MILJENKO JERGOVIĆ Gdje mogu otići ljudi koji bježe pred posljedicama politike u sjevernoj Africi te na Bliskom i Srednjem istoku? U Europu ili u nebo
Onih dana kada sam dolazio na svijet, godina je bila 1966, Jugoslavija je već podijelila pasoše svima (ili skoro svima) koji su ih tražili, i započinjala je kratka i plodonosna era gastarbajtera.
Švicarski pisac Max Frisch upravo je tad bio izgovorio rečenicu koju ne zaboravljam otkako sam je prvi put pročitao, a danas je aktualnija nego ikad: “Jedan mali narod gospodara osjeća se ugroženim: pozvao je radnu snagu, a dolaze ljudi.” Skoro pedeset godina kasnije histerija ugroženosti širi se kontinentom, europska fireresa Angela Merkel izjavljuje kako najezda “migranata” u narednom kratkoročnom razdoblju za nas predstavlja veći izazov od “grčkog slučaja” i krize eura.
Strah od ljudi širi se Njemačkom, Francuskom, Velikom Britanijom. Europska komisija u Bruxellesu – ta vlada bezosjećajnih hulja, koja je Europu iz zajednice svjetonazora pretvorila u surovi bankarski kartel – od zemalja kandidatkinja i predkandidatkinja, Srbije i Makedonije, očekuje da igraju ulogu europskoga predziđa i da surovom fizičkom silom i različitim oblicima odvraćanja sprečavaju ljude koji bi da nasele Europu. Gastarbajteri trebali su biti gostujući radnici koji će po nižim nadnicama od onih koje važe za domaće stanovništvo obavljati nekvalificirane i polukvalificirane poslove.
Njemačko gospodarstvo, koje se u drugoj polovini tridesetih i u prvoj polovini četrdesetih godina zasnivalo na robovskom radu ljudi u koncentracijskim logorima, šezdesetih je, nakon uspjeha Marshallova plana, uvelike zasnovano na, u svakom pogledu jeftinom, radu gostujuće radne snage. Ali umjesto da jednoga dana odu kao što su i došli, radnici su ostajali, rađali djecu, stjecali kuće i vrtove i pretvarali se u ljude. To je u jednome trenutku u narodu gospodara, onom velikom njemačkom, kao i onom malom švicarskom, stvorilo paniku.
Pa zaboga, zar će oni jesti naše zemičke, djecu ostavljati u našim vrtićima i sahranjivati se na našim grobljima? Trebala su proći i desetljeća prije nego što su shvatili što im je govorio Max Frisch. Pedesetak godina kasnije stižu novi ljudi. Naziva ih se “migrantima”, baš kao da su se od svoje volje pokrenuli, kao da su Cigani čergari pa im je u kulturnom kodu da “migriraju”.
Iza tog naziva stoji ona ista rasistička i šovinistička predrasuda zbog koje je početkom devedesetih na Zapadu iskovan termin “etničko čišćenje”, budući da se nekako baš i nije željelo već postojeći termin genocida (koji po svom sadržaju nije ništa drugo nego – etničko čišćenje) trošiti na one koji su ga, valjda, nedostojni. “Migranti” koji nam danas dolaze su, gotovo bez izuzetka, žrtve američke politike uništavanja njihovih domovina, s ciljom prisvajanja njihove nafte (što je, uostalom, kao pozitivni geostrateški imperativ, istakao Donald Trump).
Toj politici Europa bezrezervno asistira, šaljući vojne snage u Afganistan i Irak ili sudjelujući u bombardiranju Sirije i uništenju Libije. U zbilji, ljudi koji napuštaju te zemlje su, u najmanju ruku, izbjeglice iz društveno disfunkcionalnih područja čiju je disfunkcionalnost sukreirala Europa. Činjenica da oni bježe prema Europi, a ne prema Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu ili Kataru – čemu se javno iščuđava jedan istarski fašist – govori o njihovim životnim prioritetima te o svjetonazoru u najširem smislu riječi.
Svi ti izbjeglice iz Afganistana, Sirije, Iraka, Pakistana, iz virtualnog Kurdistana, kao i iz Libije i podsaharskih država, koji posljednjih mjeseci nadiru preko Sredozemnog mora i kopnom, od Male Azije i s Levanta, nipošto nisu Europljani, ali po svemu jesu europejci.
I to je razlog, da objasnimo uplašenom fašistu, što oni ne idu u Saudijsku Arabiju. Prije nekoliko dana na televizijskim ekranima u našemu istočnom susjedstvu, ali i na televizijama u zapadnoj Europi, viđene su strašne snimke ljudi koji pokušavaju preći grčko-makedonsku granicu.
Zatočeni na ničijoj zemlji, premlaćivani od makedonskih graničnih policajaca, ti su se ljudi našli u najnevjerojatnijoj klopci u našim dvadesetvjekovnim povijestima, zaglavljeni između europskih zemalja, bez mogućnosti da nastave u smjeru u kojem su se zaputili. Umjesto da izazovu sućut i isprovociraju akcije međunarodne solidarnosti, ti ljudi na Zapadu izazivaju strah. Kaže se da zbog njih jačaju ultradesne tendencije u Europi i da “migrantska kriza” Europi prijeti fašizmom.
Tako se medijsko-političkim posredovanjem generira strah od ljudi koji nam dolaze samo zato što više nemaju kamo ići. Strah od njih identičan je strahu od Židova koji se tridesetih godina širio Europom i motivirao ne samo Nijemce, nego i većinu drugih europskih naroda, da se prema tom narodu postave kranje neprijateljski. Ima li u Europi, tačnije u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i svim tim prebogatim i samoživim holandijama, belgijama i luksemburzima ujedinjene Europe, mjesta za milijune Sirijaca, Afganistanaca, Iračana, Pakistanaca? Možda to nije pravo pitanje. Ima li Europa načina da zaustavi te ljude? I što Europa žrtvuje pokušavajući ih zaustaviti? Ovo je pitanje, možda, najvažnije.
Motivirajući makedonske policajce da batinaju one žene i djecu, europska vlada u Bruxellesu, kao i vlada kancelarke Merkel, dovode u pitanje ne samo ideju europskoga ujedinjenja nego i načela temeljne deklaracije o ljudskim pravima. Gdje mogu otići ljudi koji danas bježe pred posljedicama američke i europske politike u sjevernoj Africi te na Bliskom i Srednjem istoku? U Europu ili u nebo. Mogu se pretvoriti u Europljane ili u dim. Ovo drugo nikako ne bi bilo dobro. Jasno vam je i zašto.
Makedonija se, tamo kod Gevgelije, opasala najmodernijom bodljikavom žicom. Na televiziji, dan kasnije, nakon što se situacija malo smirila, gledamo prizore petogodišnjeg dječaka koji kažiprstom provjerava oštricu na bodljikavoj žici. Jer ta najmodernija žica više nema bodlje, nego oštrice, koje savršeno režu ljudsku kožu. Dječak je radoznao, vedar. Njegova vedrina je, nakon dana batinanja i poniženja, potvrda nezaustavljivosti tog svijeta. Zatim slijedi intervju s mladim, visokoobrazovanim bračnim parom iz Alepa.
Alep je bio jedan od kultnih gradova Istoka. Tu su se proizvodili najmirisniji sapuni na svijetu. Grad je uništen u američkoj intervenciji, koja je zatim prouzročila dolazak ISIL-a u Alep. Otac je arhitekt, majka učiteljica. Baš kao u jednoj mojoj kratkoj priči. Nevjerojatna stvar.
I oni bi da preko Makedonije, Srbije i Madžarske stignu u Njemačku. On je mlad, gospodstven i fin, kako fini mogu biti samo ljudi s Istoka, oni koji su u stanju sačuvati dostojanstvo i privid duhovnoga bogatstva i u situaciji potpune propasti. Ti ljudi odlaze zato što je njihov svijet potonuo poput Atlantide. Ispuhao je, jer je crni Putin u Washingtonu izvukao čep. I sada oni putuju u Europu, putuju na Zapad, zato što je njihov način života na Zapadu. Tamo je njihov pogled na svijet, tamo je sve njihovo.
Je li vam zanimljivo to što ISIL-ovi krvnici stižu iz Londona, odakle dolaze kao razočarani ili poniženi mladi muslimani, dok bi ovi ljudi iz Sirije i Afganistana da stignu do Londona, iako je i taj London kriv za potonuće njihova svijeta? Nakon što se probiju kroz kordone policije, ti ljudi u Gevgeliji plaćaju po deset eura karte za vlak koji će ih odvesti do Tabanovaca, i granice sa Srbijom. Tamo su prihvatni centri, gdje ljudima pomažu profesionalci i volonteri, kojih po Srbiji ima već mnogo. Dalje nastavljaju za Beograd.
U Beogradu spavaju pod šatorima, u prihvatnim centrima ili po parkovima. Ljudi im pomažu, u čemu ih motivira i državna televizija neprestano objavljujući pozitivne priloge o izbjeglicama i njihovim mukama. Imperativ je da se tim nevoljnicima prilazi kao ljudima. Dalje oni nastavljaju prema Subotici i Kanjiži, odakle se probijaju u Madžarsku. Iz Madžarske nastavljaju prema Austriji i Njemačkoj. Ove je godine kroz Srbiju prošlo 90.000 izbjeglica.
Kada Madžari podignu zid od najmodernije bodljikave žice, rijeke ljudi krenut će prema Hrvatskoj. Tako nas plaše televizija, tabloidi i nedotupavni političari, koji svi skupa žive od narodnog straha. I strah je već velik, premda još niti jedan sirijski, afganistanski, irački ili pakistanski čovjek nije nogom zagazio na hrvatski teritorij. Još nijedan “migrant” nije prošao kroz Hrvatsku na svome putu prema Zapadu. Nijednoga nismo vidjeli na ulicama i trgovima, niti u parkovima hrvatskih gradova.
Ali svejedno, već će se naći i takav lik da se zapita zašto svi oni lijepo ne idu u Saudijsku Arabiju. Srećom, Istrani su bolji od Damira Kajina, kao što su i Hrvati općenito ponešto bolji od Ranka Ostojića. Baš kao u onom naslovu Mirka Kovača: elita nam je gora od rulje. Vrijedilo bi pokazati prezir prema strahu koji nam se nudi, zagrliti sve te buduće Europljane, ako slučajno naiđu, i poželjeti im dobrodošlicu. Konačno, oni su mnogo veći europejci od nas. Oni nam trebaju vraćati vjeru u europske ideale, kojih više nema ni u Bruxellesu ni u Berlinu.
Nema komentara:
Objavi komentar