ANTE TOMIĆ

Jutarnji list Više je svjedoka vidjelo Jetija nego mitskog komunističkog špijuna koji Hrvatskom vlada iz sjene Za mnogo se toga danas tvrdi da je zeznula duboka država, ali objektivno, razumno je zaključiti da ovdje nema nikakve države Miroslav Škoro i Karolina Vidović Krišto Otprije nekog vremena došao nam je jedan politički pojam koji je među desničarima širom svijeta velika moda, takoreći zadnji krik sezone. Čut ćete ga često u raspravama onih koji se nazivaju domoljubima. Spominje se svečano, s velikim poštovanjem, a opet i s određenom zebnjom, strahom do nepoznatoga i, napokon, s jednom mjerom intelektualne oholosti. Onome koji to izgovara vidljivo je drago kako je učen, vlastita mu je mudrost na jeziku slađa od karamele s lješnjakom, poslušajte ga samo s kakvom samodopadnošću i zadovoljstvom on kaže te dvije riječi: "duboka država". Nakon što je preko usana prevalio "duboka država", obratite pozornost, katkad slijedi i kratki, tihi, jedva čujni jecaj. To je znak da je desničar upravo svršio u gaće. Početkom tjedna iznenadilo nas je da su dvoje saborskih zastupnika, Milan Vrkljan i Karolina Vidović Krišto, napustili Domovinski pokret Miroslava Škore. "Nažalost, duboka država je ponovno djelovala", napisao je Vrkljan na svom profilu na Facebooku, detaljnije ne objašnjavajući o kakvom je djelovanju riječ, ni tko su zaplotnjaci koji su njega i Vidović Krišto posvadili sa Škorom, ni kakvim su slatkorječivim lažima predsjednika stranke okrenuli protiv njegovih odanih sljedbenika. Zanimljivo je, međutim, da i druga strana nalazi istog krivca za stranački raskol. "Oni se prikazuju kao borci za demokraciju, prava, borci protiv duboke države, a ovim su se potezom priklonili toj dubokoj državi", rekao je Škoro razočarano, ali ni on ne rasvjetljava mračnu spletku i njezine aktere. Čime su oni, novcem, ugledom, drogom, hipnozom ili možda ucjenom dobili Vrkljana i Vidović Krišto na svoju stranu? Možemo samo nagađati što se ovdje dogodilo, kao i inače kad se netko poziva na duboku državu. Premda je u desničarskim novinama i na portalima na hiljade, možda i desetke hiljada puta navode, nitko zapravo ne zna što je to ni tko je to. Ni jedno jedino ime se ne povezuje s njom. Nalazite li i vi neobičnim da se nešto naziva državom, a ne znamo predsjednika, ni potpredsjednika, ni ministre, ni zastupnike, ni suce, ni ijednog drugog dužnosnika. Niti smo joj vidjeli zastavu niti čuli himnu, ne znamo ni je li duboka država kraljevina ili republika. Vladaju li u dubokoj državi socijaldemokrati, demokršćani, komunisti ili fašisti? Je li šef duboke države skroman i razuman političar skandinavskog tipa ili je nakvarcani diktator u bijeloj uniformi, s tamnim naočalama i pedeset kilograma medalja na prsima? Gdje su granice duboke države, koliko ona ima stanovnika, kakva je njezina privreda, od čega se u njoj živi...? O čemu vi uopće pričate, upitao bi na kraju tkogod izluđeno. Uzima se kao izvjesno, izvan svake sumnje da je u duboku državu ovdje nekako umiješana nekadašnja jugoslavenska tajna policija, u narodnoj predaji poznata kao Udba, premda ne postoji zaista ni jedan dokaz da je ona nakon devedesete nastavila djelovati. Teško je i zamisliti kako bi mogla. Razumno je upitati odakle ljudi, tehnika i novac da jedan veliki i skupi obavještajni aparat desetljećima nadživi državu koja ga je osnovala, i to u potpunoj konspiraciji, bez da je u javnost iscurilo ijedno ime. Više je svjedoka vidjelo himalajskog snježnog čovjeka Jetija nego mitskog komunističkog špijuna koji iz sjene vlada Hrvatskom, starog udbaša zbog kojega svi naši premijeri u posljednjih trideset godina blijede od užasa i gube dar govora kad im od vremena do vremena on bez kucanja uđe u kancelariju, spusti se u naslonjač, prekriži noge i krene polako, pokroviteljski, sažaljivo: "Pa, majku mu, koliko tebi puta treba objašnjavat..." VEZANE VIJESTI ‘NISMO ŽETONČIĆI‘ Vidović Krišto o odlasku iz DP-a: ‘Sve se promijenilo preko noći kada sam pokrenula tu inicijativu‘ KRAH DP-A Nezadovoljstvo vrije, osipanje je već krenulo, ali jedna njihova teza ipak nije bez osnove... Nema, ponavljam, nikakvog razloga da hrvatski desničari u tako nešto vjeruju, ali hrvatski se desničari svejedno ne daju obeshrabriti, kao ni oni koji, od mjesta do mjesta, u dubokoj državi otkrivaju Židove, ili slobodne zidare, ili antifašiste, ili ljude guštere, ili Billa Gatesa i Georgea Sorosa, ili katkad sve njih skupa povezane u velikom međunarodnom pedofilskom lancu kojemu se, od svih svjetskih moćnika, uspješno suprotstavio jedino Donald Trump. Priče o dubokoj državi svakim su danom sve fantastičnije, postaju upravo mahnite. I što su nevjerojatnije, luđe, labavije povezane sa stvarnošću, strastvenije se tvrdi postojanje i sveprožimajuća priroda duboke države, njezina prisutnost u svim, pa i u prividno malim i beznačajnim dijelovima naših života. Nema gdje ona nije pustila svoje prljave pipke. Da čelnika neke pravaške stranke žena ostavi zbog najboljeg prijatelja Joze, on bi odmah znao da je Jozu i njegovu ženu tajno spojila duboka država. Da domoljubi u gostionici na Klisu pozovu dva kila janjetine i konobar im donese još krvavo pečenje, oni ni trenutka ne bi dvojili tko je kriv za to. Ispljunuli bi iz usta sirovo meso i opsovali čavle Isusove, prije nego što bi netko autoritativno zaključio: "Duboka država." "Duboka država", složili bi se svi uglas i revoltirano ustali. "Ljudi, di ćete?" zaprepastio bi se konobar. "Donesi ti ovo Bilu Gejtsu za ručak", dobacio bi na odlasku jedan domoljub prezirno, "a nas neš zajebavat." Za mnogo se toga danas tvrdi da je zeznula duboka država, ali objektivno, gledate li postupke naše takozvane vlasti, razumno je zaključiti da ovdje nema nikakve države, a ponajmanje nema one duboke. Kako bi uopće duboku državu mogao napraviti netko plitak poput naših hadezeovaca? Praščić ili vuk Svima je to omiljena priča iz djetinjstva, o tri praščića koji su svaki sebi sagradili kuću, prvi od slame, drugi od dasaka i treći od kamena, i kako je došao strašni vuk i prve dvije otpuhao, a onu treću, kamenu, nije mogao. Vraća nam se uspomena na to ovih dana gledajući štete od potresa na Baniji, stotine i stotine razvaljenih domova koji su jedva prije dvadesetak godina svečano podignuti o trošku države. "Istina, ima oštećenja, ali te su kuće napravljene prema tadašnjim standardima i propisima prema pravilima obnove", brani se župan Ivo Žinić, koji je bio među najodgovornijima za gradnju na ratom postradalim područjima, glavni inženjer za obnovu u Ministarstvu razvitka i obnove. Građevinski se standardi ovdje ipak nisu znatnije mijenjali. Devedeset pete pouzdano nisu bili lošiji nego danas. Dapače, upitate li nezavisne građevinske stručnjake, svi će vam kazati da se još od početka šezdesetih i potresa u Skoplju u nas čvršće gradilo. Došao je običaj zidati s armiranobetonskim vertikalama na uglovima. Znali smo napraviti kuće koje će odolijevati i strašnijim seizmičkim iskušenjima od onoga koje je prije neki dan pogodilo Baniju. Ali, to je bilo jedno pametnije vrijeme. Kasnije su došli Žinić i njegovi, koji su očito bili više nalik onoj dvojici glupljih praščića. Ili su Žinić i njegovi možda bili vukovi?