200 DUŠA JOŠ PLAĆE

Jutarnji list 200 DUŠA JOŠ PLAČE Nekad idilično selo, danas hrpa ruševina: ‘Do nas su stigli samo volonteri, svi su nas zaboravili‘ ‘Država je najljepša, ali ljudi koji je vode ne bi je trebali voditi. U ovom slučaja država ništa, baš ništa nije napravila‘ Piše: Višnja GotalObjavljeno: 08. siječanj 2021. 17:22 Vesna Vekić Ravno Rašće još je do neki dan bilo idilično selo. Za 200 duša koje tu žive. Jest da nema asfalta i put je blatnjavi makadam, ali navikli su. Pa umjesto pod noge, gledaju pred sebe. Puca iz dvorova pogled na cijelu Baniju. Stare, još od negda devastirane kuće, tri godišnja doba zakrivaju visoki grmovi ruža, šipka... Kasno u jesen i zimi, rijetko gdjegod i idu pa ni ne vide ruine. Sve u svemu, kaže, Dragan Zinaja, najljepši je to kraj na svijetu. I državi će tepati da je najljepša. Ali vlastima neće. Lokalnima ili državnima, svejedno. - Sedam dana je prošlo od potresa, pogledajte nam kuće, jedino ih možemo srušiti do temelja. Nitko, osim volontera nije došao. I vatrogasaca. Država je najljepša, ali ljudi koji je vode ne bi je trebali voditi. U ovom slučaja država ništa, baš ništa nije napravila za ovaj kraj i ljude pogođene potresom. Jedino su nam pomogli, svaka im čast, ljudi koji dolaze iz cijele Hrvatske i inozemstva. Pitaju, što god nam treba, donijet će. Gradonačelnik grada Gline u zemlju je propao. Branka i njezini isto dođu (Branka Bakša Mitić, zamjenica gradonačelnika op.a.) - razočaran je zbog jednih, hvali druge. Zinaji je 19, sin je jedinac, završio je za električara i od kuće ne želi. A cijela mu je ostala samo garaža. image Dragan i Rajko Zinaja Zeljko Hajdinjak/Cropix - Bitno da smo svi živi, ostalog će biti. Namjeravao sam se zaposliti i tu doma se usput baviti poljoprivredom. Imamo 50-ak ovaca i 50-ak svinja. Vatrogasci su nam pokrili krov da životinje ne kisnu. Što reći, vidite i sami - okreće se mladi čovjek oko sebe. Umjesto lijepe obiteljske kuće s verandom, vidi ruševinu. Lonce i džezvu za kavu u šuti na mjestu gdje su u utorak u podne poslije ručka kuhali kavu. Žao mu ju životinja. U velikom su strahu, kaže. - Ne prilaze nam kao dosad, nepovjerljive su na u sve u okolini - kaže. Što dalje, odakle početi? - Srušit ćemo kuću i praviti novu ljepšu, bolju - optimističan je u srijedu Dragan. Prvi je to dan, kažu nam njegovi, da je tugu i rezignaciju zamijenio pozitivnim mislima. Njegov susjed, Dragan Priljeva (77), ima previše godina, kaže, da bi mu bilo važno kakva će kuća, koju će mu, nada se, sagraditi država, biti. Čuo je negdje da se spominju i montažne. Svejedno mu je, neka je njemu, mješancu Bobiju i ovcama, samo krov nad glavom. Pitao bi on što će i kad, ma samo da mu neko kaže može li se kući uopće nadati, ali nema koga. Ne znaju to volonteri koji dođu i pitaju treba li što. I njegova je kuća, kao od imenjaka mu Dragana, "crvena". image Dragan Priljeva Zeljko Hajdinjak/Cropix - Crvena totalno. Rušiti i ispočetka. Imam tu kontejner, ali vlaži. Sve strane su mu vlažne. Ma, mogu meni i drvenu, bio bih sretan - pogladi Bobija, čija se crna dlaka od blata jedva vidi. S njim je i susjedov Bobi, od preko puta. Dragan tu živi sam. Udovac je, gospođa mu je preminula 17. ožujka. Slabo srce. Imao je i on dva moždana udara, ali dobro se drži. Iz svog kraja ne bi, penzija je 1860 kuna, proda janjad pa još nešto zaradi. Kćeri su se razasule po svijetu, jedna živi u Beogradu, druga u Zagrebu, a najmlađa preko oceana, u Americi. I Vesna Vekić se bavi poljoprivredom. Na visokoj kući pod krovom, zjapi velika rupa. Razmišlja bi li kuću "spustili za taj kat". Između kućnog praga i poda može se gurnuti šaka. Podrum je potonuo. VEZANE VIJESTI TUŽNI PRIZOR Fotografija snimljena ispred Glazbene škole u Sisku dirnula stanovnike: ‘Da ti srce pukne...‘ VLASNIK TVRTKE U GLINI ‘Svašta se događa, ispričat ću vam za što su prijavili šeficu našeg lokalnog Crvenog križa...‘ image Vesna Vekić Zeljko Hajdinjak/Cropix Do visoke je kuće i njezina rodna kuća, mala. Nje više neće biti. Gospođa Vesna, kao i svi ovdje, voli svoj kraj. Koliko god se država u zadnjih 25 godina ponijela maćehinski prema Baniji i Kordunu, oni odavde ne žele. Ni ona ne bi iz Ravnog Rašća. - Radila sam godinama u Italiji, ali sam se vratila. Bolje biti svoj sluga nego tuđi 24 sata. Ovdje, kad hoću sjest, jest, odmarat se... – kaže Vesna. Potvrđuje da nitko iz vlasti nije do njih bio. - Navraćaju ljudi, volonteri, vlast ne. Bila je i Ana Rucner, donijela potrepština, unuku dala novac. Nose ljudi, baš ne znam što nismo dobili. Branka i njezini stalno pitaju jel' nešto treba - iznova vjeruje u ljudsku dobrotu. U dvorištu je kamp-kućica i tek pristigao kontejner. Treba mu još spojiti struju, pa će se Vesna, njezina dva sina, policajac i vatrogasac, snaha i dvoje unučadi, rasporediti. Jedva to čeka i bijela mačka, koja se od Vesne ne miče, a sad mora spavati vani. Sin je sa ženom i djecom kod majke jer dječaci ne žele biti u Glini. Strah ih je. image Zeljko Hajdinjak/Cropix - Ona me prva upozorila na potres. Krenula sam na vrata kad je počelo tresti. Nismo mogle van. Bacalo nas je unatrag – prisjeća se Vesna najdulje 23 sekunde u svojemu životu. Na poljski WC jednostavno ne može, pa koristi onaj u kući. Obavezno prije nazove sinove, da im javi gdje je "ako se nešto dogodi". U kotlu koji su koristili za grijanje vode za kolinje danas grije vodu sebi za pranje. Hranu za bijelu mačke i pse Rinu, Mašu, Vilija, Laru, Medu i Brunu donijeli su dobri ljudi. Uz najgore, doživjela je ovih dana i najljepše trenutke. image Zeljko Hajdinjak/Cropix - Imala sam ja sve, nepojmljivo mi je da meni ljudi sad daju novac - pokazuje nam kuverte s čestitkom i novcem u rukama, koje je dobila da za "pripomoć". Srce joj je ukrala Armada. - Nikad im ja tu ljubav vratiti neću. Tu se poredalo 30 auta, svi su izašli, činilo mi se jednaki rastom i jednako obučeni. Pitali nas kako mogu pomoći. Evo, moj se sin rasplakao, nikad plakao nije. Da meni ljudi izdaleka donose pomoć. A ovi naši se nisu udostojili ni da se provezu ovuda - pune su oči suza Vesni kad spomene Armadu, a glas pun žući kad pomisli na "ove naše".