkih lidera, partija i medija, ali ja šetam samo pod zastavama Srbije, EU i SAD-a, dok ovi šetaju pod zastavom Rusije, pa i kad se ta zastava ne vidi!
Vrlo slično stajalište izložio mi je i srpski dramski pisac, redatelj i redovni profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, inače savjetnik u ambasadi “Suverenog Vojnog Malteškog Reda”, Nenad Prokić (on je ujedno i jedan od osnivača LDP-a i bivši profesor dramaturgije Čede Jovanovića), koji o programskoj platformi “30 točaka” Saveza za Srbiju kaže:
- Ozbiljan problem toga dokumenta sastoji se u tome što se u njemu nigdje ne spominju EU integracije. Općenito se na ovim prosvjedima u Beogradu i Srbiji europske integracije ne spominju, kao da su namjere prosvjednika da se s njima prekine. Ja to ne mogu podržati. Oni kao da ne vole Europu, oni kao da hoće Rusiju! Vuk Jeremić i Boško Obradović - to su vam veći nacionalisti od Vučića, a slično se može reći i za Đilasa! Cijeli je svijet zaokrenuo udesno i sad oni tu vide šansu za sebe.
I toliko loše misle i o samima sebi da se, na prosvjedima, ne pojavljuju za govornicom, ali su svaku večer tu u publici i vuku konce iz pozadine, puštajući glumce da uživaju u performansima. Oni su tu neka vrsta “the men behind”. A glumci su tu da dignu energiju koja će biti iskorištena za rušenje Vučića i koja će, u danom trenutku, njih dovesti na vlast. Ne brinite se, oni su već podijelili resore, na svom prvom sastanku na Zlatiboru prije nekoliko mjeseci!
Prosvjede načelno podržava i predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava Srbije Sonja Biserko, iako je i ona, jednako kao i Samardžić i Prokić, svjesna nekih (ili mnogih) njihovih nedostataka i nedorečenosti, o čemu mi je, u razgovoru koji sam s njom proteklog vikenda vodio u njezinu uredu u Kneza Miloša 4, istaknula:
- Teško je reći tko je pravi organizator tih protesta. Krenuli su mladi, ali politička opozicija kao da nema njihovu podršku. Na ovim prosvjedima nedostaje subjekt koji bi artikulirao neku viziju. Ne mogu se problemi politički artikulirati na ulici. Đilas je politički neartikuliran, on nema taj feeling, on je imao menadžerskih sposobnosti, ali je politički nepismen. Sve je u Srbiji, nažalost, toliko urušeno, da bi taj novi lider, koji se sada očekuje i priziva, morao biti sasvim originalan. Ne može biti fokus samo na smjeni Vučića, treba cijeli sistem reformirati na način koji će jamčiti ne samo elementarnu pristojnost nego i puno uvažavanje drugih. Vučićev silazak s vlasti, bojim se, neće biti nježan.
Za Vučića i njegovu politiku prema Kosovu Sonja Biserko tvrdi da “on nema političke hrabrosti učiniti onaj presudni politički iskorak”, iako je “imao veliku podršku izvana, koja se sada gubi, ali ne potpuno, jer nema nikog novog na vidiku”.
A opozicija i njezin stav prema Kosovu? Ni oporba, po mišljenju Sonje Biserko, “nema pravi odgovor na kosovsko pitanje, oni optužuju Vučića da je izdajica, a svi su zapravo za podjelu Kosova, pa i Đilas, samo što se Đilas u to baš i ne razumije”.
Ipak, po Sonji Biserko, Vučića je “ozbiljno poremetilo ovo što se događa oko prosvjeda”, “on psihološki nije dorastao da se nosi s time i da razgovara s prosvjednicima”. Ali, napominje, “Vučića nipošto ne treba podcjenjivati”.
Postoje neke naznake - o tome mi je nešto više, pozivajući se na svoje ekskluzivne izvore iz SNS-a, rekao direktor Fonda za međuetničke odnose Dušan Janjić - da bi Aleksandar Vučić mogao raspisati izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji za 31. ožujka, a da bi se u isto vrijeme (dakle u ožujku) mogli održati i izbori na Kosovu (u iznenada stvorenoj situaciji “vakuuma” u američkom State Departmentu, nakon ostavke direktora za Jugoistočnu Europu i Euroaziju u State Departmentu Aarona Wessa Mitchella).
No, teško je reći hoće li se to uistinu dogoditi. Ali jedno se može uzeti za sigurno (ili, u najmanju ruku, vrlo vjerojatno): raspiše li Vučić prijevremene izbore, oporba će ih bojkotirati, a to bi onda moglo dokraja zaoštriti i dramatizirati situaciju u Srbiji, ali možda pridonijeti i stvaranju neke jedinstvenije i homogenije fronte u političkoj oporbi u kojoj bi se, u nekim pretpostavljenim okolnostima, eventualno mogao iznjedriti budući novi potencijalni lider koji bi doista u svemu mogao biti al pari Aleksandru Vučiću. Zasad - takvoga nema na vidiku.
Kad se prosvjed u Beogradu 26. siječnja navečer, nakon performansa ispred zgrade srpske Vlade, približio kraju, mladi beogradski povjesničar Srđan Milošević rekao mi je, zdvojno:
- Nije ovo dobro. Ovi prosvjedi nemaju nikakvu zajedničku platformu, ništa ujedinjujuće, osim da “protestanti” neće Vučića. O Vučiću mislim sve najgore, ali, nažalost, ima i gorih od njega, a to su, prije svega, Vuk Jeremić i Dveri. Bojim se da će sve ovo završiti nasilnim prevratom. Ako itko Vučića skine s vlasti, to će biti Rusi, od njih mu prijeti najveća opasnost! Ne znam je li on toga svjestan. Mi smo ovdje u Srbiji zakucani. Zakucani smo u luđačku košulju, između Istoka i Zapada. U neku tobožnju nesvrstanost koja nikamo ne vodi. Kako možeš biti nesvrstan kad si u okruženju NATO-a? To je nelogično i nemoguće... Ne, neće ovo završiti dobro...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)