NINO ĐULA : POBJEDNICI I GUBITNICI

Jutarnji list Nije problem što se premijer brani od kritika, nego što je uvjeren da je nepogrešiv Premijer je zauzeo sav politički i medijski svemir. Taj prostor, na žalost, ne može zapuniti sam, mora ga dijeliti s kritičarima Država će ostati, ali kritika mora prestati. Ovako se otprilike dade sažeti čitava serija izjava premijera Plenkovića u teškom tjednu poslije banijske katastrofe, istupa u kojima je sebe i vladu nastojao obraniti od svih, manje ili više utemeljenih prigovora za nesnalaženje i improvizaciju. Nema ništa pogrešno u tome da premijer energično i emotivno brani sebe i Vladu, ali nema ni u kritiziranju i preispitivanju svih njihovih riječi, odluka i postupanja. Pogreška je, međutim, i to sistemska, u premijerovu već toliko puta demonstriranom uvjerenju u vlastitu nepogrešivost. Teško je biti za sve zaslužan, a ni za što kriv. Teško je donositi sve odluke u državi, a baš ni u jednoj ne pogriješiti. Nemoguće je kontrolirati sve, a ništa ne propustiti. Teoretski i praktično, neizvedivo je postaviti sustav u kojemu te svi za sve moraju pitati, a da onda događaji i neprilike uvijek malo pričekaju na tvoj odgovor. Većina ljudi, pa čak i javnih djelatnika, izbjegava izlagati se u javnosti preko potrebne mjere jer su svjesni da preprisutnost, osim popularnosti i slave, nosi i neprilike, često ozbiljne. Od manijaka koji te stanu proganjati do sitničavih kritičara koji ti važu svaku riječ i zarez. Kad si u politici, doduše, nije se tako jednostavno sakriti od javnosti kao kad si, recimo, diskretniji pjevač ili povučeniji poduzetnik. No, i u političarskom, pa i premijerskom poslu, to može biti i ovako i onako. I ovako kao što to uporno čini premijer Plenković, koji praktički ne preskače dan da se ne oglasi i pokaže u medijima, ili pak onako kako to čine premijeri mnogih drugih država, koji također imaju i probleme, i izvanredne situacije, i opoziciju, i kritičare, ali svejedno ne osjećaju potrebu niti vide razumne razloge da o tome stalno naglas ekspliciraju. Pokušajmo zamisliti, a mnogi vole gledati Njemačku kao nedosanjan ideal, da se kancelarka Angela Merkel na dnevnoj bazi javno raspravlja i objašnjava, bilo s istomišljenicima, bilo s protivnicima, bilo s kritičarima iz medija. Nemoguće, zar ne? No, premijer Plenković baš je svjesno i namjerno zauzeo apsolutno sav medijski, društveni i politički svemir. Taj prostor, na žalost, ne može sasvim zapuniti sam, mora ga uvijek dijeliti s kritikom i kritičarima. S ovakvim njegovim stavom sva ta kritika, ili gotovo sva, usmjerena je, jasno, na njega. Premijer je k tome regrutirao u odnosu na sebe uglavnom inferiornu Vladu s puno likova koji su tako očito i toliko bolno onemoćali i ne mogu bez njega donositi ni odluke srednje važnosti, a kamoli najkrupnije u vlastitim resorima. Premijer se - i to je opet njegov osobni izbor - opredijelio za nadrealnu količinu zaustavljanja pred kamerama i odgovaranja na pitanja u rasponu od beroševskog "hvala vam na tom pitanju" do ovotjednog "kako me možete tako nešto pitati". Premijerov je odabir da praktično nema procesa u državi - od stupnjevanja lockdowna, preko elaboriranja naknade za nezaposlene, do deklariranja količine litara skuhanog čaja u petrinjskom kraju nakon potresa - za koji on osobno ne preuzima odgovornost i rukovođenje, barem na deklarativnoj razini. Na koga bi se, u tim okolnostima, ako ne baš na tako svemoćnog predsjednika, trebala usmjeriti skepsa i odnositi kritika?