KOLUMNA
Radni vaučer - posljednja granica aktivnog kapitalizma
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 26.01.2016 | 15:34 | Zadnja izmjena: 26.01.2016 | 15:34 | 0 komentara |
Radni vaučer (u talijanskom originalu: vaucher lavoro) posljednje je dostignuće kapitalizma u demokratskom sistemu pljačkanja radne snage. Trebalo je puno mašte da bi se tako nešto izmislilo, ipak, na kraju, velikim naporom stiglo se i do toga. Radni vaučer je osmišljen 2008. u sklopu borbe talijanskog mirovinskog fonda INPS protiv fenomena rada na crno, tzv. skriveni rad (lavoro nascosto). Rad na crno u Italiji godišnje ostvaruje promet od oko 190 milijardi eura, što je jednako 11,9 posto bruto unutrašnjeg proizvoda (BUP).
Radni vaučer trebao je u prvotnoj zamisli smanjiti taj udio, ublažiti posljedice i to u određenim segmentima tržišta rada, u poslovima koji se u Italiji definiraju kao "lavoro occasionale e discontinuo". Prijevod se može poslužiti s nizom pridjeva kojih dodajete na pojam rada: neizvjestan, anomalan, ispresijecan, neredovan, slučajan itd. itd... Tražiš mladića koji će ti privremeno obrađivati zelenilo okućnice? Trebaš ženu koja će ti povremeno čuvati dijete ili pospremati stan? Tražiš radnika koji će ti pomoći prilikom berbe rajčica ili grožđa na obiteljskom poljoprivrednom imanju?
Nema problema, poduzetnik, trgovac ili poljoprivrednik odlazi u trafiku (tamo gdje se prodaju cigarete i poštanske marke) i kupi određenu količinu radnih vaučera i preko njih zapošljava radnike koji su mu potrebni. Radne vaučere prodaju u vrijednosti od 10, 20 i 50 eura, uz naznaku da vaučer od deset eura odgovora jednom satu rada radnika. Valja na kratko objasniti pojam vučera: "Vaučer u širem smislu označava neki dokument kojim se dokazuje da je određeni iznos novca plaćen (npr. izmirena neka obveza prema društvu), ali i dokument koji se izdaje umjesto novca, s tim da se njime može od dužnika tražiti ispunjenje neke obveze. Vrlo jednostavno: kad radnik završi posao za poslodavca potonji mu isplaćuje, odnosno predaje vaučere shodno ostvarenoj satnici rada. Između toga nema ništa, radi se bez ugovora, bez obveza poslodavca, radnik pristaje na taj odnos i na kraju pokupi vaučere.
Na web stranicama talijanskog mirovinskog Fonda objašnjava se struktura raspodjele vrijednosti radnog vaučera: kad radnik prima vaučer od 10 eura sebi prisvaja neto iznos od 7,50 eura (toliko će dobiti kad će ga u trafiku ili poštanskom uredu unovčiti). Ostatak se dijeli na slijedeći način: 13 posto uplaćuje se mirovinskom fondu, sedam posto državnom osiguravajućem društvu INAIL, pet posto služi za podmirivanja troškova prometa s vaučerom. Vaučerom od 20 eura radnik inkasira neto iznos od 15 eura, s onim od 50 eura iznos od 37,50 eura. Dakle, radi se o sistemu kojim mirovinski fond nešto ušićari, ostvaruje određenu dobit u predjelima tržišta rada gdje je do pojave vaučera vladao sistem rada na crno.
Radnik može s pojedinim poslodavcem ugovoriti posao do maksimalnog godišnjeg iznosa od 2.000 eura, tijekom godine, uz promjenu poslodavaca isti radnik može preko vaučera dostići maksimalno 7.000 eura ukupne zarade. Govorimo o neto iznosima, jer rad s vaučerom nije podložan oporezivanju, ne ulazi u masi dohotka, odnosno primanja kojih radnik mora prijaviti poreznom uredu radi utvrđivanja poreznih davanja. Od kolovoza 2008. (kad su uvedeni) pa do 30. lipnja 2015. u Italiji je prodano 212 milijuna vaučera (Talijani su se pretvorili u vrtlare i baby sittere?).
Tokom 2014. godine preko milijun talijanskih radnika ostvarili su svoj dohodak sa vaučerima. Porast vaučera na tržištu je nevjerojatan: od 2012. do 2014. zabilježen je porast od 70 posto. U prvom semestru 2015. godine broj prodanih vaučera porastao je za 75 posto, u odnosu na isto razdoblje 2014. Tajnik talijanske sindikalne organizacije UIL Guglielmo Loy objašnjava da je sustav radnih vaučera u suštini masovni proces legalizacije rada na crno. Izrabljivanje radne snage je temelj svega: na kraju radnik koji radi i zarađuje vaučerom isključen je iz sistem tzv. welfare države, s vaučerima ne stječe nikakva socijalna prava.
Rimski dnevni list Il Fatto quotidiano je predložio čitateljstvu zanimljivu priču koja sama po sebi objašnjava socijalnu dimenziju radnih vaučera. Devetnaestogodišnji mladić radi kao čuvar plaže u Riminiju i za tromjesečni rad (radi od osam ujutro do osam navečer, nedjelja je uključena) dobije od poslodavca, vlasnika koncesije na plaži iznos od 2.000 eura u vaučerima. Vaučer od 10 eura vrijedi u teoriji jedan sat rada, ali zakon nigdje ne određuje koliko će radnika poslodavac zaposliti i kojim radnim vremenom. Poslodavac kupuje sto vaučera i dogovori s radnikom određenu količinu sati rada, jednadžba 10 eura - jedan sat ne funkcionira naprotiv, s deset eura kupljenog vaučera poslodavac ostvaruje dva tri sata stvarno odrađenog rada.
S obzirom da je bolje raditi nego ležati doma, i s obzirom da je nezaposlenost kod mladih Talijana do 28 godina utvrđena na preko 40 posto, radne snage ima u izobilju
***************************************************************************************
Komentar
Radni vaučer trebao je u prvotnoj zamisli smanjiti taj udio, ublažiti posljedice i to u određenim segmentima tržišta rada, u poslovima koji se u Italiji definiraju kao "lavoro occasionale e discontinuo". Prijevod se može poslužiti s nizom pridjeva kojih dodajete na pojam rada: neizvjestan, anomalan, ispresijecan, neredovan, slučajan itd. itd... Tražiš mladića koji će ti privremeno obrađivati zelenilo okućnice? Trebaš ženu koja će ti povremeno čuvati dijete ili pospremati stan? Tražiš radnika koji će ti pomoći prilikom berbe rajčica ili grožđa na obiteljskom poljoprivrednom imanju?
Nema problema, poduzetnik, trgovac ili poljoprivrednik odlazi u trafiku (tamo gdje se prodaju cigarete i poštanske marke) i kupi određenu količinu radnih vaučera i preko njih zapošljava radnike koji su mu potrebni. Radne vaučere prodaju u vrijednosti od 10, 20 i 50 eura, uz naznaku da vaučer od deset eura odgovora jednom satu rada radnika. Valja na kratko objasniti pojam vučera: "Vaučer u širem smislu označava neki dokument kojim se dokazuje da je određeni iznos novca plaćen (npr. izmirena neka obveza prema društvu), ali i dokument koji se izdaje umjesto novca, s tim da se njime može od dužnika tražiti ispunjenje neke obveze. Vrlo jednostavno: kad radnik završi posao za poslodavca potonji mu isplaćuje, odnosno predaje vaučere shodno ostvarenoj satnici rada. Između toga nema ništa, radi se bez ugovora, bez obveza poslodavca, radnik pristaje na taj odnos i na kraju pokupi vaučere.
Na web stranicama talijanskog mirovinskog Fonda objašnjava se struktura raspodjele vrijednosti radnog vaučera: kad radnik prima vaučer od 10 eura sebi prisvaja neto iznos od 7,50 eura (toliko će dobiti kad će ga u trafiku ili poštanskom uredu unovčiti). Ostatak se dijeli na slijedeći način: 13 posto uplaćuje se mirovinskom fondu, sedam posto državnom osiguravajućem društvu INAIL, pet posto služi za podmirivanja troškova prometa s vaučerom. Vaučerom od 20 eura radnik inkasira neto iznos od 15 eura, s onim od 50 eura iznos od 37,50 eura. Dakle, radi se o sistemu kojim mirovinski fond nešto ušićari, ostvaruje određenu dobit u predjelima tržišta rada gdje je do pojave vaučera vladao sistem rada na crno.
Radnik može s pojedinim poslodavcem ugovoriti posao do maksimalnog godišnjeg iznosa od 2.000 eura, tijekom godine, uz promjenu poslodavaca isti radnik može preko vaučera dostići maksimalno 7.000 eura ukupne zarade. Govorimo o neto iznosima, jer rad s vaučerom nije podložan oporezivanju, ne ulazi u masi dohotka, odnosno primanja kojih radnik mora prijaviti poreznom uredu radi utvrđivanja poreznih davanja. Od kolovoza 2008. (kad su uvedeni) pa do 30. lipnja 2015. u Italiji je prodano 212 milijuna vaučera (Talijani su se pretvorili u vrtlare i baby sittere?).
Tokom 2014. godine preko milijun talijanskih radnika ostvarili su svoj dohodak sa vaučerima. Porast vaučera na tržištu je nevjerojatan: od 2012. do 2014. zabilježen je porast od 70 posto. U prvom semestru 2015. godine broj prodanih vaučera porastao je za 75 posto, u odnosu na isto razdoblje 2014. Tajnik talijanske sindikalne organizacije UIL Guglielmo Loy objašnjava da je sustav radnih vaučera u suštini masovni proces legalizacije rada na crno. Izrabljivanje radne snage je temelj svega: na kraju radnik koji radi i zarađuje vaučerom isključen je iz sistem tzv. welfare države, s vaučerima ne stječe nikakva socijalna prava.
Rimski dnevni list Il Fatto quotidiano je predložio čitateljstvu zanimljivu priču koja sama po sebi objašnjava socijalnu dimenziju radnih vaučera. Devetnaestogodišnji mladić radi kao čuvar plaže u Riminiju i za tromjesečni rad (radi od osam ujutro do osam navečer, nedjelja je uključena) dobije od poslodavca, vlasnika koncesije na plaži iznos od 2.000 eura u vaučerima. Vaučer od 10 eura vrijedi u teoriji jedan sat rada, ali zakon nigdje ne određuje koliko će radnika poslodavac zaposliti i kojim radnim vremenom. Poslodavac kupuje sto vaučera i dogovori s radnikom određenu količinu sati rada, jednadžba 10 eura - jedan sat ne funkcionira naprotiv, s deset eura kupljenog vaučera poslodavac ostvaruje dva tri sata stvarno odrađenog rada.
S obzirom da je bolje raditi nego ležati doma, i s obzirom da je nezaposlenost kod mladih Talijana do 28 godina utvrđena na preko 40 posto, radne snage ima u izobilju
***************************************************************************************
Komentar
Posljednju fazu kapitalizma je teško naslutiti,tim više što
je mi svi upravo preživljavamo, ne poznamo neke druge, one iz prošlosti, još
manje sve tamnije budućnosti.
Od kada je čovjek
pretvoren u robu za svestranu upotrebu, pred nekih 200 godina , teško je od
tada naslutiti što je još ostalo od njega kao ljudskog bića.
Nikada se još nije dogodilo u cjelokupnoj povijesti da čovjek
spadne u današnje poremećene vrijednosti
vlastitog bitka , što je vjerojatno i glavni razlog da smo podlegli
jednom manipulativnom sustavu ,koji raspolaže tim našim bitkom shodno njegovih
oportunih htijenja: ideološki, vjerski,
etički, rasno, i nacionalnih, i što tako bestijalno sakati našu ljudsku iskonu
naravnost– maskiranu u „civilizacijsku“ dvorsku ludu.
www.severinomajkus.com
