CIJENJENA GOSPODJO

Hvala vam na praznickoj cestitici.
Pretpostavljam da ne spominjete Bozic sve kako ne bismo povrijedili nase zarlicitosti

Svakodnevne praznike, ma kakvi bili, provodim u samotnim  mastama i cestim mislima na one malobrojne i drage znance od Tasmanije preko Kalifornije, Kanade, Njemacke ,Italije, Engleske, Francuske i domace. Rado se cujem sa svima-nekim povodom .

 No ovi su mi dani posebno isponjeni radoscu zato sto se iznenada pojavio, nakon pune dvije godine, moj nestalih macan.

Nestanak rodjaka danas me odveo na njegov sprovod. Medju malobrojnim na ispracaju  iznenadio me  svecenik kojeg nisam dugo vidjao,vjerujuci da je prekomandovan u neku drugu zupu. Bio je to divan susret sa zagrljajem, sve od  onog dana kad je pred par godina pozvonio mi na vrata, prilikom bozicnih praznika.

- Bozji blagoslov vaseg doma , ako izvolite.

Opalio sam mu tada grom iz vedra neba :

-         Gospodine, dolazite kao uniformirana osoba . Nadam se da posjedujete jedan pismeni nalog kojim me posjecujete

-         Moj ga grom nije srusio s nogu  i ostao na cas smiren, bez rijeci.

-         Ali, ali zbunjen se ipravih:

-         Ako pak dolazite kao Covjek Covjeku – ovdje ste  uvijek dobro dosli.

-         Dugo smo zatim cavrljali, napose o njegovom Napoli, kojeg tako dobro poznam .

-         No, sto cemo sa nasim razlicitostima, dragi Geremia ?

-         Severino, mi smo isti.

-         Danas mi rece .

-         Ja sam tu cesto, ali blizu crkve vas ne vidjam.

-         Istina, Michelangelovo zdanje sv Petra cesto pozelim ponovno posjetiti, ali pre daleko je Rim.  Ova crkva, ovdje pred nama tek me podsjeca na djetinje dane, gdje me ondasnji plovan sibao zbog lose izgovorene ili preskocene latinstine koju sam trebao bubati u svojstvu ministranta bez da joj znadem bilo kakvo znacenje. Bilo je to polovinom dvadesetog stoljeca, kada je, savijajajuci drijenovinu medju svojim rukama,  koju sam mu trebao izdilati, pricao, nama vjeronaucnim pognutoglavcima o Zemlji koja je beskrajna, uvijek ravna , a da bi se u to uvjerili mozemo njome hodati u jednom pravcu citav zivot - da ne stignemo do njenog kraja. Vracajuci se kuci pomislih :
Poput druzenja sa ljudima, kojemu nema nikad kraja …..