U SLUŽBI ZVIJERI

"U vrijeme srljanja u Krah iz 2008. gotovo svi su slavili američku ekonomiju. Europski čelnici u Bruxellesu, kao i njihove kolege u Tokiju, bivši talijanski komunisti, istočno europski preporođeni novodesničari, akademski ekonomisti – svi su bacili zavidljiv pogled  preko oceana, prema zemlji slobode, s uvjerenjem da je SAD uzor koji treba hitno i nesumnjivo slijediti.

  Potrošene su cijele šume papira da se opet navijesti neka  „nova era“ – u kojoj deregulacija tržišta rada i financijskog tržišta na američki način obećava nove perspektive blagostanja , koje će se odviti energijom sličnom onoj u američkim blockbusterima  od Pariza do Moskve, Od Amsterdama do Atene, od Yokohame do Šangaja

  Irska, pa čak i Velika Britanija, prikazivale su se pioniri modernog puta u Damask. Legandarni ćup zlata tražio se u podnožju  anglokeltske  duge, negdje između dućana Walmart i Cluba bankara s Wall Streeta, između londonske poslovne četvrti (City) i četvrti tornjeva  East Enda gdje su legije istočno europskih gastarbeitera izgradile nove stanove za vojsku vrijednih zaposlenika u profesionalnom usponu u Cityju.

  Svi svjetski akreditirani komentatori i analitičari bili su na istoj „valnoj dužini“, uvjereni da žive u nekakve Great Moderation. Žalosno je kako se malo njih činilo voljnima primijetiti da je stvarnost upravo suprotna. Jer je , iza prividne umjerenosti, prirodnu ravnotežu svjetske ekonomije pustošio strašni Globalni Minotaur, čiju je prisutnost malo tko bio spremam priznati.

   Nesposobne da se nose sa svojom žudnjom  prema Minorauru , elite su se pravile da on ne postoji. Njihovo je pretvaranje bilo tako snažno da su auto hipnozom same sebe uvjerili da svatko  ( Europa, Japan, Kina, Indija itd)  može postići isti uspjeh kao SAD (od sredine 1970-ih), jednostavno primjenom američkog modela. I kao da je potreban još jedan dokaz ljudske sposobnosti da želje shvati kao stvarnost, gomile inače pametnih ljudi uljuljkivale su se u neobičnu maštariju: da je svaki kapitalistički centar u svijetu sposoban privući, u isto vrijeme, masivni neto priljev kapitala ( reda veličina 3-5 milijardi dolara po radnom danu, što je doseg Globalnog Minoraura u njegovo zlatno doba); i da je uz to moguće da svaki od glavnih kapitalističkih centara ne samo stvori vlastite „Minotaure“nego navuče i ostatak svijeta da ih hrani

   U međuvremenu Globalni je Minotaur praznio sadržaj američke ekonomije, dok joj je jačao profitabilnos. U tu svrhu koristio je usluge niza oduševljenih i odanih sluga . Wall Street je, naravno bio najposlušniji. Ali bilo je tu i drugih: korporacije kao Walmart stvorile su novi poslovni model koji su pridodali rijekama likvidnog novca, a političari i ekonomisti pribavljali su institucionalna i „znanstvena“ jamstva  koja su cijeli pothvat prikazivala legitimnim, čak i „prosvijećenim.....".

                                                    Minotaur predmet žudnje, Yanis Varoufakis, str.106