Bolest i siromaštvo pogubniji i od ratova
| Objavljeno: 21.02.2016 | 12:46 | Zadnja izmjena: 21.02.2016 | 12:46 | 1 komentara |
Pulski povjesničar dr. sc. Milan Radošević, znanstveni suradnik u pulskoj podružnici Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci te jedan od osnivača Istarskog povijesnog društva, u nedavno objavljenoj knjizi "Smrt na krilima siromaštva", u izdanju Srednje Europe, temu širenja tuberkuloze i malarije u Istarskoj provinciji od 1918. do 1940. godine otvara i prema drugim aspektima svakodnevnog života ljudi na istarskom poluotoku te na otocima Cresu i Lošinju u doba talijanske vlasti. Vrijeme je to teških prilika stanovanja, škrtih jelovnika, prvih kilometara asfalta (1927. od Trsta do Pirana, a tek 1938. do Pule), prve autoslužbe Crvenog križa koja za pulsku bolnicu vozi od 1930. Velika smrtnost od zaraznih bolesti, prije svega tuberkulozom od koje je u međuraću umrlo oko 12.000 Istrana, potekla je i iz općeg siromaštva i bijede u kojoj se živjelo, prije svega u središnjem, ruralnom dijelu tadašnje Istarske provincije s pretežito slavenskim življem.
- Zarazne bolesti spadaju među najveće socijalne, ekonomske, demografske i zdravstvene probleme Istre prve polovice 20. stoljeća. Uz visoku smrtnost dojenčadi i djece mlađe dobi te žrtve u oba svjetska rata, mogli bismo govoriti možda i o stotinu tisuća istarskih žrtava kao posljedica siromaštva, neobrazovanosti i rata. Ograničenost medicine kao znanosti u to doba, a potom i siromaštvo ključni su čimbenici velikog pomora i pobola od tuberkuloze i malarije te drugih bolesti koje su harale Istrom, kako za austrijske uprave, tako i između dva rata. Kod TBC-a na jedan smrtni slučaj dolazilo je 5-10 oboljelih. Ako je tisuću ljudi početkom 1920-ih umiralo u Istarskoj provinciji koja je brojala oko 300 tisuća stanovnika, svakako više tisuća ljudi uopće nije moglo raditi. Pogođeno je najviše bilo radno stanovništvo između 20. i 50. godine života i bio je to golem ekonomski udarac, a trebalo je platiti i visoke troškove liječenja. Za razliku od TBC-a, malarija nije bila toliko pogubna te je demografski manje opterećivala Istru i od nekih drugih zaraznih bolesti, ali je bila najraširenija i najukorjenjenija jer je na zapadnoj istarskoj obali endemski prisutna od prve polovice 14. stoljeća.
Pad brodogradnje i poljoprivrede
- Nakon Prvog svjetskog rata Istra je živjela jako teške godine, i u gospodarskom i u socijalnom smislu - desetine tisuća žena, djece i staraca vratili su se u južnu Istru iz prihvatnih logora u Austriji i ruralnih krajeva Mađarske i današnje Češke. Vratili su se i demobilizirani vojnici s raznih frontova zaraženi malarijom, pridonoseći povećanju broja oboljelih. Vrijeme je to i velikih geopolitičkih promjena - u studenom 1918. Italija je okupirala Istru koja je tek 1920. službeno pripojena Kraljevini Italiji, a Istarska provincija koja je obuhvaćala geografsku Istru s otocima Cresom i Lošinjem kao zasebna je jedinica osnovana u siječnju 1923. Socijalni i ekonomski standard Istrana je naglo pao nakon što su ovdašnja brodogradnja i poljoprivreda doživjele degradaciju jer su u Kraljevini Italiji te djelatnosti bile dovoljno razvijene i raširene. Pula je do tada bila glavna ratna luka, zapošljavala je više od osam tisuća radnika i bila motor razvoja čitave južne Istre, a razvijena je bila i poljoprivreda. Istarska vina i maslinova ulja bila su vrlo cijenjena na tržištu Austro-Ugarske Monarhije, a sada se više nisu mogla nositi s talijanskom konkurencijom - proizvodnja vina se kroz desetak godina prepolovila.
- U drugim Vašim studijama pisali ste i o drugim bolestima koje haraju Istrom tih godina. Posljedice su to rata, ali vjerojatno i lošeg zdravstvenog sustava, neprosvijećenosti?
- Uz tuberkulozu i malariju, Istrane je pred kraj rata desetkovala španjolska gripa, prisutan je i tifus, sifilis, dizenterija, ospice, difterija… Zdravstvene prilike bile su loše i u vrijeme Austrije zbog zakašnjelih modernizacijskih procesa, jer vodovod još nije bio izgrađen, jer su komunikacijski putovi bili slabi, jer je zdravstveni sustav bio namijenjen samo zaposlenima u industriji i trgovini koji su mogli imati zdravstveno osiguranje. A većina žitelja Istre, Cresa i Lošinja živjela je od poljoprivrede i morali su sami plaćati zdravstvene usluge, osim kada su bili na popisu siromašnih. S druge strane, zdravstveno prosvjećivanje bilo je tek u povojima.
- Istra je specifična jer je, uz Pulu i Kopar kao industrijske centre, smrtnost od tuberkuloze bila najveća u središnjem ruralnom području. Koji su razlozi?
- U Istarskoj su provinciji Pula i Kopar bili među najpogođenijima od tuberkuloze još od doba Austrije, kao i Rijeka i Trst u susjednoj provinciji, ali su sela i seoske općine bile jednako, u slučaju unutrašnje Istre i više pogođene od industrijskih središta. Taj istarski specifikum ukazuje nam, među ostalim, i na jako mali broj liječnika, ponegdje i bez njih. Na cijeloj Buzeštini jedan je liječnik dolazio na 15 tisuća ljudi, što je bilo daleko ispod standarda. Mnogi liječnici koje je talijanska vlast pozivala da se zaposle po unutrašnjoj Istri nisu bili baš zainteresirani jer je to značilo jako velik teritorij, jako puno posla, a uz državnu plaću, puno manju nego što su kao privatnici mogli zarađivati u gradovima. Seljaci često nisu mogli plaćati liječnike u novcu, već samo u naturi. Jedan novinski tekst, naslovljen "Liječnik gulikoža", govori o liječniku koji traži i 800 lira za jedan pregled a težaci su za čitav dan rada na polju dobivali pet lira. Koliko su mjeseci morali raditi za jedan kratki liječnički pregled!?
- Uz općinske liječnike, bila je tu i Provincijska bolnica u Puli, otvorena 1896. Koje još zdravstvene ustanove djeluju u Istarskoj provinciji?
- U Rovinju od 1888. djeluje Morski hospicij koji se nije bavio samo djecom oboljelom od tuberkuloze kostiju i zglobova, skrofuloze, nego su obavljani i kirurški zahvati za lokalno stanovništvo. U Labinu je 1925. otvorena manja opća bolnica, kasnije su proradili i tuberkulozni dispanzeri u Pazinu, Rovinju, Kopru, Puli, Lošinju, s tim da je sjeverna Istra dosta gravitirala Trstu i tamošnjoj bolnici. Postojale su i manje priručne bolnice u većim mjestima ili prostori gdje je liječnik mogao primati bolesnike na pregled, ali nije bilo medicinske opreme za kompliciranije zahvate i nadziranje bolesnika tijekom više mjeseci.
- Tada popularne sanatorije nismo imali, ali se s Austrijom uvelike razvio zdravstveni turizam, koji danas pokušavamo oživjeti. Spominjete u knjizi i medijsku kampanju dirigiranu iz Beča.
- Zdravstveno-kupališni turizam se počeo razvijati u Istri i na otocima još krajem 19. stoljeća, u Opatiji, Portorožu, Lošinju, nešto kasnije na Brijunima. U Malom i Velom Lošinju gdje je bio veoma razvijen zdravstveni turizam, odlukom talijanskih sanitarnih vlasti 1925. se zabranjuje dolazak tuberkuloznim bolesnicima nakon čega se lječilišta i većina turističkih objekata mahom zatvaraju i stavljaju na prodaju, čime otok postaje gotovo isključivo ljetnom kupališnom destinacijom. Jedini sanatorij na istarskom poluotoku djelovao je u Ankaranu, a samo u rijetkim slučajevima Istrani su odlazili na liječenje u druge talijanske krajeve. Iste godine dolazi do kampanje bečkog tiska koji naveliko piše da u Istri vladaju malarični uvjeti i navode sve općine nabrojane u službenim novinama Kraljevine Italije koje su označavale granice malaričnih zona u Istri, bez obzira što je u njima zabilježen tek pokoji oboljeli. Bečki tisak preporučuje da se ne putuje u Istru. Kraj je travnja, pred početak turističke sezone i kreću brzojavi - s Brijuna i iz Portoroža mole središnju vlast, talijansku vladu: pomozite, odlaze nam gosti, otkazuju, imat ćemo veliku štetu. Iz morskog hospicija u Rovinju dr. Enoch Zadro javlja da je zabrinut za opstojnost ustanove. Talijanske novine o tome naveliko pišu pa sredinom svibnja Austrijanci objavljuju demanti da nije baš tako, da su obalna, turistička mjesta u Istri posve sigurna, ali šteta je već bila učinjena.
- Paul Kupelwieser je na Brijunima već od 1893. i osam godina vodi bitku s malarijom, ali bezuspješno…
- Kupelwieser i sam obolijeva od malarije. Više od 20 posto stanovnika Brijuna zaraženo je bolešću. Godine 1901. dolazi čuveni dr. Robert Koch sa svojim suradnicima i oni kroz nekih godinu dana, zatrpavanjem lokvi, ali još više liječenjem stanovništva kininom, uspijevaju praktički eradicirati bolest - više nije bio zabilježen niti jedan slučaj, osim jedne osobe koja je došla izvana na otočje. Domicilno stanovništvo je ozdravilo u roku od godinu dana. Međutim, treba istaknuti da je Koch na Brijunima imao svojevrsne laboratorijske uvjete, jer zaraženi nisu mogli na otočje. Mikroskopskim analizama krvi provjeravali su se svi došljaci. Tako velik uspjeh bilo je moguće postići uz velik novac koji je Kupelwieser ulagao. Metoda se uskoro proširila na Barbarigu, a sljedećih godina dijelom i na Puljštinu gdje su vođene akcije kininizacije stanovništva. Za čitavu Istru, međutim, nije bilo novca. Iskorjenjivanje malarije bilo je nemoguća misija i za Austriju prije rata.
- Malarične zone odnose se na nisku ili crvenu Istru, odnosno zapadnu i južnu polovicu Poluotoka, iako su močvarna područja, legla malaričnih komaraca, karakteristična za riječne rukavce na sjeveru Istre. Objasnite to.
- Riječ je o geološkim strukturama gdje je kroz vapnenačku podlogu voda otjecala i seljaci su morali graditi umjetne lokve za pojenje stoke, ali se ta voda koristila i za kućne potrebe, za pranje rublja i posuđa, čak i za piće. Zato je bilo puno crijevnih i drugih infekcija koje su se počele rješavati tek izgradnjom vodovoda 1930-ih. Postojale su odvojene lokve za životinje i lokve za piće, ali je bilo nemoguće to stalno nadzirati.
- Kakve su općenito bile prilike stanovanja u ruralnom dijelu Istarske provincije?
- Tradicionalno je više generacija jedne obitelji živjelo pod istim krovom, više osoba spavalo je u istom krevetu, a kamoli u istoj sobi. Prema broju osoba u jednom kućanstvu, centralna je Istra i Pazin posebno, prema ondašnjim standardima živjela u prenapučenim kućanstvima. Zbog ograničenosti postelja u bolnici i nemogućnosti da plate liječenje, mnogi bolesni liječili su se kod kuće i naravno da su tako skučeni prostori i nedostatak zdravstvene edukacije pridonijeli širenju zaraznih bolesti i većoj smrtnosti, najvećoj u Kraljevini Italiji.
- Seosko stanovništvo vjerojatno je pribjegavalo i narodnim lijekovima pa i praznovjernim metodama? Postoje li o tome zapisi u tadašnjem tisku?
- Recimo, 1925. izlazi jedan od rijetkih članaka, jer je već fašistička cenzura na djelu, javlja se jedan općinski liječnik iz Oprtlja koji kaže da više od polovice ljudi umire a da nikad u životu nisu vidjeli liječnika. Nisu si to mogli priuštiti i morali su se prikloniti narodnim pripravcima. Koristile su se trave poput kadulje, kamilice, sljeza, koprive, pelina i drugih biljaka. Uvijek je netko u selu bolje poznavao djelovanje tog bilja i zaista su bili korisni i olakšavali tegobe u stanovitoj mjeri protiv plućnih upala, prehlada, reume i slično, ali protiv zaraznih bolesti nije bilo prevelike koristi. U hrvatskim novinama, koje su se više obraćale seoskom stanovništvu, savjetovalo se da se daje toplo mlijeko sa slaninom djeci oboljeloj od tuberkuloze. I praznovjerja je bilo, plaćalo se za takve usluge, poznato je da se nosila crna kokoš popu u Peroj, ali u malo razvijenijim selima južne Istre poput Medulina već tada su shvaćali da od toga nema koristi i podsmjehivali se lakovjernima. Istra koliko god je površinski mala, živjela je neke svoje partikularitete.
- Zanimljiva je priča o ribicama gambuzijama, prirodnim neprijateljima ličinki komaraca, koje je u Istru donio biolog dr. Massimo Sella, došavši 1924. na čelo rovinjskog Instituta za biologiju Jadranskog mora.
- Zahvaljujući dr. Selli, koji je 1919.-1920. bio ravnateljem Ureda za malariju pri sjedištu Crvenoga križa u Ženevi, stigla je 1921. iz SAD-a u Španjolsku prva pošiljka ribica gambuzija. Sljedeće godine su dovezene u rimsku pokrajinu Lacij gdje su također uspješno razmnožene te 1924. stižu u Istru (ali i u Kraljevinu Jugoslaviju, na Krk te Dalmaciju), dakle, među prvim regijama u Italiji. Prvo je poribljena Poreština i Rovinjština, a kroz nekoliko godina tim su ribicama naseljene tisuće i tisuće lokvi diljem Istre. Pokazale su se izrazito dobrim predatorima, uništavale su ličinke komaraca i zahvaljujući njima se velikim dijelom napredovalo prema iskorjenjivanju malarije na Poluotoku. Koristila su se i kemijska sredstva poput Pariškog zelenila, praha koji se raspršivao po lokvi i također uništavao ličinke komaraca. Sellina kći koja živi u Bielli, nedaleko Milana, ustupila mi je fotografije iz njegove privatne arhive, jer je dr. Sella bio i strastveni fotograf, te ispričala da je došao u Rovinj jer je volio more, a rovinjski zvonik sv. Eufemije ga je podsjećao na venecijanski.
- Preventivnu funkciju imale su i ljetne kolonije za djecu. Kako se od pomoći siromašnim obiteljima i promicanja zdravlja u tim kolonijama došlo do odgajanja fašističkog podmlatka?
- Prva kolonija nastala je još za vrijeme Prvog svjetskog rata, ljeti 1918. na pulskom predjelu Boškarica (Bosco Rizzi), gdje je nekadašnji pulski podestat Lodovico Rizzi dao svoje imanje i veliku kuću da se u njoj organizira dnevni prihvat za slabašnu, ratom izmučenu, ali ne i zaraženu pulsku djecu koja su se tek vratila iz izbjegličkih logora u neimaštinu. To je u Puli nastavljeno 1921., na prostoru današnjeg autokampa Stoja gdje su dječju koloniju u početku pohađali samo dječaci, ali brzo su se priključile i djevojčice. Koloniju je prvo vodio Crveni križ, ali se kasnije uključila i država preko školske organizacije Ballila i djeca su počela i noćiti na Stoji, u austrijskoj utvrdi i šatorima.
U kolonije su 1930-ih odlazila djeca iz čitave Istre, dio u Pulu, a dio u Hrpelje na sjeveru Istre gdje je bila tzv. brdska kolonija. Djeca s mora su išla u planinu i obrnuto. Tadašnji list Istra, emigrantsko glasilo Istrana u Zagrebu, pisao je negativno o tome, kazujući da ih namjerno odvajaju od obitelji jer je u kampu bilo dopušteno govoriti samo talijanski, učilo se o talijanskoj kulturi i povijesti, potrebi da se voli domovina i Duce, kasnije i da to budu mladići koji će ako treba i krvlju služiti fašističkoj vlasti i buduće majke koje će odgajati nove talijanske vojnike. Na vrhu brežuljka na poluotoku Stoja još stoji crvena zgrada izgrađena za potrebe kolonije.
- Kako su se liječili na Cresu i Lošinju, jesu li gravitirali pulskoj bolnici?
- Teži slučajevi dolazili su u Provincijsku bolnicu u Puli, imali su redovnu brodsku liniju. I tamošnje je stanovništvo bilo većinom poljoprivredno, na Cresu okrenuto stočarstvu, međutim malarija je bila tek manjim dijelom prisutna na Lošinju. Prema istraživanju iz 1931., na Cresu je najviše oboljelih od malarije bilo u malim seoskim općinama Zagnjevići i Poljana, gdje je bila zaražena gotovo polovica stanovnika. Od tuberkuloze nije bilo tako velike smrtnosti kao u ruralnoj središnjoj Istri, možda zbog zabrane dolaska zaraženih gostiju iz 1925. I oni su imali problema s vodom pa se nisu smjele isušivati lokve zbog malarije, već su poribljavane gambuzijama.
- Fašistička je vlast pokrenula i velike melioracijske radove, ali su oni na Mirni upravo izazvali epidemiju malarije. Kako je do toga došlo?
- Bilo je više od 3.000 oboljelih na području ušća rijeke Mirne, oko Tara i Novigrada, a razlog je što su za vrijeme svjetske ekonomske krize obustavljeni radovi na melioraciji doline Mirne i stvoreni su novi rukavci. Budući da malarija tamo nije bila toliko prisutna, nije provedena ni preventivna kininizacija stanovništva ni poribljavanje gambuzijama i 1932. je buknula velika epidemija.
- Zašto je u nas još uvijek neobično baviti se svakodnevicom ljudi u prošlosti, tzv. socijalnom povijesti koja je na Zapadu već duboko ukorijenjena? Kod nas još "igra" politička, događajna povijest.
- Nakon 1945., s ciljem pripreme materijala za Parišku mirovnu konferenciju moralo se dokazivati da su Hrvati stoljećima prisutni u Istri pa je bilo nužno da se hrvatski povjesničari i drugi intelektualci okrenu političkoj, pravnoj, demografskoj povijesti. U narednim desetljećima, pak, pisalo se ponajviše o NOB-u, ali već 1980-ih javljaju se teme o socijalnoj povijesti. Najvažnije djelo o tome, možda i do danas, jest knjiga pet talijanskih povjesničara, objavljena u Rimu 1985. pod naslovom "Istra između dva svjetska rata: doprinos socijalnoj povijesti". Bavili su se i pitanjima razbojništava, zdravstvom, poljoprivredom… Prva sljedeća veća studija je knjiga Darka Dukovskog "Svi svjetovi istarski" gdje je metodom usmene povijesti puno toga sačuvano od zaborava, stambene prilike, marginal(izira)ni slojevi stanovništva, muško-ženski odnosi… Međutim, široka sinteza suvremene istarske socijalne povijesti još nije napisana i nadam se da je ova moja knjiga barem mali doprinos tome.
U londonskoj knjižnici gdje sam istraživao imaju više od 100 tisuća knjiga iz socijalne povijesti i povijesti medicine. Postoji knjižica o gotovo svakoj temi, recimo, djetinjstvu i djeci, prehrani, o istraživanjima i eksperimentiranjima u nacističkim logorima koja su prošli i ljudi iz Istre, do tema o vampirima i vješticama. Još puno moramo istraživati da bismo uhvatili korak s Europom.
- Koristili ste i usmene sugovornike za svoja istraživanja?
- Da, najstariji su 1921./22. godište, 90-i-nešto-godišnjaci koji se vrlo živo sjećaju svog djetinjstva, odlaska u školu, kako su se hranili, ali i radili u poljoprivredi. Braća i sestre su im završavali u bolnici, umirali od tuberkuloze, neke sam čak pronašao u registrima bolesnika. Oni su vrlo važan izvor za taj dio naše povijesti, plastično opisuju svoje vrijeme koje je pred ljude stavljalo velike izazove, to se ne može naći u papirnatim izvorima.
Antifašizam je civilizacijski doseg
- U hrvatskoj se stručnoj, ali i općoj javnosti još uvijek raspravlja o antifašizmu uz političke i ideološke konotacije. Međutim, antifašizam čini temelj za suprotstavljanje svakom ekstremizmu, rasizmu, ksenofobiji, antisemitizmu i lišavanju ljudskih i građanskih prava. Kao takav predstavlja civilizacijski doseg, skupo plaćen desecima milijuna mrtvih u Drugom svjetskom ratu u borbi za slobodu. Naposljetku, antifašističke vrijednosti potvrdio je i Hrvatski sabor Deklaracijom o antifašizmu pa vjerujem da je bespredmetno raspravljati o njegovim idejnim načelima i potrebi njihova baštinjenja. Antifašizam je potrebno reafirmirati i revalorizirati, a ne podvrgnuti ga revizionizmu. (Duška PALIBRK)
- Zarazne bolesti spadaju među najveće socijalne, ekonomske, demografske i zdravstvene probleme Istre prve polovice 20. stoljeća. Uz visoku smrtnost dojenčadi i djece mlađe dobi te žrtve u oba svjetska rata, mogli bismo govoriti možda i o stotinu tisuća istarskih žrtava kao posljedica siromaštva, neobrazovanosti i rata. Ograničenost medicine kao znanosti u to doba, a potom i siromaštvo ključni su čimbenici velikog pomora i pobola od tuberkuloze i malarije te drugih bolesti koje su harale Istrom, kako za austrijske uprave, tako i između dva rata. Kod TBC-a na jedan smrtni slučaj dolazilo je 5-10 oboljelih. Ako je tisuću ljudi početkom 1920-ih umiralo u Istarskoj provinciji koja je brojala oko 300 tisuća stanovnika, svakako više tisuća ljudi uopće nije moglo raditi. Pogođeno je najviše bilo radno stanovništvo između 20. i 50. godine života i bio je to golem ekonomski udarac, a trebalo je platiti i visoke troškove liječenja. Za razliku od TBC-a, malarija nije bila toliko pogubna te je demografski manje opterećivala Istru i od nekih drugih zaraznih bolesti, ali je bila najraširenija i najukorjenjenija jer je na zapadnoj istarskoj obali endemski prisutna od prve polovice 14. stoljeća.
Pad brodogradnje i poljoprivrede
- Nakon Prvog svjetskog rata Istra je živjela jako teške godine, i u gospodarskom i u socijalnom smislu - desetine tisuća žena, djece i staraca vratili su se u južnu Istru iz prihvatnih logora u Austriji i ruralnih krajeva Mađarske i današnje Češke. Vratili su se i demobilizirani vojnici s raznih frontova zaraženi malarijom, pridonoseći povećanju broja oboljelih. Vrijeme je to i velikih geopolitičkih promjena - u studenom 1918. Italija je okupirala Istru koja je tek 1920. službeno pripojena Kraljevini Italiji, a Istarska provincija koja je obuhvaćala geografsku Istru s otocima Cresom i Lošinjem kao zasebna je jedinica osnovana u siječnju 1923. Socijalni i ekonomski standard Istrana je naglo pao nakon što su ovdašnja brodogradnja i poljoprivreda doživjele degradaciju jer su u Kraljevini Italiji te djelatnosti bile dovoljno razvijene i raširene. Pula je do tada bila glavna ratna luka, zapošljavala je više od osam tisuća radnika i bila motor razvoja čitave južne Istre, a razvijena je bila i poljoprivreda. Istarska vina i maslinova ulja bila su vrlo cijenjena na tržištu Austro-Ugarske Monarhije, a sada se više nisu mogla nositi s talijanskom konkurencijom - proizvodnja vina se kroz desetak godina prepolovila.
- U drugim Vašim studijama pisali ste i o drugim bolestima koje haraju Istrom tih godina. Posljedice su to rata, ali vjerojatno i lošeg zdravstvenog sustava, neprosvijećenosti?
- Uz tuberkulozu i malariju, Istrane je pred kraj rata desetkovala španjolska gripa, prisutan je i tifus, sifilis, dizenterija, ospice, difterija… Zdravstvene prilike bile su loše i u vrijeme Austrije zbog zakašnjelih modernizacijskih procesa, jer vodovod još nije bio izgrađen, jer su komunikacijski putovi bili slabi, jer je zdravstveni sustav bio namijenjen samo zaposlenima u industriji i trgovini koji su mogli imati zdravstveno osiguranje. A većina žitelja Istre, Cresa i Lošinja živjela je od poljoprivrede i morali su sami plaćati zdravstvene usluge, osim kada su bili na popisu siromašnih. S druge strane, zdravstveno prosvjećivanje bilo je tek u povojima.
- Istra je specifična jer je, uz Pulu i Kopar kao industrijske centre, smrtnost od tuberkuloze bila najveća u središnjem ruralnom području. Koji su razlozi?
- U Istarskoj su provinciji Pula i Kopar bili među najpogođenijima od tuberkuloze još od doba Austrije, kao i Rijeka i Trst u susjednoj provinciji, ali su sela i seoske općine bile jednako, u slučaju unutrašnje Istre i više pogođene od industrijskih središta. Taj istarski specifikum ukazuje nam, među ostalim, i na jako mali broj liječnika, ponegdje i bez njih. Na cijeloj Buzeštini jedan je liječnik dolazio na 15 tisuća ljudi, što je bilo daleko ispod standarda. Mnogi liječnici koje je talijanska vlast pozivala da se zaposle po unutrašnjoj Istri nisu bili baš zainteresirani jer je to značilo jako velik teritorij, jako puno posla, a uz državnu plaću, puno manju nego što su kao privatnici mogli zarađivati u gradovima. Seljaci često nisu mogli plaćati liječnike u novcu, već samo u naturi. Jedan novinski tekst, naslovljen "Liječnik gulikoža", govori o liječniku koji traži i 800 lira za jedan pregled a težaci su za čitav dan rada na polju dobivali pet lira. Koliko su mjeseci morali raditi za jedan kratki liječnički pregled!?
- Uz općinske liječnike, bila je tu i Provincijska bolnica u Puli, otvorena 1896. Koje još zdravstvene ustanove djeluju u Istarskoj provinciji?
- U Rovinju od 1888. djeluje Morski hospicij koji se nije bavio samo djecom oboljelom od tuberkuloze kostiju i zglobova, skrofuloze, nego su obavljani i kirurški zahvati za lokalno stanovništvo. U Labinu je 1925. otvorena manja opća bolnica, kasnije su proradili i tuberkulozni dispanzeri u Pazinu, Rovinju, Kopru, Puli, Lošinju, s tim da je sjeverna Istra dosta gravitirala Trstu i tamošnjoj bolnici. Postojale su i manje priručne bolnice u većim mjestima ili prostori gdje je liječnik mogao primati bolesnike na pregled, ali nije bilo medicinske opreme za kompliciranije zahvate i nadziranje bolesnika tijekom više mjeseci.
- Tada popularne sanatorije nismo imali, ali se s Austrijom uvelike razvio zdravstveni turizam, koji danas pokušavamo oživjeti. Spominjete u knjizi i medijsku kampanju dirigiranu iz Beča.
- Zdravstveno-kupališni turizam se počeo razvijati u Istri i na otocima još krajem 19. stoljeća, u Opatiji, Portorožu, Lošinju, nešto kasnije na Brijunima. U Malom i Velom Lošinju gdje je bio veoma razvijen zdravstveni turizam, odlukom talijanskih sanitarnih vlasti 1925. se zabranjuje dolazak tuberkuloznim bolesnicima nakon čega se lječilišta i većina turističkih objekata mahom zatvaraju i stavljaju na prodaju, čime otok postaje gotovo isključivo ljetnom kupališnom destinacijom. Jedini sanatorij na istarskom poluotoku djelovao je u Ankaranu, a samo u rijetkim slučajevima Istrani su odlazili na liječenje u druge talijanske krajeve. Iste godine dolazi do kampanje bečkog tiska koji naveliko piše da u Istri vladaju malarični uvjeti i navode sve općine nabrojane u službenim novinama Kraljevine Italije koje su označavale granice malaričnih zona u Istri, bez obzira što je u njima zabilježen tek pokoji oboljeli. Bečki tisak preporučuje da se ne putuje u Istru. Kraj je travnja, pred početak turističke sezone i kreću brzojavi - s Brijuna i iz Portoroža mole središnju vlast, talijansku vladu: pomozite, odlaze nam gosti, otkazuju, imat ćemo veliku štetu. Iz morskog hospicija u Rovinju dr. Enoch Zadro javlja da je zabrinut za opstojnost ustanove. Talijanske novine o tome naveliko pišu pa sredinom svibnja Austrijanci objavljuju demanti da nije baš tako, da su obalna, turistička mjesta u Istri posve sigurna, ali šteta je već bila učinjena.
- Paul Kupelwieser je na Brijunima već od 1893. i osam godina vodi bitku s malarijom, ali bezuspješno…
- Kupelwieser i sam obolijeva od malarije. Više od 20 posto stanovnika Brijuna zaraženo je bolešću. Godine 1901. dolazi čuveni dr. Robert Koch sa svojim suradnicima i oni kroz nekih godinu dana, zatrpavanjem lokvi, ali još više liječenjem stanovništva kininom, uspijevaju praktički eradicirati bolest - više nije bio zabilježen niti jedan slučaj, osim jedne osobe koja je došla izvana na otočje. Domicilno stanovništvo je ozdravilo u roku od godinu dana. Međutim, treba istaknuti da je Koch na Brijunima imao svojevrsne laboratorijske uvjete, jer zaraženi nisu mogli na otočje. Mikroskopskim analizama krvi provjeravali su se svi došljaci. Tako velik uspjeh bilo je moguće postići uz velik novac koji je Kupelwieser ulagao. Metoda se uskoro proširila na Barbarigu, a sljedećih godina dijelom i na Puljštinu gdje su vođene akcije kininizacije stanovništva. Za čitavu Istru, međutim, nije bilo novca. Iskorjenjivanje malarije bilo je nemoguća misija i za Austriju prije rata.
- Malarične zone odnose se na nisku ili crvenu Istru, odnosno zapadnu i južnu polovicu Poluotoka, iako su močvarna područja, legla malaričnih komaraca, karakteristična za riječne rukavce na sjeveru Istre. Objasnite to.
- Riječ je o geološkim strukturama gdje je kroz vapnenačku podlogu voda otjecala i seljaci su morali graditi umjetne lokve za pojenje stoke, ali se ta voda koristila i za kućne potrebe, za pranje rublja i posuđa, čak i za piće. Zato je bilo puno crijevnih i drugih infekcija koje su se počele rješavati tek izgradnjom vodovoda 1930-ih. Postojale su odvojene lokve za životinje i lokve za piće, ali je bilo nemoguće to stalno nadzirati.
- Kakve su općenito bile prilike stanovanja u ruralnom dijelu Istarske provincije?
- Tradicionalno je više generacija jedne obitelji živjelo pod istim krovom, više osoba spavalo je u istom krevetu, a kamoli u istoj sobi. Prema broju osoba u jednom kućanstvu, centralna je Istra i Pazin posebno, prema ondašnjim standardima živjela u prenapučenim kućanstvima. Zbog ograničenosti postelja u bolnici i nemogućnosti da plate liječenje, mnogi bolesni liječili su se kod kuće i naravno da su tako skučeni prostori i nedostatak zdravstvene edukacije pridonijeli širenju zaraznih bolesti i većoj smrtnosti, najvećoj u Kraljevini Italiji.
- Seosko stanovništvo vjerojatno je pribjegavalo i narodnim lijekovima pa i praznovjernim metodama? Postoje li o tome zapisi u tadašnjem tisku?
- Recimo, 1925. izlazi jedan od rijetkih članaka, jer je već fašistička cenzura na djelu, javlja se jedan općinski liječnik iz Oprtlja koji kaže da više od polovice ljudi umire a da nikad u životu nisu vidjeli liječnika. Nisu si to mogli priuštiti i morali su se prikloniti narodnim pripravcima. Koristile su se trave poput kadulje, kamilice, sljeza, koprive, pelina i drugih biljaka. Uvijek je netko u selu bolje poznavao djelovanje tog bilja i zaista su bili korisni i olakšavali tegobe u stanovitoj mjeri protiv plućnih upala, prehlada, reume i slično, ali protiv zaraznih bolesti nije bilo prevelike koristi. U hrvatskim novinama, koje su se više obraćale seoskom stanovništvu, savjetovalo se da se daje toplo mlijeko sa slaninom djeci oboljeloj od tuberkuloze. I praznovjerja je bilo, plaćalo se za takve usluge, poznato je da se nosila crna kokoš popu u Peroj, ali u malo razvijenijim selima južne Istre poput Medulina već tada su shvaćali da od toga nema koristi i podsmjehivali se lakovjernima. Istra koliko god je površinski mala, živjela je neke svoje partikularitete.
- Zanimljiva je priča o ribicama gambuzijama, prirodnim neprijateljima ličinki komaraca, koje je u Istru donio biolog dr. Massimo Sella, došavši 1924. na čelo rovinjskog Instituta za biologiju Jadranskog mora.
- Zahvaljujući dr. Selli, koji je 1919.-1920. bio ravnateljem Ureda za malariju pri sjedištu Crvenoga križa u Ženevi, stigla je 1921. iz SAD-a u Španjolsku prva pošiljka ribica gambuzija. Sljedeće godine su dovezene u rimsku pokrajinu Lacij gdje su također uspješno razmnožene te 1924. stižu u Istru (ali i u Kraljevinu Jugoslaviju, na Krk te Dalmaciju), dakle, među prvim regijama u Italiji. Prvo je poribljena Poreština i Rovinjština, a kroz nekoliko godina tim su ribicama naseljene tisuće i tisuće lokvi diljem Istre. Pokazale su se izrazito dobrim predatorima, uništavale su ličinke komaraca i zahvaljujući njima se velikim dijelom napredovalo prema iskorjenjivanju malarije na Poluotoku. Koristila su se i kemijska sredstva poput Pariškog zelenila, praha koji se raspršivao po lokvi i također uništavao ličinke komaraca. Sellina kći koja živi u Bielli, nedaleko Milana, ustupila mi je fotografije iz njegove privatne arhive, jer je dr. Sella bio i strastveni fotograf, te ispričala da je došao u Rovinj jer je volio more, a rovinjski zvonik sv. Eufemije ga je podsjećao na venecijanski.
- Preventivnu funkciju imale su i ljetne kolonije za djecu. Kako se od pomoći siromašnim obiteljima i promicanja zdravlja u tim kolonijama došlo do odgajanja fašističkog podmlatka?
- Prva kolonija nastala je još za vrijeme Prvog svjetskog rata, ljeti 1918. na pulskom predjelu Boškarica (Bosco Rizzi), gdje je nekadašnji pulski podestat Lodovico Rizzi dao svoje imanje i veliku kuću da se u njoj organizira dnevni prihvat za slabašnu, ratom izmučenu, ali ne i zaraženu pulsku djecu koja su se tek vratila iz izbjegličkih logora u neimaštinu. To je u Puli nastavljeno 1921., na prostoru današnjeg autokampa Stoja gdje su dječju koloniju u početku pohađali samo dječaci, ali brzo su se priključile i djevojčice. Koloniju je prvo vodio Crveni križ, ali se kasnije uključila i država preko školske organizacije Ballila i djeca su počela i noćiti na Stoji, u austrijskoj utvrdi i šatorima.
U kolonije su 1930-ih odlazila djeca iz čitave Istre, dio u Pulu, a dio u Hrpelje na sjeveru Istre gdje je bila tzv. brdska kolonija. Djeca s mora su išla u planinu i obrnuto. Tadašnji list Istra, emigrantsko glasilo Istrana u Zagrebu, pisao je negativno o tome, kazujući da ih namjerno odvajaju od obitelji jer je u kampu bilo dopušteno govoriti samo talijanski, učilo se o talijanskoj kulturi i povijesti, potrebi da se voli domovina i Duce, kasnije i da to budu mladići koji će ako treba i krvlju služiti fašističkoj vlasti i buduće majke koje će odgajati nove talijanske vojnike. Na vrhu brežuljka na poluotoku Stoja još stoji crvena zgrada izgrađena za potrebe kolonije.
- Kako su se liječili na Cresu i Lošinju, jesu li gravitirali pulskoj bolnici?
- Teži slučajevi dolazili su u Provincijsku bolnicu u Puli, imali su redovnu brodsku liniju. I tamošnje je stanovništvo bilo većinom poljoprivredno, na Cresu okrenuto stočarstvu, međutim malarija je bila tek manjim dijelom prisutna na Lošinju. Prema istraživanju iz 1931., na Cresu je najviše oboljelih od malarije bilo u malim seoskim općinama Zagnjevići i Poljana, gdje je bila zaražena gotovo polovica stanovnika. Od tuberkuloze nije bilo tako velike smrtnosti kao u ruralnoj središnjoj Istri, možda zbog zabrane dolaska zaraženih gostiju iz 1925. I oni su imali problema s vodom pa se nisu smjele isušivati lokve zbog malarije, već su poribljavane gambuzijama.
- Fašistička je vlast pokrenula i velike melioracijske radove, ali su oni na Mirni upravo izazvali epidemiju malarije. Kako je do toga došlo?
- Bilo je više od 3.000 oboljelih na području ušća rijeke Mirne, oko Tara i Novigrada, a razlog je što su za vrijeme svjetske ekonomske krize obustavljeni radovi na melioraciji doline Mirne i stvoreni su novi rukavci. Budući da malarija tamo nije bila toliko prisutna, nije provedena ni preventivna kininizacija stanovništva ni poribljavanje gambuzijama i 1932. je buknula velika epidemija.
- Zašto je u nas još uvijek neobično baviti se svakodnevicom ljudi u prošlosti, tzv. socijalnom povijesti koja je na Zapadu već duboko ukorijenjena? Kod nas još "igra" politička, događajna povijest.
- Nakon 1945., s ciljem pripreme materijala za Parišku mirovnu konferenciju moralo se dokazivati da su Hrvati stoljećima prisutni u Istri pa je bilo nužno da se hrvatski povjesničari i drugi intelektualci okrenu političkoj, pravnoj, demografskoj povijesti. U narednim desetljećima, pak, pisalo se ponajviše o NOB-u, ali već 1980-ih javljaju se teme o socijalnoj povijesti. Najvažnije djelo o tome, možda i do danas, jest knjiga pet talijanskih povjesničara, objavljena u Rimu 1985. pod naslovom "Istra između dva svjetska rata: doprinos socijalnoj povijesti". Bavili su se i pitanjima razbojništava, zdravstvom, poljoprivredom… Prva sljedeća veća studija je knjiga Darka Dukovskog "Svi svjetovi istarski" gdje je metodom usmene povijesti puno toga sačuvano od zaborava, stambene prilike, marginal(izira)ni slojevi stanovništva, muško-ženski odnosi… Međutim, široka sinteza suvremene istarske socijalne povijesti još nije napisana i nadam se da je ova moja knjiga barem mali doprinos tome.
U londonskoj knjižnici gdje sam istraživao imaju više od 100 tisuća knjiga iz socijalne povijesti i povijesti medicine. Postoji knjižica o gotovo svakoj temi, recimo, djetinjstvu i djeci, prehrani, o istraživanjima i eksperimentiranjima u nacističkim logorima koja su prošli i ljudi iz Istre, do tema o vampirima i vješticama. Još puno moramo istraživati da bismo uhvatili korak s Europom.
- Koristili ste i usmene sugovornike za svoja istraživanja?
- Da, najstariji su 1921./22. godište, 90-i-nešto-godišnjaci koji se vrlo živo sjećaju svog djetinjstva, odlaska u školu, kako su se hranili, ali i radili u poljoprivredi. Braća i sestre su im završavali u bolnici, umirali od tuberkuloze, neke sam čak pronašao u registrima bolesnika. Oni su vrlo važan izvor za taj dio naše povijesti, plastično opisuju svoje vrijeme koje je pred ljude stavljalo velike izazove, to se ne može naći u papirnatim izvorima.
Antifašizam je civilizacijski doseg
- U hrvatskoj se stručnoj, ali i općoj javnosti još uvijek raspravlja o antifašizmu uz političke i ideološke konotacije. Međutim, antifašizam čini temelj za suprotstavljanje svakom ekstremizmu, rasizmu, ksenofobiji, antisemitizmu i lišavanju ljudskih i građanskih prava. Kao takav predstavlja civilizacijski doseg, skupo plaćen desecima milijuna mrtvih u Drugom svjetskom ratu u borbi za slobodu. Naposljetku, antifašističke vrijednosti potvrdio je i Hrvatski sabor Deklaracijom o antifašizmu pa vjerujem da je bespredmetno raspravljati o njegovim idejnim načelima i potrebi njihova baštinjenja. Antifašizam je potrebno reafirmirati i revalorizirati, a ne podvrgnuti ga revizionizmu. (Duška PALIBRK)
Nema komentara:
Objavi komentar