Pro bono: Prijateljski Rim
| Objavljeno: 08.12.2013 | 09:18 | Zadnja izmjena: 08.12.2013 | 09:18 | 3 komentara |
Prvi državni posjet hrvatskog predsjednika Republici Italiji odvijao se uz najviše civilne i vojne počasti. Italija razlikuje službeni od državnog posjeta, dajući ovom posljednjem iznimnu važnost i nešto tako impozantno i istovremeno prisno kao što je bio doček Ive Josipovića u Rimu nisam do sada doživio.
Recimo da je manje važan formalni aspekt posjeta, onaj koreografski, iako je poseban doživljaj kretati se Rimom u pratnji tuceta motociklista i tridesetak osoba, uz radost japanskih turista i folklorno bučno negodovanje Rimljana blokiranih na semaforima i uvjerenih da prolazi domaća politička kasta. Za ovu našu priču nisu presudne ni vojne počasti ni crveni tepisi gdje god se naša kolona zaustavljala, ili corazzieri, predsjednička garda vojnika visokih dva metra, kojih uz predsjednika ima uvijek, ali ne u tolikim, gotovo beskonačnim kolonama, u konjaničkim formacijama i u najsvečanijim povijesnim odorama.
Bilo je posebno dirljivo, naravno, kada je predsjednik Josipović polagao vijenac na spomenik neznanom junaku, uz izvođenje "Lijepe naše" i talijanske, Mamelijeve himne, i u prisustvu četa svih rodova vojske - kopnene, mornaričke i avijacije - s redovima karabinjera daleko na vrhu, sve do vječnog plamena. Napokon, možemo reći da nije bila najvažnija ni državna večera, priređena u Quirinaleu, gdje danas živi i radi predsjednik Napolitano, ali je nekada bila kraljevska i još ranije papinska rezidencija, iako naravno impresionira način na koji smo uvedeni u predvorje ogromnog salona, kako nas je majstor ceremonijala poimence najavio i kako smo, nakon toga, jedan po jedan prolazili kroz špalir od stotinjak gardista sa sabljama u ruci, pokušavajući dokučiti što ti mladići misle o nama koji smo se, tridesetak centimetra ispod njih, trudili držati nekakav dostojanstveni i ne previše nezgrapan korak.
Posebno je bilo nešto drugo, puno važnije i dublje, što se osjećalo na svakom koraku: iskrena toplina s kojom smo primljeni, prijateljstvo koje je zasjenilo raskošnu formalnost protokola jedne, još uvijek bogate zemlje. Nitko to javno ne kaže, ali službena Italija je tradicionalno selektivna: kada su najviši dužnosnici ljubazni, čak pretjerano ljubazni, kada paze na formu i sve odlično funkcionira, onda prisnost popušta i osjeća se hladnoća, unatoč lijepim i učtivim manirama.
Bilo je i takvih situacija, u prošlosti, imam previše prijeđenih kilometara u politici a da se ne sjećam sasvim drugačijih susreta od ovog. Kada se pak izlazi iz protokola, kada se priča i o stvarima koje nisu strogo u agendi, kada se netko službenom sastanku pridruži kasnije, uz isprike da je morao intervenirati u parlament, čak ulazi i izlazi iz prekrasnih salona za primanje, kada riječ uzimaju sami od sebe i drugi članovi delegacije, osim predsjednika, premijera ili predsjednika senata, tada shvaćaš da se nešto u odnosima korjenito promijenilo.
Tako, primjerice, predsjednici Josipović i Napolitano nisu smatrali neophodnim razmijeniti službene govore prije ceremonije obraćanja i dogodilo se da oba citiraju Predraga Matvejevića. I ne samo to, sutradan u senatu, nakon Josipovićevog predavanja, predsjednici odbora za vanjsku politiku oba doma parlamenta opet su citirali istog pisca, čak s istim citatima, uz opće oduševljenje i spontane izraze simpatije prisutnih zastupnika i gostiju.
I, naravno, ni ja nisam ostao ravnodušan kada se, u tom istom senatu, prolomio spontani aplauz na Josipovićevo spominjanje mojeg prisustva, što posredno znači i nazočnost talijanske zajednice i naše regije, u delegaciji. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju u Italiji je dočekan kao zagrljaj dva prijatelja koja su predugo godina bila razdvojena.
Zato ću završiti citirajući Josipovića i Napolitana kada su govorili o našoj recentnoj povijesti. Hrvatski predsjednik podsjetio je na vrijeme fašizma, kada su Hrvati bili žrtve progona, ali i na nepravde i stradanja Talijana u prvim godinama uspostave komunističke vlasti. "Nikada se ne ponovilo", zaključio je. Napolitano je naglasio činjenicu da talijanska manjina u Hrvatskoj i hrvatska u Italiji predstavljaju nezamjenjivu dodanu vrijednost za razvoj bilateralnih odnosa između naših zemalja. "Lom koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata između esula, onih koji su ostali i hrvatskih građana konačno je zacijelio", rekao je.
Danas, kada Hrvatskoj prijete nove opasne podjele, takve bi se riječi trebale pomno slušati, razumjeti i koristiti kao antidot za novi otrov nacionalizma. (Furio RADIN)
**********************************************************************
OVO SE JAVLJANJE DOJMLJUJE KAO GLASINE IZ NEKE DRUGE PLANETE GDJE POLITICKI CINIZAM NIJE NASTANJEN, GDJE FUORATERESTRI HODAJU PO MEKANIM JASTUCNIM OBLACIMA, I CUDE SE NAMA ISPOD KAKO NEZGRAPNO PUZIMO PO ZEMALJSKOM KRSU KOJEG SMO TAKVOG STVORILI ZA INAT SAMI SEBI.
Recimo da je manje važan formalni aspekt posjeta, onaj koreografski, iako je poseban doživljaj kretati se Rimom u pratnji tuceta motociklista i tridesetak osoba, uz radost japanskih turista i folklorno bučno negodovanje Rimljana blokiranih na semaforima i uvjerenih da prolazi domaća politička kasta. Za ovu našu priču nisu presudne ni vojne počasti ni crveni tepisi gdje god se naša kolona zaustavljala, ili corazzieri, predsjednička garda vojnika visokih dva metra, kojih uz predsjednika ima uvijek, ali ne u tolikim, gotovo beskonačnim kolonama, u konjaničkim formacijama i u najsvečanijim povijesnim odorama.
Bilo je posebno dirljivo, naravno, kada je predsjednik Josipović polagao vijenac na spomenik neznanom junaku, uz izvođenje "Lijepe naše" i talijanske, Mamelijeve himne, i u prisustvu četa svih rodova vojske - kopnene, mornaričke i avijacije - s redovima karabinjera daleko na vrhu, sve do vječnog plamena. Napokon, možemo reći da nije bila najvažnija ni državna večera, priređena u Quirinaleu, gdje danas živi i radi predsjednik Napolitano, ali je nekada bila kraljevska i još ranije papinska rezidencija, iako naravno impresionira način na koji smo uvedeni u predvorje ogromnog salona, kako nas je majstor ceremonijala poimence najavio i kako smo, nakon toga, jedan po jedan prolazili kroz špalir od stotinjak gardista sa sabljama u ruci, pokušavajući dokučiti što ti mladići misle o nama koji smo se, tridesetak centimetra ispod njih, trudili držati nekakav dostojanstveni i ne previše nezgrapan korak.
Posebno je bilo nešto drugo, puno važnije i dublje, što se osjećalo na svakom koraku: iskrena toplina s kojom smo primljeni, prijateljstvo koje je zasjenilo raskošnu formalnost protokola jedne, još uvijek bogate zemlje. Nitko to javno ne kaže, ali službena Italija je tradicionalno selektivna: kada su najviši dužnosnici ljubazni, čak pretjerano ljubazni, kada paze na formu i sve odlično funkcionira, onda prisnost popušta i osjeća se hladnoća, unatoč lijepim i učtivim manirama.
Bilo je i takvih situacija, u prošlosti, imam previše prijeđenih kilometara u politici a da se ne sjećam sasvim drugačijih susreta od ovog. Kada se pak izlazi iz protokola, kada se priča i o stvarima koje nisu strogo u agendi, kada se netko službenom sastanku pridruži kasnije, uz isprike da je morao intervenirati u parlament, čak ulazi i izlazi iz prekrasnih salona za primanje, kada riječ uzimaju sami od sebe i drugi članovi delegacije, osim predsjednika, premijera ili predsjednika senata, tada shvaćaš da se nešto u odnosima korjenito promijenilo.
Tako, primjerice, predsjednici Josipović i Napolitano nisu smatrali neophodnim razmijeniti službene govore prije ceremonije obraćanja i dogodilo se da oba citiraju Predraga Matvejevića. I ne samo to, sutradan u senatu, nakon Josipovićevog predavanja, predsjednici odbora za vanjsku politiku oba doma parlamenta opet su citirali istog pisca, čak s istim citatima, uz opće oduševljenje i spontane izraze simpatije prisutnih zastupnika i gostiju.
I, naravno, ni ja nisam ostao ravnodušan kada se, u tom istom senatu, prolomio spontani aplauz na Josipovićevo spominjanje mojeg prisustva, što posredno znači i nazočnost talijanske zajednice i naše regije, u delegaciji. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju u Italiji je dočekan kao zagrljaj dva prijatelja koja su predugo godina bila razdvojena.
Zato ću završiti citirajući Josipovića i Napolitana kada su govorili o našoj recentnoj povijesti. Hrvatski predsjednik podsjetio je na vrijeme fašizma, kada su Hrvati bili žrtve progona, ali i na nepravde i stradanja Talijana u prvim godinama uspostave komunističke vlasti. "Nikada se ne ponovilo", zaključio je. Napolitano je naglasio činjenicu da talijanska manjina u Hrvatskoj i hrvatska u Italiji predstavljaju nezamjenjivu dodanu vrijednost za razvoj bilateralnih odnosa između naših zemalja. "Lom koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata između esula, onih koji su ostali i hrvatskih građana konačno je zacijelio", rekao je.
Danas, kada Hrvatskoj prijete nove opasne podjele, takve bi se riječi trebale pomno slušati, razumjeti i koristiti kao antidot za novi otrov nacionalizma. (Furio RADIN)
**********************************************************************
OVO SE JAVLJANJE DOJMLJUJE KAO GLASINE IZ NEKE DRUGE PLANETE GDJE POLITICKI CINIZAM NIJE NASTANJEN, GDJE FUORATERESTRI HODAJU PO MEKANIM JASTUCNIM OBLACIMA, I CUDE SE NAMA ISPOD KAKO NEZGRAPNO PUZIMO PO ZEMALJSKOM KRSU KOJEG SMO TAKVOG STVORILI ZA INAT SAMI SEBI.
Un terzo degli italiani sulla soglia della miseria
"Oltre diciotto milioni di italiani sono a rischio povertà.
Nema komentara:
Objavi komentar