KLASNA GLOBALA POSTAJE VELIKO BURE BARUTA, DIPLOMACIJA UZMIĆE PRED NASILJEM. ŠIRE SE DESNI POKRETI.

Deset sukoba na koje treba obratiti pozornost u 2023. godini: ‘Sprema se kulisa za veliko nasilje!‘ Imamo li zbog 2022. godine razloga za optimizam kad je u pitanju godina pred nama? Piše:L.G.Objavljeno: 04. siječanj 20 Hoće li ili neće? U ovo doba prošle godine, to je bilo glavno pitanje. Ruski predsjednik Vladimir Putin je na ukrajinskim granicama okupio gotovo dvjesto tisuća vojnika. Američka obavještajna služba upozorila je da se Rusija sprema za rat. Svi su znakovi upućivali da slijedi napad - osim jednog, a to je da se tako nešto činilo posve nezamislivim. Rusija je doista napala Ukrajinu 2014., a u proljeće 2021. izvela je generalnu probu za invaziju i na granici nagomilala snage da bi ih kasnije poslala kući. Činilo se da Putina sve više ljuti odbijanje Kijeva da mu se pokori. Ismijavao je ukrajinski nacionalni identitet i suverenitet. Ipak, kada su ruske snage upale u Ukrajinu, svijet je ostao u šoku što će jedna nuklearna sila 2022. pokušati vojnim putem osvojiti susjednu zemlju. No rat u Ukrajini je bacio sjenu na ostala globalna zbivanja, a kako tvrdi ugledni magazin Foreign Policy u svom presjeku sukoba na koje u 2023. godini treba obratiti pozornost - "Priprema se pozornica za veliko nasilje!" Za Rusiju je rat u Ukrajini dosad bio katastrofalan. Ofenziva koja je trebala pokoriti Ukrajinu, oslabiti Zapad i ojačati Kremlj do sada je učinila upravo suprotno. Ukrajinski nacionalizam je ojačao i gurnuo Kijev bliže Europi. Dotad pomalo izgubljeni NATO dobio je novu svrhu, a pridruživanje Finske i Švedske savezu, promijenilo je ravnotežu snaga u sjevernoj Europi i više nego udvostručilo duljinu ruskih granica s državama NATO-a. Rat je na vidjelo iznio slabosti ruske vojske koje su tijekom operacije u Siriji (2015.) i Ukrajini (2014. i 2015.) još bile skrivene. Također je pokazao de je Zapad sposobniji i odlučniji, što nije bilo posve jasno nakon fijaska u Afganistanu, Iraku i Libiji (iako se mora reći da su stvari mogle ispasti i puno drugačije da su Sjedinjene Države imale drugo vodstvo). No, rat još nije niti blizu svoga kraja. Ruska se ekonomija prilagodila masivnim zapadnim sankcijama. Kremlj je, čini se, uvjeren da Rusija može izdržati. Moskva bi još mogla iznuditi ružan kompromis čime bi bio postavljen zabrinjavajući presedan za agresiju na drugim mjestima. S druge strane, ako se Putin bude osjećao doista ugroženim, zbog ukrajinskog napredovanja ili iz drugih razloga, možda će kao konačni potez upotrijebiti nuklearno oružje - što je malo vjeriojatno, ali nije nemoguće. Kini je rat uglavnom donio glavobolju. Unatoč prijateljstvu kineskog predsjednika Xi Jinpinga i Putina i neprekinutoj trgovini između dviju zemalja pomoću koje je Rusija preživjela sankcije, stvarna potpora Pekinga bila je slaba. Xi nije poslao oružje. Čini se da ga uznemiruju Putinove muke i nuklearne prijetnje. Peking ne želi potkopati Moskvu i vjerojatno neće prisiliti Putina da se nagodi. No ne želi ni provocirati Zapad poticanjem invazije. Oprezno promatra kako saveznici SAD-a u Aziji jačaju svoju obranu i čini se da se žele još više približiti Washingtonu, pritom zadržavajući pristup kineskim trž Hector Retamal/Afp Rat je pojačao strah od kineskog napada na Tajvan. Ali invazija koja se i prije rata za Peking činila previše riskantnom, sada se čini još manje vjerojatnom. Sankcije nametnute Rusiji za Kinu nisu gubitak, kao ni neuspjesi Moskve na bojnom polju. U odnosu Sjedinjenih Država i Kine, koji će dominirati sljedećim desetljećima, rusko-ukrajinski rat nije puno promijenio. Posjet predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu u kolovozu, razljutio je Peking, no sastanak tri mjeseca kasnije između američkog predsjednika Joea Bidena i Xija obećao je nastavak dijaloga. Međutim, konkurencija je i dalje važan element vanjske politike dviju zemalja. Iako su dva najveća svjetska gospodarstva i dalje isprepletena, u tijeku je tehnološko odvajanje. Rat je rasvijetlio utjecaj i autonomiju nezapadnih srednjih sila. Turska je dugo odvagivala između članstva u NATO-u i veza s Moskvom, posredovala je i u Ujedinjenim narodima u vezi dogovora da se ukrajinsko žito dopremi na globalna tržišta preko Crnog mora. Ta je inicijativa odjek samopouzdanja koje Turska osjeća u inozemstvu, uključujući preokret ravnoteže na bojnom polju u Libiji i Južnom Kavkazu i širenje liste kupaca za turske dronove. Za Saudijsku Arabiju je nagli nestanak ruske nafte s tržišta bila prava blagodat. To je iznudilo Bidenov posjet koji je prethodno obećao da će izbjegavati saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana. Rijad je zajedno s drugim proizvođačima nafte odlučio zadržati visoke cijene, što je razbjesnilo Washington. Indija, koja je istovremeno sigurnosni partner SAD-a i glavni kupac ruskog oružja, kupila je rusku naftu koju je Zapad odbio i prekorila Putina zbog njegovog zveckanja nuklearnim oružjem. Ovo nije nikakav koordinirani pokret nesvrstanih. Ali aktivističke srednje sile osjećaju prostor da zacrtaju vlastiti smjer i, iako malo njih pozdravlja rivalstvo velikih sila, iskoristit će prilike koje donosi multipolarnost. Rat je ogolio i situaciju na južnoj hemisferi. Većina Zapadu inače nesklonih država je u glasovanju u Općoj skupštini UN-a osudila rusku agresiju. No malo ih je javno osudilo Putina ili mu nametnulo sankcije. Mnogi imaju dobar razlog - uglavnom trgovinu, ali i povijesne veze ili oslanjanje na plaćenike Wagner grupe povezane s Kremljem - da ne prekinu s Moskvom. Oni smatraju da su odabir strane ili trošak rata problem Europe i, zapravo, suprotan njihovim interesima. Frustracija Zapadom također igra ulogu, bilo zbog gomilanja cjepiva protiv covid-19, migracijske politike ili klimatske nepravde. Mnogi vide dvostruke standarde u bijesu zbog Ukrajine s obzirom na intervencije Zapada u drugim zemljama i njegovu kolonijalnu prošlost. Mnogi čelnici globalnog juga također vjeruju, osobito kada je riječ o sankcijama, da su zapadne vlade borbu protiv Rusije stavile iznad globalne ekonomije. Doista, izvan Europe, najveće posljedice rata su ekonomske. Financijske trzavice izazvane invazijom i najavom sankcija uzburkale su tržišta koja je već uzdrmao covid. Cijene hrane i goriva naglo su porasle, što je izazvalo krizu zbog povećanja troškova života. Iako su cijene od tada pale, inflacija je i dalje neobuzdana, a povećava se i problem javnog duga. Pandemija i gospodarska kriza dvije su od nekoliko prijetnji koje se međusobno osnažuju, uključujući klimatske promjene i nesigurnost hrane, a koje mogu pogoditi ranjive zemlje i potaknuti nemire. Na ovogodišnjoj listi, Pakistan je glavni primjer. Mnoge zemlje su u sličnim problemima. Imamo li zbog 2022. godine razloga za optimizam kad je u pitanju godina pred nama? S obzirom na stanje u Ukrajini, pokušati pronaći nešto dobro u ratu moglo bi se činiti perverznim. Ali da se Kijev manje borio, da je Zapad bio manje ujedinjen nego što je bio pod Bidenovim vodstvom i da je Rusija brzo pobijedila, Europa, a vjerojatno i svijet, bili bi opasnije mjesto. Putin nije bio jedini moćnik koji je imao lošu godinu. Nekoliko populista čija je politika nedavno posijala mnogo razdora također su izgubili. Jair Bolsonaro poražen je u Brazilu. Čini se da je bivši američki predsjednik Donald Trump sada postao nevažna figura. Marine Le Pen nije uspjela pobijediti na predsjedničkim izborima u Francuskoj. U Italiji, gdje su populisti ipak osvojili vlast, nakon dolaska na vlast uglavnom su se okrenuli centru. Krajnje desni populizam još uvijek ima snage, ali neki od njegovih zagovornika pretrpjeli su poraze. Osim toga, multilateralna diplomacija je uglavnom preživjela svu tu zbrku. Unatoč svojim naglašenim razlikama, Kina, Rusija i zapadne sile i dalje su uglavnom smatrale Vijeće sigurnosti UN-a kao mjesto za upravljanje krizama izvan Ukrajine. Dogovor koji bi mogao okončati užasan rat u Etiopiji i prisnije veze između Kolumbije i Venezuele pokazuju da se uspostavljanje mira drugdje može održati unatoč sukobima u Europi. Ipak, sve u svemu, 2022. je bila uznemirujuća godina. Pandemija je preokrenula veći dio svijeta. Bijesna rulja upala je u američki Kapitol. Temperature u nekim dijelovima svijeta prijete ljudskom opstanku. Sada, veliki rat bjesni u Europi, njegov arhitekt zaziva nuklearnu eskalaciju, a nekoliko siromašnih zemalja suočava se s dužničkom krizom, glađu i ekstremnim vremenskim uvjetima. Ni jedan od ovih događaja nije stigao bez upozorenja, ali prije nekoliko godina bilo je teško povjerovati da se takvo što može dogoditi. Broj ljudi ubijenih u sukobima raste, raseljeno je ili gladno više ljudi nego u bilo kojem trenutku od Drugog svjetskog rata. Hoće li, dakle, 2023. godine velike sile zaratiti ili prekršiti gotovo 80-godišnji nuklearni tabu? Hoće li političke krize, ekonomske poteškoće i klimatska kriza uzrokovati društveni slom ne samo u pojedinačnim zemljama nego u čitavom svijetu? Najgori mogući odgovori na ova velika pitanja čine se nategnutima. Ali nakon proteklih nekoliko godina, nikako ne treba odbaciti ono što se sada možda čini nezamislivim. Ukrajina Do sada je Ukrajina odolijevala ruskim napadima zahvaljujući hrabrosti Ukrajinaca i pomoći Zapada. Ali nakon gotovo godinu dana borbi, ratu se ne nazire kraj. Kada je Kremlj u veljači započeo invaziju, očekivao je da će poraziti Ukrajinu i uspostaviti marionetsku vladu. No preračunao se. Otpor Ukrajine bio je žestok, a rusko planiranje loše. Potisnuta iz okolice Kijeva, Moskva je koncentrirala snage na istoku i jugu. Zatim su, u kasno ljeto, ukrajinske trupe, sada naoružane snažnijim oružjem koje je dopremio Zapad, također napredovale. Ipak, Moskva je podigla ulog i mobilizirao 300.000 dodatnih ljudi. Najmanje isto toliko Rusa pobjeglo je iz zemlje, a nedostatak ljudstva i opreme još uvijek muči vojsku. Kremlj je također najavio aneksiju dijelova Ukrajine, uključujući i teritorij koji ne kontrolira. Započeli su zračni napadi na ukrajinsku infrastrukturu. Prekidi u opskrbi električnom energijom učinili su mnoga područja gotovo neprikladnima za život. Čak je trećina Ukrajinca raseljena tijekom prošle godine. Za sada, malo toga ukazuje na to da će Kijev ili Moskva odustati. Ukrajinci svaki novi napad i otkrivanje ruskih zločina (uključujući pogubljenja po kratkom postupku i seksualno zlostavljanje) vide kao dodatni razlog za borbu. U Rusiji propaganda i ugnjetavanje odvraćaju opoziciju od bilo kakve akcije. Nijedna strana ne pokazuje da doista želi mirovne pregovore. Ukrajinci se, razumljivo, ne žele odreći svoje zemlje. Moskva, unatoč tome što kaže da je otvorena za diplomaciju, i dalje zahtijeva da Kijev kapitulira, nazivajući ukrajinsku vladu nacistima pod kontrolom degeneriranog Zapada. Eskalacijom nakon svakog neuspjeha, Putin kao da samom sebi puca u Nastaje pat-pozicija i može se samo nagađati koliko će trajati. Novi napad na središnju Ukrajinu iz Bjelorusije, čini se malo vjerojatnim s obzirom na male izglede za uspjeh. Moskva se nada da će zimske hladnoće i visoke cijene plina, uzrokovane zapadnim bojkotom ruskih energenata, razljutiti Europljane i oni će otkazati podršku Ukrajini. Ali zapadno jedinstvo do sada pokazuje nekoliko pukotina. Mnoge europske prijestolnice vjeruju da bi ih poraz Ukrajine ugrozio. Posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Washingtonu krajem 2022. potvrdio je potporu SAD-a, unatoč negodovanju desnog krila Republikanske stranke. Što se tiče kataklizmičkog scenarija - nuklearne eskalacije između NATO-a i Rusije - i Moskva i Zapad trude se izbjeći izravne sukobe. Na primjer, Zapad je odbacio ideje o zonama zabrane leta i povukao crtu u isporuci određenog naprednog oružja. Rusija je izbjegla udare na teritorij NATO-a. Putin je opetovano spominjao ruski nuklearni kapacitet, naizgled s ciljem da upozori Zapad, iako je nedavno odustao od te svoje retorike. Nuklearni udar imao bi malu vojnu svrhu i mogao bi izazvati upravo ono izravno uključivanje NATO-a koje Moskva želi izbjeći. Ipak, ta se mogućnost ne može odbaciti, osobito ako Putin osjeća da mu vlast bježi. Doista, rat je stvorio vjerojatno najveći rizik od nuklearnog sukoba u zadnjih 60 godina. Također čini Europu spremnom za sve opasnije obračune, što god se dogodilo u Ukrajini. Dakako, zapadni bi čelnici trebali ostati otvoreni za nagodbu dajući Kremlju do znanja sve prednosti, osobito u ublažavanju sankcija, koje bi uslijedile nakon dogovora s kojim bi i Ukrajina mogla živjeti. Za sada, međutim, procjenjuju da je, usprkos svim ratnim strahotama, bolja potpora Ukrajini, čak i uz određeni rizik od nuklearne eskalacije, nego dopustiti Rusiji da prevlada kroz brutalnu vojnu kampanju i nuklearnu prijetnju. To je teška odluka koja uznemiruje druge dijelove svijeta. No za sada je, međutim, to prava odluka. Armenija i Azerbajdžan Rat u Ukrajini imao je posebno akutan učinak na Južni Kavkaz. Dvije godine nakon posljednjeg rata oko Nagorno-Karabaha, čini se da su Armenija i Azerbajdžan krenuli prema novom sukobu. Novi rat bi bio kraći, ali ne manje dramatičan od šestotjednog sukoba iz 2020. U tom su ratu, u kojem je poginulo više od 7000 vojnika, azerbajdžanske snage protjerale Armence iz dijelova enklave Nagorno-Karabah i obližnjih područja. Moskva je na kraju posredovala u prekidu borbi. Od tada se ravnoteža dodatno pomaknula u korist Azerbajdžana. Armenska vojska nije obnovila svoje postrojbe ili oružje, budući da i Rusiji od koje je kupovala oružje, nedostaje zaliha. Azerbajdžan je, nasuprot tome, daleko bolje opremljen i podržava ga Turska. Povećana europska potražnja za azerbajdžanskim plinom također je ohrabrila Baku. Muke Rusije u Ukrajini važne su zbog još nečega. U sklopu prekida vatre iz 2020., ruske mirovne snage raspoređene su u područjima Nagorno-Karabaha koja su još uvijek naseljena Armencima. Rusija je povećala broj vojnog osoblja duž dijelova armensko-azerbajdžanske granice koji su nakon rata postali nove linije fronta. Ideja je bila da će kontingenti, iako mali, odvratiti napade jer bi Baku bio oprezan da ne ugrozi Moskvu. Ali ruske snage nisu zaustavile sukobe prošle godine. Azerbajdžanske su trupe u ožujku i kolovozu zauzele dosta teritorija u Nagorno-Karabahu, uključujući strateške planinske položaje. U rujnu su azerbajdžanske snage zauzele teritorij unutar Armenije. Svaki napad bio je sve krvaviji Rat u Ukrajini također je zasjenio mirovne pregovore. Prekid vatre iz 2020. trebao je otvoriti trgovinu u regiji, uključujući ponovnu uspostavu izravne rute kroz Armeniju iz Azerbajdžana do njegove eksklave Nakhchivan na iranskoj granici. Poboljšanje trgovine utrlo bi put kompromisu oko pitanja budućnosti Nagorno-Karabaha. Krajem 2021. Moskva je prihvatila novo posredovanje pod vodstvom EU između Armenije i Azerbajdžana. No otkako je počeo rat u Ukrajini, Moskva gleda na diplomaciju EU-a kao na dio nastojanja da se smanji ruski utjecaj. Unatoč pokušajima zapadnih prijestolnica, Kremlj se odbija angažirati. Kao rezultat toga, dva su nacrta sporazuma u zraku - jedan je pripremila Rusija, a drugi su Armenija i Azerbajdžan razvili uz potporu Zapada. Svaki nacrt bavi se trgovinom i stabilizacijom armensko-azerbajdžanske granice, pri čemu je sudbina Armenaca u Nagorno-Karabahu prepuštena zasebnom procesu. Bilateralni smjer koji podržava Zapad vjerojatno više obećava, djelomično zato što je domaći, iako je nejasno kako bi Moskva odgovorila da se postigne sporazum. U svakom slučaju, dvije strane su daleko. Baku drži sve karte i više bi dobio od dogovora, posebice u smislu trgovine i vanjskih odnosa, nego što bi dobio vojno. Iran Masovni prosvjedi protiv režima, iranski nemilosrdni odgovor i njegova opskrba Rusije oružjem učinili su Islamsku Republiku izoliranijom nego ikad prije i to baš u trenutku kada se rasplamsava kriza oko iranskog nuklearnog programa. Prosvjedi koji potresaju zemlju predstavljaju najodlučniju prijetnju autoritetu Islamske Republike još od Zelenog pokreta 2009. Deseci tisuća uglavnom mladih ljudi, predvođenih ženama i učenicama koje odbacuju obavezni hidžab kao simbol mizoginije i ugnjetavanja, izašli su na ulice. Iranska vlada je kao odgovor ubila stotine ljudi, uključujući i desetke djece. Službena pogubljenja prosvjednika uslijedila su nakon suđenja koja grupe za ljudska prava smatraju montiranima. Tisuće su u zatvoru, mnogi podvrgnuti užasnoj torturi. Režim tvrdi da su prosvjedi dio strane zavjere, no tek rijetki u to vjeruju. Izazov za hrabre mlade prosvjednike u Iranu je pridobiti starije Irance srednje klase, od kojih mnogi suosjećaju, ali se boje nasilja ili radikalne promjene režima. Više njih moglo bi se pridružiti da prosvjedi dosegnu kritičnu masu, ali bez njihovog pridruživanja, čini se da se to neće dogoditi. Za sada ništa ne ukazuje na pad režima. Ali ni gušenje prosvjeda ne može prikriti duboki društveni bijes. -/Afp U međuvremenu, razgovori o oživljavanju nuklearnog sporazuma iz 2015., sada su duboko zamrznuti. Nuklearna sposobnost Teherana je uznapredovala u posljednjih nekoliko godina. Njegov kapacitet za obogaćivanje urana je proširen. Međunarodna agencija za atomsku energiju ima ograničen pristup. Čini se da dolazi trenutak koji su se Sjedinjene Države i njihovi saveznici nadali izbjeći - kada moraju birati između mogućnosti da Iran nabavi nuklearnu bombu ili da upotrijebe silu da to spriječe. Listopad 2023., kada isteknu ograničenja UN-a na iranske balističke projektile, prijelomna je točka. Kako su ta ograničenja ključna za sprječavanje Irana da pomaže Rusiji, jedina opcija zapadnih čelnika je povlačenje sankcija UN-a. To će vjerojatno potaknuti Iran da se povuče iz Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja - što je za Sjedinjene Države i Izrael razlog za rat. Bilo kakav njihov napad na iranski nuklearni program riskirao bi pokretanje eskalacije u cijeloj regiji. Budući da je Iran ljut na Saudijsku Arabiju zbog njene podrške satelitskim kanalima koje Teheran krivi za raspirivanje prosvjeda, ali i zbog konfrontacije između Irana i Izraela koja bi se mogla zahuktati s novom izraelskom krajnje desnom vladom, rizika ima napretek. Zato ima smisla držati vrata diplomaciji otvorenima. Zapad - koji se zgraža nad represijom Islamske Republike i bjesni zbog opskrbljivanja Rusije oružjem i pod pritiskom je glasnih domaćih birača koji se ljute na svakoga tko preporuči pregovore - brinu se da bi razgovor s Teheranom mogao značiti i spas za tamošnji režim. Kontakti su, zasad, posve prekinuti, a izgledi za razgovore o smirivanju nuklearne krize čine se slabima. Ali barem bi razumijevanje oko međusobnim crvenim linijama moglo pomoći u obuzdavanju napetosti sve dok ne bude više prostora za deeskalaciju i stvaran diplomatski angažman. Jemen Jemen je u svojevrsnom limbu. Primirje od travnja između pobunjenika Houthi i međunarodno priznate vlade zemlje, koju podupiru prvenstveno Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, isteklo je u listopadu. Velike borbe nisu nastavljene, ali obje strane se pripremaju za povratak rata. Primirje uz posredovanje UN-a bilo je neočekivana svijetla točka u brutalnom osmogodišnjem sukobu. U studenom 2021. činilo se da su Hutiji, koji kontroliraju veći dio sjeverozapada Jemena, bliže pobjedi. Da su zauzeli grad Marib i obližnja naftna i plinska postrojenja, time bi dobili rat za sjever, kupili prijeko potrebna sredstva svojoj kvazidržavi i označili kraj za vladu tadašnjeg predsjednika Abeda Rabboa Mansoura Hadija. Njihova je ofenziva spriječena kada su snage povezane s UAE-ima potisnule Hutije sa strateškog teritorija u Maribu i susjednom Shabwahu u siječnju 2022. Hutiji su odgovorili prekograničnim napadima raketama i bespilotnim letjelicama na UAE i Saudijsku Arabiju. Zatim je rat u Ukrajini potaknuo globalnu nestašicu hrane i goriva što je sve strane stavilo pod novi pritisak. Nastali zastoj stvorio je prostor za posredovanje. Početkom travnja, UN je objavio dvomjesečno primirje između Hadijeve vlade i Hutija. Rijad, sve više razočaran ratom, podržao je dogovor. Nekoliko dana kasnije Hadi je dao ostavku. Zamijenilo ga je predsjedničko vodstvo od osam članova (PLC), odabrano od strane Saudijaca i Emirata, koje više predstavlja koaliciju jemenskih frakcija koje se bore protiv Hutija i, gotovo jednako često, jedne protiv drugih. Ukrajina tvrdi da je u novom razornom napadu ubila ili ranila 500 vojnika, Rusi: ‘Više nema j***ne sumnje...‘ PIŠE GOJKO DRLJAČA Pesimistična projekcija iz MMF-a za Europu, loše vijesti stižu i iz Kine: Samo je jedna globalna sila neobično otporna Nade da će uslijediti šira nagodba su se rasplinule. Nakon dva produljenja, pregovori pod vodstvom UN-a o primirju propali su početkom listopada, prekinuti zahtjevom Hutija da vlada plaća pobunjeničkim vojnim i sigurnosnim snagama plaće. Ahmad Al-basha/Afp Borbe su uglavnom na čekanju čak i bez primirja. Velike kopnene ofenzive i prekogranični napadi nisu nastavljeni, a razgovori se nastavljaju, uglavnom sada putem bilateralnih saudijsko-hutijskih kanala. Ali napetosti rastu. Hutiji su ispalili ono što nazivaju hicima upozorenja na naftnu i plinsku infrastrukturu koju kontrolira PLC, što je dovelo do zaustavljanja izvoza nafte. Kažu da se prodaja nafte može nastaviti kada oni i njihove snage dobiju svoj dio prihoda. Kao odmazdu, vlada je pokušala zaustaviti uvoz goriva u luku Hodeidah na Crvenom moru koju kontroliraju Hutiji, ali je Rijad to zaustavio. Obje strane navodno gomilaju snage i vojnu opremu oko ključnih linija bojišnice. Rizik od ponovnog rata je visok. Neki unutar tabora Hutija skloni su još jednoj ofenzivi, iako za sada nemaju dovoljno sredstava. Alternativno, mogli bi sklopiti dogovor sa Saudijcima o isplati plaća, produžiti primirje i iskoristiti novac i vrijeme da se pregrupiraju. Neki vođe Hutija nadaju se širem sporazumu s Rijadom koji podrazumijeva izlazak Saudijske Arabije iz sukoba i učvršćuje status Hutija kao dominantne sile u Jemenu. Ali takav bi aranžman, ignorirajući interese mnogih anti-Huti frakcija koje su već ljute što su izostavljene iz bilateralnih razgovora, vjerojatno gurnuo Jemen u novu fazu rata. Čak i bez Saudijaca, čini se malo vjerojatnim da bi Hutiji lako mogli pregaziti cijeli Jemen, kao što su talibani učinili u Afganistanu. Bolja bi opcija bilo produljeno primirje koje bi otvorilo put razgovorima unutar Jemena. Pravo rješenje mora ispuniti sve zahtjeve glavnih jemenskih frakcija i vjerojatno zahtijeva posredovanje UN-a. No s obzirom da Hutiji osjećaju da nepopustljivošću dobivaju više i s Iranom, jedinim vanjskim akterom koji ima određeni utjecaj na tu skupinu, takvo je rješenje možda najmanje vjerojatan scenarij. Etiopija Jedan od najkrvavijih ratova u 2022., onaj u i oko etiopske regije Tigray, za sada je zaustavljen. Dvije glavne zaraćene strane - vlada etiopskog premijera Abiya Ahmeda i Narodna oslobodilačka fronta Tigray (TPLF), - potpisali su sporazum 2. studenog u Pretoriji i 10 dana kasnije, naknadni sporazum u Nairobiju. Ali mir je krhak. Ključna pitanja ostaju neriješena, posebice hoće li se Tigrayeve snage razoružati i hoće li eritrejski predsjednik Isaias Afwerki, čija se vojska bori uz etiopske trupe, povući svoje snage na međunarodno priznatu granicu. Neprijateljstva su izbila krajem 2020. kada su Tigrayeve snage zauzele niz nacionalnih vojnih baza u regiji, tvrdeći da su spriječile saveznu intervenciju. Tijekom dvije godine borbi, prednost je bila čas na jednoj, čas na drugoj strani. Primirje iz ožujka 2022. ponudilo je malo predaha. Krajem kolovoza se nastavio pravi rat. Federalne, amharske i eritrejske snage ponovno su svladale obranu Tigraya. Broj žrtava je nevjerojatan. Istraživači na belgijskom Sveučilištu Ghent procjenjuju da je od kolovoza 2022. od uzroka povezanih s ratom umrlo između 385.000 do 600.000 civila. Sve su strane optužene za zločine, a eritrejske snage bile su posebno okrutne. Seksualno nasilje je posebno rašireno i strateški korišteno za ponižavanje i teroriziranje civila. Tijekom većeg dijela rata, Addis Abeba je blokirala Tigray, prekidajući opskrbu strujom, telekomunikacije i bankarstvo te ograničavajući opskrbu hranom, lijekovima i drugim zalihama. Amanuel Sileshi/Afp Sporazum u Pretoriji bio je pobjeda za Abiy. Čelnici Tigraya pristali su na obnovu savezne vladavine i razoružavanje u roku od mjesec dana. Addis Ababa je rekla da će ukinuti i blokadu i oznaku terorizma za TPLF. Čini se da su u Nairobiju Abiyevi zapovjednici ponudili fleksibilniji vremenski okvir za razoružanje, slažući se da će snage Tigraya odustati od teškog naoružanja dok se regionalni borci Eritreje i Amhare povlače. Od tada traje primirje. Pomoć je stigla, a federalne vlasti ponovno su spojile Mekelle, glavni grad Tigraya, na struju. Ali mnogo toga bi moglo poći po zlu. Spor oko plodnih graničnih područja zapadnog Tigraya, koje Amharci nazivaju Welkait i smatraju svojima, posebno je trnovit. Eritrejci se još nisu povukli, iako izvješća sugeriraju da su se neke od njihovih trupa počele povlačiti. Niti su snage Tigraya predale oružje. Strane trebaju koordinirati točan redoslijed radnji, kako jedna strana ne bi okrivila drugu za kršenje dogovora. Abiyin saveznik na bojnom polju, Isaias, mogao bi mu zadati najveću glavobolju. U 2018. Abiyev mirovni sporazum s Isaiasom okončao je desetljeća neprijateljstva između dviju zemalja, čak iako je u određenoj mjeri otvorio put zajedničkom napadu Etiopije i Eritreje na Tigray. Abiy je pobijedio u borbi s TPLF-om. Ali unatoč svoj zloj krvi, vjerojatno mu je potreban neki oblik dogovora s Tigrayevim vođama kako bi izbjegao novu pobunu. Njegova vlada treba odrediti ulogu TPLF-a u bilo kojoj privremenoj regionalnoj upravi, kao i treba li dopustiti nekim vojnicima Tigraya da postanu regionalne snage ili ponovno uđu u saveznu vojsku. Nejasno je prepoznaje li etiopski premijer potrebu da bude velikodušan. Međutim, jednako je upitno može li, ako to i učini, na to nagovoriti Isaiasa, koji se pridružio ratu nadajući se da će poraziti svog najvećeg neprijatelja, TPLF. Demokratska Republika Kongo i Velika jezera M23, dosad uspavana pobunjenička skupina, za koju UN-ova izvješća sugeriraju da je podržava Ruanda, sije teror po Demokratskoj Republici Kongo. Deseci tisuća ljudi protjerani su iz svojih domova i sve bi se moglo pretvoriti u širi regionalni, posrednički rat. M23 drži nekoliko gradova i okružuje glavni grad provincije Gomu. Grupu su 2013. porazile snage Ujedinjenih naroda, ali sada se čini da je grupa opet dobro naoružana i organizirana. Uključuje bivše kongoanske vojnike, od kojih su mnogi Tutsiji, etnička skupina rasprostranjena diljem afričke regije Velikih jezera, koja tcvrdi da zagovara zajedničke interese. Iznenadna ponovna pojava M23 dogodila se zbog napetosti među državama Velikih jezera, ali i zbog lokalne dinamike. Kongoanska vlada pokušavala je ponovno uspostaviti svoju vlast na problematičnom istoku, gdje se nalaze deseci pobunjeničkih skupina, uključujući neke iz susjednih zemalja. Krajem 2021., kongoanski predsjednik Félix Tshisekedi pozvao je ugandske trupe da se bore protiv Savezničkih demokratskih snaga, većinom ugandske skupine koja se deklarira kao dio Islamske države. Čini se da je kongoanski predsjednik potiho odobrio i operacije Burundija na tlu Konga. To je razljutilo ruandskog predsjednika Paula Kagamea. Uočio je da prisutnost njegovih susjeda potencijalno lišava Ruandu utjecaja u istočnom Kongu, gdje ima gospodarske interese. Tshisekedi optužuje Kagamea da podržava M23 kao način izvlačenja kongoanskih resursa. Stručnjaci UN-a također ukazuju na potporu Ruande pobunjenicima zbog izvješća UN-a iz prosinca 2022. u kojem se kaže da postoje ‘značajni dokazi‘ da je ruandska vojska izravno intervenirala u borbi Konga protiv M23 i pomogla skupinu oružjem, streljivom i uniformama. Kigali odbacuje optužbe i optužuje kongoansku vojsku za suradnju s FD Alexis Huguet/Afp/Profimedia/Alexis Huguet/afp/profimedia Dodatna komplikacija su opći izbori u Kongu 2023. Glasanje bi za tu zemlju moglo značiti još jedan korak dalje od njezinih katastrofalnih građanskih ratova prije 20 godina. No glasanje na istoku obustavljeno zbog nasilja, bacilo bi sjenu na rezultate. Tshisekedi bi također mogao pojačati retoriku protiv Ruande u svojoj kampanji, što bi ugrozilo manjine koje neki Kongoanci već predstavljaju kao pristaše M23. Istočnoafrička vojna misija ima mandat vratiti mir u istočni Kongo. UN ima mirovne snage od 14.000 pripadnika, od kojih su mnogi smješteni u Gomi, ali čini se da se nerado suočavaju s pobunjenicima i nepopularni su među mnogim Kongoancima. Umjesto toga, Kenija, kao dio regionalne sile, ima nezavidan zadatak povesti borbu protiv M23. Napaćeni mještani polažu velike nade da će se kenijske trupe moći oduprijeti pobunjenicima, ali Kenija smatra da je cilj osiguravanje Gome i okolnih glavnih cesta i prisiljavanje M23 na prekid vatre. Skupina bi se tada mogla ponovno pridružiti mirovnim pregovorima između kongoanske vlade i desetaka istočnih naoružanih skupina iz kojih je bila izbačena zbog borbi. Uključivanje Ruande bit će ključno, s obzirom na njezin utjecaj na vođe M23. Najbolji pokušaj da se to postigne leži u usklađenoj diplomaciji istočnoafričkih čelnika s ciljem popravljanja odnosa između Kagamea i Tshisekedija, koji je pokazao neke početne znakove napretka, uz napore da se obuzda suradnja između kongoanske vojske i FDLR-a. Drugim riječima, istočnoafričke snage su prilika da se napravi prostor za diplomaciju jednako kao i za borbu protiv M23. Ako ta diplomacija ne uspije, kenijske trupe mogle bi se zaglaviti na opasnom terenu istočnog Konga. Sahel Burkina Faso, Mali i Niger, čini se, ne mogu suzbiti islamističke pobune. Ni zapadni čelnici, čija je vojna uključenost u proteklih 10 godina malo učinila za zaustavljanje nasilja, ne znaju kako odgovoriti na državne udare u Burkini Faso i Maliju. Burkina Faso je u najtežoj situaciji. Džihadističke skupine kontroliraju oko 40 posto njezina teritorija, uključujući velika ruralna područja na sjeveru i istoku. Militanti su mjesecima držali u okruženju grad Djib. Ubijeno je ili protjerano gotovo dva milijuna ljudi. Kako gubici rastu, tako raste i međusobno optuživanje unutar vojske. Dva državna udara prošle godine, oba potaknuta masakrima trupa koje su izvršili militanti, dovela su do toga da je potpukovnik, Paul-Henri Sandaogo Damiba, preuzeo vlast u siječnju, da bi ga u rujnu svrgnuo ranije nepoznati kapetan, Ibrahim Traoré. Traoré se i sam bori da ujedini podijeljene snage. On bi mogao slijediti primjer svojih malijskih kolega igrajući na populističke osjećajie, kritizirajući Francusku i približavajući se Rusiji. Ono što najviše zabrinjava je to što Traoré regrutira dobrovoljce za borbu protiv džihadista, što bi moglo izazvati etničko krvoproliće. Mali je pretrpio dva državna udara, 2020. i 2021. Država praktički ne postoji na krajnjem sjeveru. Tamo se militanti povezani s Islamskom državom i Al Qaidom bore jedni protiv drugih i protiv nedžihadskih pobunjenika, koji su pretežno Tuarezi, zajednica koja se proteže većim dijelom Sahela. Tuareški pobunjenici potpisali su sporazum s Bamakom 2015., nadajući se da će osvojiti položaje u vojsci. Ali sada se osjećaju napuštenima pa bi neki pobunjenici mogli vidjeti korist u ponovnom ujedinjenju s džihadistima. Dalje prema jugu, u središnjem Maliju, borba u kojoj se malijske snage i ruski plaćenici Wagner grupe sukobljavaju s militantima nakratko je zastala, no obilježena je teškim zločinima s obje strane. Niger je u boljem stanju, iako i tamo stanje zabrinjava. Vlada je ili integrirala civilne milicije u snage sigurnosti ili ih je odbila naoružati. Spremnost Nigera da se angažira protiv džihadističkih skupina također je mogla pridonijeti zatišju u nasilju. Ipak, predsjednik Mohamed Bazoum preživio je pokušaj državnog udara u ožujku 2021., a kasnija uhićenja među visokim časnicima, možda su potaknula neprijateljstvo unutar vojske. Džihadisti su ušli u parkove i šume duž granica Burkine Faso i Benina, približavajući se glavnom gradu Niameyu. i Evelyn Hockstein/Afp Angažman stranih sila u Sahelu se brzo se razvija. Francuska, koja je 2013. intervenirala kako bi istjerala militante iz sjevernog Malija, okončala je svoje operacije u toj zemlji, s obzirom na napete veze s Bamakom, iako je zadržala baze u Nigeru. Misija UN-a, koja je u Maliju od travnja 2013., također je s mukom napredovala. Čini se da je Zapad sada najviše zabrinut za sprječavanje širenja džihadista prema jugu do Gvinejskog zaljeva. Bijes na Francuze u cijeloj regiji raste, velikim dijelom zahvaljujući desetljeću neuspjeha Zapada da spriječi napredovanje militanata, ali i ruskim dezinformacijama. Teško da će brutalni plaćenici Wagnera biti bolje rješenje, ali mnogi mještani ne daju kritizirati tu rusku skupinu s obzirom na nasljeđe Zapada. Najvažnije za regiju bi bilo da čelnici ponovno promisle o dosadašnjem, pretežno vojno usmjerenom, pristupu suočavanja s islamistima. Vojne operacije igraju ulogu, ali moraju se popraviti odnosi među zajednicama, pridobiti ljudi u zaleđu, a potencijalno čak i razgovarati s militantnim vođama. Zapadne vlade ne bi trebale biti zadovoljne svojim dosadašnjim radom u proteklom desetljeću. No budući da se neki sahelski čelnici okreću Moskvi, bila bi pogreška prekinuti sve veze i prisiliti ih da biraju strane. Haiti Od ubojstva predsjednika Jovenela Moïsea u srpnju 2021., Haiti je paraliziran političkim zastojem i nasiljem bandi. Javne službe su u kolapsu i kolera se širi. Stvari su toliko loše da se neki Haićani sada nadaju dolasku stranih trupa, unatoč lošim iskustvima s prošlim intervencijama. Ariel Henry, privremeni premijer Haitija, uživa potporu stranih sila, ali se suočava s otporom u domovini. Suprotstavlja mu se se Montana Accord, skupina oporbenih političara i predstavnika civilnog društva. Henry je trebao upravljati zemljom do izbora, ali je glasanje spriječeno, a Henry je raspustio izbornu komisiju. Stotine bandi kontroliraju više od pola zemlje, guše glavni grad, Port-au-Prince, blokiraju ceste i teroriziraju. Najveću koaliciju, G9, vodi ozloglašena banda Jimmyja ‘Barbequea‘ Chériziera. Bande na Haitiju postoje desetljećima i često su povezane s političarima. No njihova je moć narasla nakon Moïseova ubojstva. Stvari su eskalirale u zadnjih šest mjeseci. U srpnju je u borbama između G9 i druge bande oko Cité Soleila, sirotinjske četvrti blizu Port-au-Princea, poginulo više od 200 ljudi. Dva mjeseca kasnije, Henry je ukinuo subvencije za gorivo, što je dovelo do skoka cijena i izazvalo masovne prosvjede, kojima su se pridružili članovi bande. G9 je tada zauzeo veliki naftni terminal, ostavljajući gotovo cijelu zemlju u nestašici, što je poremetilo i pristup pitkoj vodi. Chérizier je rekao da će terminal vratiti tek nakon što Henry odstupi, no haićanska ga je policija uspjela ponovno zauzeti. Richard Pierrin/Afp Rezultat je bila humanitarna katastrofa. Polovica stanovništva, 4,7 milijuna ljudi, suočava se s glađu, a smatra se da je gotovo 20.000 u opasnosti od gladi. Otežan pristup do klinika u kombinaciji s nestašicom čiste vode dovele su do ponovne pojave kolere. Suočen s tim izazovima, Henry je u listopadu zatražio inozemnu vojnu potporu. Svaka takva misija morat će se boriti protiv bandi mladića i djece u gusto naseljenim urbanim područjima. Postoji i politička opozicija: Montana grupa se uvelike protivi bilo kakvoj intervenciji, vjerujući da će je privremeni premijer iskoristiti da podupre svoju vladavinu. Ipak, sve veći broj ljudi, posebno u područjima koja trpe najgore nasilje bandi, izražava podršku iz čistog očaja. Američke i kanadske sankcije protiv nekoliko aktualnih i bivših vodećih političara, uz Chériziera, izazvale su šok među haićanskim elitama i mogle bi ih natjerati da razmisle o budućim vezama s bandama. Ali malo se stranih zemalja zalaže za raspoređivanje trupa. Ipak, kad bi se Henry i njegovi suparnici složili oko uloge takve misije, strane bi sile mogle biti najbolja nada Haitija. Pakistan Pakistan ulazi u izbornu godinu s duboko podijeljenim političkim tijelom. Bivši premijer Imran Khan raste na krilima populističke retorike i razvija podršku protiv vlade i svemoćne vojske. Khanov odlazak s dužnosti prošlog proljeća koincidirao je s padom milosti unutar pakistankse vojske. Odnosi su se pogoršali zbog Khanove nesposobne vlasti, vatrene retorike koja je bila usmjerena protiv SAD-a i pokušaja instaliranja lojalnih kadrova na najviše vojne položaje. Khan je kasnije tvrdio da iza njegova svrgavanja stoji Washington. Načelnik glavnog stožera pakistanske vojske Qamar Javed Bajwa odbacio je takvu interpretaciju događaja, a onda je, u travnju, Khan svrgnut. Koalicijska vlada na čelu sa Shehbazom Sharifom preuzela je Arif Ali/Afp A onda su Khan i njegova stranka Pakistan Tehreek-e-Insaf izašli na ulice. Prosvjedi su se intenzivirali, postali nasilni, a stanje se pogoršalo kada je Sharifova vlada odbila Khanov zahtjev za prijevremenim izborima. Dana 3. studenoga, tijekom protuvladinog marša na glavni grad, Islamabad, Khan je upucan i ranjen. Napadač, uhićen na licu mjesta, tvrdi da je djelovao sam. Ali Khan optužuje Sharifa i vojne obavještajce za atentat i urotu. Svi ovi događaji napunili su bure barutom pred izbore koji bi se trebali održati prije listopada 2023. godine. Vrlo je izgledno da će Khan odbaciti ishode izbora ako na njima izgubi. Pod novim zapovjedništvom, vojska je obećala držati se podalje od političkog sukoba. No pitanje je koliko će generali stajati po strani ako se u cijelosti raspadne instititucionalna arhitektura zemlje ili makar krene napredovati u onom smjeru koji bi se percipirao kao prijeteći. Tajvan Odnosi SAD-a i Kine sve su nestabilniji. Wahington nastoji zadržati strateški primat nad regijom, a Peking teži realizaciji povijesnog sna, konačnom ujedinjenju s otokom. Kinezi tvrde da se nadaju da će do ujedinjenja doći mirnim putem, ali ne isključuju silu. Procjena Washingtona je da Xi Jinping smatra da će do 2027. godine kineska vojska biti sposobna zauzeti Tajvan. Stvari su se zahuktale prošlog ljeta, kada je predsjednica američkog Kongresa u odlasku, Nancy Pelosi, posjetila Taipei, glavni grad Tajvana. Peking je njezin posjet interpretirao kao provokaciju i snažan signal potpore težnjama tamošnje Demokratske progresivne partije čije političke ambicije idu u smjere napuštanja politike ‘Jedne Kine‘ i osiguravanja opstojnosti otoka kao nezavisne, suverene države. U reakciji na posjet, Peking je oko Tajvana organizirao vojne vježbe bez presedana. Rastuća zabrinutost zbog uspona Kine, zbog samouvjerenosti Pekinga azijsko-pacifičkom područuju i njene predanosti pri izgradnji vojnih kapaciteta, postala je glavna preokupacije američke politike. I Bidenova administracija i Kongres vjeruju da je sposobnost Sjedinjenih Država da odvrate kinesku invaziju opala. Postoje mnogi elementi koji bi mogli zakotrljati lavinu. Kevin McCharty, koji je vodio republikance dok su bili u manjini u Zastupničkom domu, već je obećao posjetiti Tajvan ako naslijedi Pelosi na na mjestu predsjednice Kongresa. Što bi se onda dogodilo? U najmanju ruku, Kina bi odgovorila demonstriranjem vojne snage barem na razini vježbi koje su uslijedile nakon dolaska Pelosi. Budu li se ekonomska i politička trvenja Pekinga i Washingtona povećavali, moguće je i radikalnije "fleksanje" mišićima.