ROBERT ANIĆ

NACIONAL.Hr KOLUMNISTINACIONALA POGLED IZBLIZA: Više žena ne mora značiti više ženskih prava 23. 12. 2020. 18:05Autor: Saša Leković Robert Anic/PIXSELL Gradonačelnica Pariza kaže da je sretna što će iz gradskog proračuna morati biti plaćena kazna od 90 tisuća eura jer je u pariškoj upravi na najodgovornijim poslovima zaposlen veći postotak žena od maksimalno propisanog za bilo koju spolnu skupinu. Time je pokazala kako i žene mogu biti jednako neodgovorne kao i muškarci Svrha “kvota”, pa i kad je riječ o obaveznom postotku žena na nekim poslovima ili funkcijama, trebala bi biti da se koliko-toliko ispravi značajan nesrazmjer nastao kao rezultat okolnosti koje nije moguće promijeniti prirodno, tj. na drugi način. S obzirom na to da su mnoga društva još uvijek patrijarhalna, pa čak i ona koja si tepaju da nisu, određivanje “kvota” za žene na javnim poslovima ima smisla. Ali pritom ne treba zaboraviti da su ta društva istovremeno i u velikoj mjeri podložna koruptivnoj praksi, klijentelizmu, nepotizmu… U konačnici to znači da ostvaren propisan postotak žena ne znači niti da su te žene sposobnije za poslove na koje su izabrane od nekih drugih žena pa niti od muškaraca. Kad je društvo “multidefektno” ne može se “liječiti” samo jednim lijekom. Generalno žene su podcjenjene, ali to ne znači da će taj problem biti riješen pukim provođenjem “kvota”. Da sam žena, mene bi ideja da su “kvote” najviše što društvo može učiniti za ravnopravnost žena na javnim poslovima – ozbiljno uvrijedilo. A uvredljivo mi je i kao muškarcu. Ali mi je jednako tako apsurdno da se gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo ruga što će iz gradskog budžeta biti plaćena kazna 90.000 eura jer je previše žena na čelnim pozicijama u gradskoj upravi. Da ne bi bilo zabune – previše u konkretnom slučaju znači da je prije dvije godine 69 % žena postavljeno na vodeće funkcije (11 žena na 5 muškaraca) iako u Francuskoj pripadnici niti jednog spola ne smiju zauzimati više od 60% upravljačkih položaja u javnim orgaizacijama i institucijama pa tako i u lokalnim upravama. Ta je odredba donesena kako bi se smanjila razlika u broju muškaraca i žena na upravljačkim mjestima u javnim poslovima koja i u Francuskoj postoji na štetu žena. No, to ne znači da je obavezan postotak od barem 40% “drugog spola” u redu kad se tako onemogućava da muškarci zauzmu “previše” menadžerskih pozicija, ali kad su više od 60% zaposlenih na tim pozicijama žene onda je taj propis “puj, pike – ne važi”. Sreća zbog kazne koju će platiti drugi Da bi bilo tako propis bi morao decidirano sprječavati zapošljavanje na ključnim poslovima više od 60% muškaraca. Nemam pojma zbog čega propis donesen u Francuskoj ne glasi tako. Možda su predlagatelji i oni koji su propis izglasali htjeli biti “politički korektni” prema muškarcima iako je propis donesen da bi se omogućilo bar djelimično ispravljanje debalansa koji postoji na štetu žena. A možda su propis pripremili i usvojili većinom muškarci koji su se bojali da bi nekada nekome moglo pasti na pamet da zaposli više od 60% posto žena na upravljačkim pozicijama u javnoj upravi. Što god bilo razlogom potpuno je svejedno. Propis postoji takav kakav je usvojen a za njegovo nepoštivanje predviđene su drakonske kazne. “Sretna sam da mogu objaviti da smo kažnjeni”, izjavila je pariška gradonačelnica. Dogradonačelnica Audrey Pulvar dodala je: “Bit će nam čast platiti tu kaznu.” Mnoge ih žene u tome podržavaju. Ne samo u Parizu i ne samo u Francuskoj. Ono što se dogodilo u pariškoj gradskoj upravi nije baš neki veliki dobitak u borbi za ravnomjernost u imenovanju žena na odgovorna mjesta na javnim poslovima. Niti u Francuskoj a pogotovo ne na svjetskoj razini. Morat će proći još mnogo vremena da na najvažnijim menadžerskim funcijama, u bilo kojoj državi a pogotovo globalno, bude podjednak broj žena i muškaraca. Ili srazmjeran broju žena i muškaraca na određenom području. Ako se to uopće ikada dogodi. No “pariška priča” dokazuje neku drugu vrstu “ravnopravnosti” žena i muškaraca. Naprimjer, da i žene mogu biti jednako neodgovorne kao i muškarci. Gradonačelnica Pariza je sretna zbog kazne, a njenoj najbližoj suradnici čast je što će kazna morati biti plaćena. No 90 tisuća eura kazne neće platiti njih dvije nego stanovnice i stanovnici Pariza – iz gradskog proračuna. Za taj novac, čak i u velegradu poput glavnog grada Francuske, moglo se napraviti nešto što bi Parižanima i Parižankama bilo korisno. Osjećaj časti zbog kršenja propisa Uz to, kakvu poruku šalju gradonačelnica i donačelnica Pariza kad kažu da se sretne zbog kazne koja je rezultat kršenja propisa države u čijoj su javnoj službi? Koju poruku šalju njih dvije kad kažu da im je čast što će 90 tisuća eura kaznje zbog njihovog kršenja propisa – platiti oni koji su ih izabrali da upravljaju gradom poštujući propise? Na kraju, ali nikako najmanje važno, pokušajmo zamisliti što bi rekle njih dvije a i mnoge druge žene koje ih podržavaju u onome čime se one hvale (vjerujući valjda da su učinile mnogo za žensku ravnopravnost) da je situacija obratna. Da je na čelu pariške gradske uprave gradonačelnik i da su više od 60% posto gradskih menadžera muškarci. Pa da je zbog toga “odrezana” kazna od 90 tisuća eura iz gradskog proračuna. Bi li bi tada bile sretne zbog kršenje propisa? Da li bi im bila čast što je zbog tog kršenja propisa 90 tisuća eura iz gradskog proračuna “pojela” kazna? Da li bi tada razumjele da je ono što danas smatraju pobjedom žena zapravo – poraz? I to ne poraz zbog generalne nezaslužene nadmoći muškaraca koja zaista postoji. To je potpuno nepotreban, ničim izazvan “pucanj u vlastitu nogu”. Teniskim rječnikom – neprisiljena pogreška. Da je na ključne menadžerske pozicije u pariškoj gradskoj upravi jedna žena manje, i dalje bi ih bilo za 50% više od muškaraca. Ne bio bio prekršen propis o obaveznoj “kvoti” a u gradskoj blagajni ostalo bi 90 tisuća eura više. Odličnim vođenjem glavnog grada Francuske u mandatu “ženske” uprave bilo bi postignuto mnogo više u borbi za žensku ravnopravnost u obavljanju važnih javnih poslova a mnogo manje u “dokazivanju” ravnopravnosti s muškarcima – u neodgovornom ponašanju.