Piše: Dubravko Grakalić
| Objavljeno: 10.01.2017 | 11:52 | Zadnja izmjena: 10.01.2017 | 11:52 | 0 komentara |
Nije bilo lako biti Josip Manolić. U proteklih tri četvrtine stoljeća taj je vitalni Podravac bio političar i obavještajac, partizan i hrvatski branitelj, komunist i nacionalist, vlastrodržac i disident. Doajen hrvatskih tajnih službi i politike na sceni je 75 godina; njegovi komentari aktualnih zbivanja i dalje izazivaju javnost, kao i memoarski zapisi što ih posljednjih godina objavljuje. Manolićeva druga knjiga sjećanja "Špijuni i domovina", koja se upravo iščitava i komentira u javnosti željnoj političkih tajni i pikanterija o povijesnim osobama, mnogo kazuje o prilikama u kojima se živjelo u Titovoj Jugoslaviji i Tuđmanovoj Hrvatskoj.
Ali, prije svega, Manolićevi memoari nastavak su sage o njihovom autoru i svjetonazornim preobrazbama koje je, kaže, doživio. U "Špijunima i domovini" Manolić "obračunava" i s dr. Franjom Tuđmanom, te iznosi svoje viđenje političkog puta prvog hrvatskog predsjednika. Manolićeva druga knjiga mnogo je čitljivija od prve, nazvane "Politika i domovina", u kojima je naširoko razmatrao vlastita politička stajališta. U novoj knjizi otvoreno iznosi imena raznih špijuna i akcije agentura hrvatske, srbijanske i savezne Službe državne sigurnosti (SDS-a), Kontraobavještajne službe (KOS-a) JNA, te Službe za informatiku i dokumentaciju (SID-a) beogradskog ministarstva vanjskih poslova.
Manolić iznosi podatke i opsežne o emigraciji, medijima i privredi. Neki podaci - poput tvrdnji kako su Talijani "stvorili" INA-u, te njegova verzija "slučaja Gaži" djeluju šokantno - dok je u drugim slučajevima očito kako autor oklijeva izreći punu istinu, ili otkriti identitet određenih agenata. Pri tome se Manolić drži starog obavještajnog pravila i ne otkriva imena suradnika službi koji su još, kako napominje, na javnoj sceni i u medijima. Ne otkriva ni imena agenata KOS-a u javnim glasilima, te pomno pazi da samo natukne nešto o agenturama koje ovdje drže CIA i BND. Po stilu, Manolićeva druga knjiga memoara podsjeća na "Decu komunizma" beogradskog publicista Milomira Marića, čije je prvo izdanje 1987. godine uzbudilo SFRJ otkrivanjem činjenica o "revolucionarima" i njihovom pokretu.
(Drugo izdanje "Dece komunizma" iz 2014., iako dopunjeno intrigantnim detaljima, nije izazvalo medijsku pomamu u postjugoslavenskim zemljama.) Zanimljivo je kako Manolić za Marića izravno tvrdi kako je bio suradnik srbijanske Službe državne sigurnosti i da je za njih obavljao i neke zadatke u Zagrebu. Manolićev novi autorski uradak podsjeća i na "Nove priloge za biografiju Josipa Broza Tita" Vladimira Dedijera, koji su s pokojnog maršala skinuli pozlatu na način s kojima se u "Špijunima i domovini" to čini s Tuđmanom. Tvrdnja kako je Franjo Tuđman bio "projekt" nacionalističke struje u hrvatskoj Udbi, te nacionalno svjesnih lidera Saveza komunista Hrvatske, svakako je teško dokaziva, ali zvuči uvjerljivo.
Tuđmana su, poručuje Manolić, praktično stvorili Ivan Krajačić Stevo i Mika Špiljak, uz podršku djela represivnog aparata i komunističkih funkcionara. Dokaz za to Tuđmanova su putovanja po svijetu osamdesetih godina - imao je putovnicu - te kratke zatvorske kazne. Manolić je Tuđmanov uspjeh doslovno pratio preko ograde - bio mu je prvi susjed u zagrebačkoj Nazorovoj ulici - ali i kroz vlastite kontakte s hrvatskim, "saveznim" i stranim agenturama. Manolić skreće pažnju na još dvije značajne osobe iz hrvatske politike - emigranta Brunu Bušića (čija je sestrična Zdravka Bušić danas državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova), te na Stevu Krajačića, koji mu je godinama bio šef, ali i politički otac.
Bušić je mogao, da nije ubijen u Parizu, postati lider hrvatske emigracije, pa i cijelog prevrata koji se zbio padom komunizma, smatra Manolić i najavljuje nove obavještajne priče na tu temu. Mnogo je nevjerojatnih detalja u "Špijunima i domovini", ali i originalnih dokumenata koji bacaju novo svjetlo na značajnije javne osobe. Manolić objavljuje pismo Stepinčeva liječnika iz kojeg je razvidno kako kardinal nije bio otrovan, što je sumnja koja je dugo prisutna u javnosti. Neobično otvoreno piše o šefu Velikog križarskog bratstva Lavu Znidarčiću i njegovoj obitelji - sestri partizanki Anki Berus i bratu Rikardu ,kojeg su ustaše pogubile kao ilegalca u okupiranom Zagrebu... Manolić je u knjizi pokušao pokazati kako je od komunista postao hrvatski nacionalist, odnosno kako je od "djeteta komunizma" postao jedan od očeva hrvatskog nacionalizma.
Tko želi, može povjerovati u tu priču, ali doista nije lako biti Josip Manolić.
***********************************************************
·
Ali, prije svega, Manolićevi memoari nastavak su sage o njihovom autoru i svjetonazornim preobrazbama koje je, kaže, doživio. U "Špijunima i domovini" Manolić "obračunava" i s dr. Franjom Tuđmanom, te iznosi svoje viđenje političkog puta prvog hrvatskog predsjednika. Manolićeva druga knjiga mnogo je čitljivija od prve, nazvane "Politika i domovina", u kojima je naširoko razmatrao vlastita politička stajališta. U novoj knjizi otvoreno iznosi imena raznih špijuna i akcije agentura hrvatske, srbijanske i savezne Službe državne sigurnosti (SDS-a), Kontraobavještajne službe (KOS-a) JNA, te Službe za informatiku i dokumentaciju (SID-a) beogradskog ministarstva vanjskih poslova.
Manolić iznosi podatke i opsežne o emigraciji, medijima i privredi. Neki podaci - poput tvrdnji kako su Talijani "stvorili" INA-u, te njegova verzija "slučaja Gaži" djeluju šokantno - dok je u drugim slučajevima očito kako autor oklijeva izreći punu istinu, ili otkriti identitet određenih agenata. Pri tome se Manolić drži starog obavještajnog pravila i ne otkriva imena suradnika službi koji su još, kako napominje, na javnoj sceni i u medijima. Ne otkriva ni imena agenata KOS-a u javnim glasilima, te pomno pazi da samo natukne nešto o agenturama koje ovdje drže CIA i BND. Po stilu, Manolićeva druga knjiga memoara podsjeća na "Decu komunizma" beogradskog publicista Milomira Marića, čije je prvo izdanje 1987. godine uzbudilo SFRJ otkrivanjem činjenica o "revolucionarima" i njihovom pokretu.
(Drugo izdanje "Dece komunizma" iz 2014., iako dopunjeno intrigantnim detaljima, nije izazvalo medijsku pomamu u postjugoslavenskim zemljama.) Zanimljivo je kako Manolić za Marića izravno tvrdi kako je bio suradnik srbijanske Službe državne sigurnosti i da je za njih obavljao i neke zadatke u Zagrebu. Manolićev novi autorski uradak podsjeća i na "Nove priloge za biografiju Josipa Broza Tita" Vladimira Dedijera, koji su s pokojnog maršala skinuli pozlatu na način s kojima se u "Špijunima i domovini" to čini s Tuđmanom. Tvrdnja kako je Franjo Tuđman bio "projekt" nacionalističke struje u hrvatskoj Udbi, te nacionalno svjesnih lidera Saveza komunista Hrvatske, svakako je teško dokaziva, ali zvuči uvjerljivo.
Tuđmana su, poručuje Manolić, praktično stvorili Ivan Krajačić Stevo i Mika Špiljak, uz podršku djela represivnog aparata i komunističkih funkcionara. Dokaz za to Tuđmanova su putovanja po svijetu osamdesetih godina - imao je putovnicu - te kratke zatvorske kazne. Manolić je Tuđmanov uspjeh doslovno pratio preko ograde - bio mu je prvi susjed u zagrebačkoj Nazorovoj ulici - ali i kroz vlastite kontakte s hrvatskim, "saveznim" i stranim agenturama. Manolić skreće pažnju na još dvije značajne osobe iz hrvatske politike - emigranta Brunu Bušića (čija je sestrična Zdravka Bušić danas državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova), te na Stevu Krajačića, koji mu je godinama bio šef, ali i politički otac.
Bušić je mogao, da nije ubijen u Parizu, postati lider hrvatske emigracije, pa i cijelog prevrata koji se zbio padom komunizma, smatra Manolić i najavljuje nove obavještajne priče na tu temu. Mnogo je nevjerojatnih detalja u "Špijunima i domovini", ali i originalnih dokumenata koji bacaju novo svjetlo na značajnije javne osobe. Manolić objavljuje pismo Stepinčeva liječnika iz kojeg je razvidno kako kardinal nije bio otrovan, što je sumnja koja je dugo prisutna u javnosti. Neobično otvoreno piše o šefu Velikog križarskog bratstva Lavu Znidarčiću i njegovoj obitelji - sestri partizanki Anki Berus i bratu Rikardu ,kojeg su ustaše pogubile kao ilegalca u okupiranom Zagrebu... Manolić je u knjizi pokušao pokazati kako je od komunista postao hrvatski nacionalist, odnosno kako je od "djeteta komunizma" postao jedan od očeva hrvatskog nacionalizma.
Tko želi, može povjerovati u tu priču, ali doista nije lako biti Josip Manolić.
***********************************************************
·
Nekadašnjeg "Komunistu" dijeli od današnjeg Nacionaliste tek jedna opančarska ograda.
Nema komentara:
Objavi komentar