JOŠ JEDAN ZNANSTVENI DOKAZ DA JE SUVREMENI POLITIČAR 100% NACISTIČKO-'KOMUNISTIČKI' PROTOTIP

NACIST NOVOG KOVA Pisao je najstrašnije zakone u povijesti čovječanstva, a kasnije je bio jedan od tvoraca moderne Njemačke Hans Globke najprije je bio nacistički državni službenik, potom šef Ureda kancelara konrada adenauera Piše: Vlado VurušićObjavljeno: 08. ožujak 2021. 13:08 103647 Aveti turobne nacističke prošlosti još uvijek, i punih 75 godina od propasti Trećeg Reicha, proganjaju Njemačku, mada je to danas jedna od najuglednijih demokratskih država, nosilac ideje i vrijednosti ujedinjene Europe. Tako se ovih dana londonski The Times, na 48. godišnjicu smrti (sredinom veljače) prisjetio bivšeg šefa Ureda prvog poslijeratnog kancelara Savezne Republike Njemačke Konrada Adenauera, kontroverznog Hansa Josefa Marie Globkea, koji je na ruševinama zločinačkog Trećeg Reicha podizao i uspostavljao demokratsku Njemačku te njeno ekonomsko, socijalno i političko čudo sredinom 50-ih i početkom 60-ih godina 20. stoljeća. Naime, Njemačka nakon Drugog svjetskog rata i strašnog pečata nacizma, rasizma, holokausta i zločina pr otiv čovječnosti, kao podijeljena država između savezničkih zemalja pobjednica, morala se dizati na noge iz pepela i ruševina, često koristeći i ljude okaljane bremenom nacističke prošlosti. Prema podacima njemačkih povjesničara u ministarstvima obrane, unutarnjih poslova, pravosuđa i vanjskih poslova te u obavještajnoj zajednici u godinama vladavine kancelara Adenauera (1949. - 1963.) na rukovodećim poslovima i funkcijama radilo je oko 50 posto bivših članova Nacionalsocijalističke radničke stranke (NSDAP - Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei), a jedan od najspornijih ljudi u tom aparatu svakako je Hans Globke - čovjek koji je bio koautor najstrašnijih nirnberških rasnih zakona u povijesti ljudskog roda - koji su bili temelj za holokaust, odnosno istrebljenje dvije trećine europskih Židova (više od 6 milijuna) u najmonstruoznijim konclogorima smrti te getima po mnogim gradovima okupirane i porobljene Poljske. Nakon što su savezničke američke i britanske trupe zauzele veći dio Njemačke, a crvena se sovjetska zastava zavijorila na ostacima Reichstaga u Berlinu, mnogi pripadnici nacističkog režima nastojali su izmaknuti rukama pravde i pritajiti se ili staviti svoje usluge na raspolaganje novim pobjednicima u nadi da će se s vremenom zaboraviti njihova prošlost. Nitko nije bio imun "na usluge bivših", ni na zapadnom ni na istočnom dijelu okupacijske zone. No, Globke je svakako zanimljiv primjer, poglavito s moralne strane, kako to ističe Times. Hans Globke rodio se u smjernoj i bogobojaznoj katoličkoj obitelji u Düsseldorfu na samom kraju 19. stoljeća, 1898. godine. Završio je pravo te bio član raznih katoličkih studentskih bratstava, pa i član katoličke stranke Centar (Deutsche Zentrumspartei) jako značajnog kotačića u političkom životu Weimarske Republike, a ta činjenica upravo će, ironijom sudbine te cinizmom pragmatizma, pomoći Globkeu da se izvuče, a potom postane i jedan od sjenovitih nosilaca njemačke postnacističke preobrazbe te jedan od najbližih i najkorisnijih suradnika oca suvremene Njemačke Konrada Adenauera, također prijeratnog pripadnika stranke Centar, koji je bio otvoreni protivnik Hitlera i nacističkog režima (dva puta je hapšen od Gestapa), a ostat će zapamćen da je kao gradonačelnik Kölna, osim što je uskoro nakon dolaska Hitlera na vlast odstupio, pokazao iznimnu hrabrost te je prilikom Hitlerova posjeta njegovu gradu zabranio da se izvjese nacističke zastave, a dvije koje su se pojavile, skinute su na njegovo traženje. Osim toga nije želio dočekati Hitlera na ulazu u grada, već je poslao svog pomoćnika, što mu, naravno, Führer nikada nije oprostio. No, Adenauer je bio svjestan da bez "starih" kadrova neće moći podići novu Njemačku te je govorio da "tako dugo dok nemaš čistu vodu, ne prolijevaj prljavu", a za čudnovatog Globkea je kazao "kako nije znao nikoga koga bi mogao postaviti na njegovo mjesto". Hansa Globkea našli su u britanskom sabirnom logoru za nacističke dužnosnike, a pošto je bio jedan od rijetkih koji nije bio član NADAP-a, a kako legenda kaže, nije da nije htio, ali mu članstvo u Centru nije mogao, osobno, oprostiti jedan od najmoćnijih ljudi Hitlerova režima Martin Borman, koji je predvodio nacističku stranku, unatoč tomu što je ovaj bio "tehničko lice" rasnih zakona na kojima se temeljila nacistička vladavina i ideologija. Upravo je Globke, te 1935. godine, kao 34-godišnji pravnik iz Pruskog ministarstva unutarnjih poslova dao ton rasnim zakonima, a osobno je osmislio i neke monstruozne "paragrafe" tog zakona, poput onih da je spolni odnos arijevaca i nearaijevaca kažnjivo djelo, a spolni odnosi Židova i Nijemaca kažnjivi su ne samo na području Reicha nego i u inozemstvu. Isto tako svim Židovima se u dokumente "ubacivalo" srednje ime - Israel za muškarce i Sara za žene, kako bi ih se odmah prepoznalo ako slučajno imaju neprepoznatljiva ili germanizirana imena i prezimena. On je 1941. sudjelovao i u dopunama tog sramnog zakona po kojem se Židovima u okupiranim zemljama oduzimala imovina. No, unatoč tomu mnogi su svjedočili u njegovu korist, poput pripadnika pokreta otpora Jakoba Kaisera Globkea koji je tvrdio da je bio dio urotničkog tima oko Clausa von Stauffenberga, koji su 20. srpnja 1944. godine pokušali ubiti Hitlera i preuzeti vlast. To nikada nije potvrđeno, ali je Globkeu, kako vidimo, pomoglo, a za njega se založio i "ratni" biskup Berlina Konrad von Preysing koji je potvrdio kako je Globke odavao "katoličkom pokretu otpora" važne nacističke informacije te je Globke tako krajem 1945. godine od strane savezničke "denacifikacijske" komisije oslobođen daljnje istrage te od mogućeg okrivljenika na Nirnberškom suđenju nacističkim glavešinama i ideolozima, kao suautor rasnih zakona, postao svjedok međunarodnog tužiteljstva! Na tom je suđenju njegov bivši šef Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova Prusije kad se Globke tamo zaposlio te kasniji ministar unutarnjih poslova Reicha, osuđen na smrt vješanjem, koje je i izvršeno u listopadu 1946. godine. I tako je Globke, nakon što se izvukao i opravdao, sudjelovao u organizaciji prvih poslijeratnih izbora u SR Njemačkoj 1949. godine na kojima je Adenauer postao kancelar, a uskoro, unatoč velikim prosvjedima oporbe, ali i Amerikanaca, postao i najbliži pomoćnik novog kancelara. Nakon izbora i uspostave vlasti Njemačka polako počinje živjeti drugačijim životom. Globke, osim toga, zajedno s general-majorom Reinhardom Gehlenom, bivšim pripadnik Wermachtove (vojne) obavještajne službe na istočnom frontu, postaje rodonačelnik nove njemačke tajne službe - BND (Bundesnachrichtendienst) koja je nastala iz organizacije Gehlen (Die Organisation Gehlen), poznatije kao "Org". VEZANE VIJESTI Chris Pratt; Letitia Wright; Vince Vaughn; Gina Carano ‘NOVI MAKARTIZAM‘ Povratak ‘crnih lista‘ u Hollywood? ‘Sad je ljevica ta koja neistomišljenicima zagorčava život‘ UTJECAJ NA SINA Kako je nasilni otac oblikovao diktatora: Pisma otkrila dosad nepoznate detalje iz Hitlerova djetinjstva No, sve je bilo za Hansa Globkea glatko, do uhićenja (otmice) jednog od najvećih ratnih nacističkih zločinaca Adolfa Eichmanna od strane izraelskih obavještajaca u Buenos Airesu, u operaciji "Finale" u svibnju 1960. Eichman se uspio domoći Argentine, kamo se bio sklonio i pritajio od suđenja u Jeruzalemu. Eichmannn je bio najodgovorniji za provedbu holokausta ili tzv. konačnog rješenja uništenja Židova u Europi. Suđenje stoljeća bilo je vrlo sklisko i za Globkea te je moglo biti razorno i za samog Adenauera, a sada je poznato da je tadašnja njemačka vlada učinila sve da se Globkeovo ime ne spominje naglas na suđenju, iako je Eichmann i njega optuživao te govorio kako je on sa Židovima postupao i provodio samo ono što su ljudi poput Globkea napisali u rasnim zakonima, a Eichmann je u svojim bilješkama navodio Globkeovo ime. Naime, kako piše Times, njemačka novinarka Gaby Weber, tvrdi kako je Eichmannov odvjetnik Robert Servatius bio suradnik njemačke obavještajne službe te je ne samo javljao u Bonn o suđenju nego se pobrinuo da iz Eichmannove obrane ispadne Globkeovo ime, a neke Eichmannove zabilješke upravo o Globkeu završile su u sefovima njemačke obavještajne službe. Inače Gaby Weber je optužila njemačku tajnu službu da je znala gdje se nalazi Adolf Eichmann, ali je to skrivala. Doduše, kako se sada zna, nekoliko mjeseci prije suđenja Njemačka je ponudila Izraelu kredit od dvije milijarde tadašnjih maraka za projekte u pustinji Negev, mada neki navode da su ta sredstva korištena za pokretanje izraelskog nuklearnog programa. Nije stoga ni čudno što je Hans Globke, nakon što je Adenauer sišao s vlasti, otišao živjeti u Švicarsku, gdje je i umro, a zanimljivo je da nakon njegove smrti njegov dosje nije završio u arhivu, nego je predan njegovoj obitelji, a dio je spremljen u Zakladi Konrad Adenauer, pa neki njemački povjesničari traže da se omogući uvid u Globkeove "spise" kako bi se rasvijetlili i mnogi momenti postnacističke Njemačke. No, nije Globke jedini takav. Adolf Hausinger, general Wermachta, postao je prvi zapovjednik Bundeswehra - njemačkih oružanih snaga koje su osnovane 1955. godine, a potom je bio i prvi Nijemac predsjednik Vojnog komiteta NATO-a (Chairman of the NATO Military Committee) 1963.-64. godine, a i general Wermachta Hans Speidel bio je svojedobno zapovjednik pješaštva NATO snaga. Zanimljivo je da se on spominjao i kao jedan od organizatora umiješanog u atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Jeana Louisa Barthoua u Marseilleu 9. listopada 1934. Zanimljiv je i Hans Filbinger, koji je sve do 1978. godine bio šef zemaljske vlade Baden-Württemberg, koji je tijekom nacizma bio sudac koji je na smrt optuživao dezertere i one koji su izbjegavali vojnu službu. Kada se to otkrilo te zahtijevao njegovu ostavku zbog takvog angažmana u nacističkom pravosuđu, proslavio se izjavom kako "nešto što je bilo zakon jučer, ne može danas biti nezakonito". No, ni "komunistička" DR Njemačka se nije odricala „starih“ kadrova pa je, recimo, i feldmaršal Friedrich Paulus, zapovjednik njemačkih i osovinskih snaga u Staljingradu, zaslužio mirovinu kao inspektor istočnonjemačke vojske, a u Dresdenu je imao pravo na vilu, osobnog vozača i ađutanta te je imao pravo nositi oficirski pištolj