KOLUMNA
Za dobru knjigu treba i dobar izdavač
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 13.10.2015 | 09:49 | Zadnja izmjena: 13.10.2015 | 09:49 | 0 komentara |
Nešto sam napisao, onako, da bih prozračio mozak i da bih si priuštio malo zadovoljstva. Predao sam prijatelju u Trstu rukopis i zamolio ga da procijeni. Našli smo se nakon par dana i on me obradovao viješću da mu se rad svidio i dodao sugestiju da bi bilo dobro to prevesti na talijanski i plasirati u Trstu, s obzirom da Trst voli istarske priče. Pitao sam ga pozna li izdavača u užoj regiji koji čita rukopise?
Odgovorio mi je sasvim ozbiljno: Predlažem ti prijevod jer znam izdavača koji će to procijeniti. To je mala izdavačka kuća koja i dalje gaji staru tradiciju; pročita djelo i onda se odluči objaviti to ili ne. U pravilu, kad ugostitelj kupi ribu kontrolira škrge i oči, da ne bi slučajno kupio staru ribu. Izdavač te najčešće ne pita za sadržaj potencijalne knjige, ono što njega zanima je imaš li sponzora, odnosno, raspolažeš li novcem za to. To se događa i u Italiji, kod nas da i ne govorim, pa je to definitivno početak kraja izdavaštva.
Netko će reći da stvari ne funkcioniraju na taj način, no zbilja, nažalost, upućuje upravo na tu praksu. Ljudi sve manje čitaju, što ne znači da ih kultura ne zanima; pitanje je složenije, problem je u tome što je roba-knjiga koja se nudi na tržištu često kompromis između izdavača i sponzora. Kad je sponzor javna institucija, onda u tom slučaju dolazi i do miješanja politike koja s izdavaštvom nema nekih dodirnih sadržaja.
Sjećam se polemika jedne godine koja se razvila u Trstu zbog organizacije velike retrospektivne izložbe jednog slikara, koji nije uživao neki naročiti respekt javnosti i kritike. Izložba je financirana jednostavno jer je između autora i pročelnika za kulturu postojala uska politička veza. Kulturna ponuda tako se pretvara u neku vrstu razmjene usluga, pa se u konačnici kulturno dobro obezvrjeđuje. Na kraju sam puta u Trstu, svaka priča ima svoj kraj, a pri rastanku prisjetit ću se dućana antikvarijata koji i dalje prodaje knjige po izuzetno povoljnim cijenama.
Vlasnik, stari Triještin, raspolaže s ogromnim poslovnim prostorom u centru grada, nedaleko trga Cavana. U dvije prostorije naći će te na stotine knjiga koje se prodaju po promotivnoj cijeni od jedan euro. Gospodin koji privređuje knjigama objasnio mi je da je cijeli taj velebni poslovni prostor osmišljen nakon što su najveće talijanske dnevne novine počele prodavati (zajedno s dnevnim tiskom) i romane poznatih i svjetskih priznatih pisaca.
Uz list, čitaocima se nudio Tolstoj, Dostojevski, Thomas Mann, Hemingway, Dos Passos, Puškin, Dante, Boccaccio itd. itd… Ljudi su masovno kupovali, prodaja klasika književnosti uz dnevni tisak postala je trend, izvor zarade, odnosno, profita koji je jednog dana jednostavno presušio. Čitatelji dnevnih listova našli su se u kući s problemom gdje smjestiti novonastalu biblioteku, shvatili su da knjige traže smještaj i da to košta.
"Odjednom, u moju su radnju počeli stizati umorni čitaoci koji su mi poklanjali po desetke kupljenih knjiga, bez stalnog boravka. Ja sam sve prihvaćao, smještao ih na police i onda, kada se prostorija napunila, odlučio sam sve to prodavati za jedan euro. Vidite i sami kako je čudna sudbina kulture, nikad ne znaš koja joj je prava vrijednost, to sve ovisi o tržištu, nažalost", konstatirao je gospodin, vlasnik antikvarijata.
Ne znam zašto sam za kraj ove duge priče o Trstu, kao susjednog grada našeg poluotoka, odabrao baš taj lik pronicljivog trgovca? Možda jer je trgovina vladajuća djelatnost, možda zbog toga što svi mi na kraju krajeva živimo od trgovine (turističke, književne…). Postali smo trgovci jer javnost funkcionira slijedeći logiku trgovine: Jednom je pokojni tršćanski književni kritičar Roberto Damiani rekao da u svakom trgovcu drijema metafizički duh - danju barata novcem, a noću sanja o Bogu.
Izdavaštvo proživljava duboku krizu posvuda; velike izdavačke kuće u Italiji sad su vlasništvo kompanija koje s izdavaštvom nemaju veze, događa se to i s novinskim kućama, među vlasnike utjecajnih dnevnih listova naći će te bankare, industrijalce, burzovne brokere, mešetare, pokojeg političara koji je novac uložio u pero novinara… Nekada su izdavačke kuće imale svoje urednike, a jedan od najpoznatiji talijanskih urednika bio je Tršćanin Roberto Bazlen, koji je cijeli život proveo uz knjigu, a volio je čitati u horizontali na kauču dnevnog boravka.
Nakon čitanja digao bi se, sjeo za pisaću mašinu i pisao recenziju pročitanog rukopisa koji je slao izdavaču. Bio je apsolutno najpriznatiji talijanski specijalist za njemačku literaturu. Preko njega je u Italiju ušao dobar dio autora iz njemačkog govornog područja s početka dvadesetog stoljeća.
Za dobru knjigu treba i dobar izdavač
Nešto sam napisao, onako, da bih prozračio mozak i da bih si priuštio malo zadovoljstva. Predao sam prijatelju u Trstu rukopis i zamolio ga da procijeni. Našli smo se nakon par dana i on me obradovao viješću da mu se rad svidio i dodao sugestiju da bi bilo dobro to prevesti na talijanski i plasirati u Trstu, s obzirom da Trst voli istarske priče. Pitao sam ga pozna li izdavača u užoj regiji koji čita rukopise?
Odgovorio mi je sasvim ozbiljno: Predlažem ti prijevod jer znam izdavača koji će to procijeniti. To je mala izdavačka kuća koja i dalje gaji staru tradiciju; pročita djelo i onda se odluči objaviti to ili ne. U pravilu, kad ugostitelj kupi ribu kontrolira škrge i oči, da ne bi slučajno kupio staru ribu. Izdavač te najčešće ne pita za sadržaj potencijalne knjige, ono što njega zanima je imaš li sponzora, odnosno, raspolažeš li novcem za to. To se događa i u Italiji, kod nas da i ne govorim, pa je to definitivno početak kraja izdavaštva.
Netko će reći da stvari ne funkcioniraju na taj način, no zbilja, nažalost, upućuje upravo na tu praksu. Ljudi sve manje čitaju, što ne znači da ih kultura ne zanima; pitanje je složenije, problem je u tome što je roba-knjiga koja se nudi na tržištu često kompromis između izdavača i sponzora. Kad je sponzor javna institucija, onda u tom slučaju dolazi i do miješanja politike koja s izdavaštvom nema nekih dodirnih sadržaja.
Sjećam se polemika jedne godine koja se razvila u Trstu zbog organizacije velike retrospektivne izložbe jednog slikara, koji nije uživao neki naročiti respekt javnosti i kritike. Izložba je financirana jednostavno jer je između autora i pročelnika za kulturu postojala uska politička veza. Kulturna ponuda tako se pretvara u neku vrstu razmjene usluga, pa se u konačnici kulturno dobro obezvrjeđuje. Na kraju sam puta u Trstu, svaka priča ima svoj kraj, a pri rastanku prisjetit ću se dućana antikvarijata koji i dalje prodaje knjige po izuzetno povoljnim cijenama.
Vlasnik, stari Triještin, raspolaže s ogromnim poslovnim prostorom u centru grada, nedaleko trga Cavana. U dvije prostorije naći će te na stotine knjiga koje se prodaju po promotivnoj cijeni od jedan euro. Gospodin koji privređuje knjigama objasnio mi je da je cijeli taj velebni poslovni prostor osmišljen nakon što su najveće talijanske dnevne novine počele prodavati (zajedno s dnevnim tiskom) i romane poznatih i svjetskih priznatih pisaca.
Uz list, čitaocima se nudio Tolstoj, Dostojevski, Thomas Mann, Hemingway, Dos Passos, Puškin, Dante, Boccaccio itd. itd… Ljudi su masovno kupovali, prodaja klasika književnosti uz dnevni tisak postala je trend, izvor zarade, odnosno, profita koji je jednog dana jednostavno presušio. Čitatelji dnevnih listova našli su se u kući s problemom gdje smjestiti novonastalu biblioteku, shvatili su da knjige traže smještaj i da to košta.
"Odjednom, u moju su radnju počeli stizati umorni čitaoci koji su mi poklanjali po desetke kupljenih knjiga, bez stalnog boravka. Ja sam sve prihvaćao, smještao ih na police i onda, kada se prostorija napunila, odlučio sam sve to prodavati za jedan euro. Vidite i sami kako je čudna sudbina kulture, nikad ne znaš koja joj je prava vrijednost, to sve ovisi o tržištu, nažalost", konstatirao je gospodin, vlasnik antikvarijata.
Ne znam zašto sam za kraj ove duge priče o Trstu, kao susjednog grada našeg poluotoka, odabrao baš taj lik pronicljivog trgovca? Možda jer je trgovina vladajuća djelatnost, možda zbog toga što svi mi na kraju krajeva živimo od trgovine (turističke, književne…). Postali smo trgovci jer javnost funkcionira slijedeći logiku trgovine: Jednom je pokojni tršćanski književni kritičar Roberto Damiani rekao da u svakom trgovcu drijema metafizički duh - danju barata novcem, a noću sanja o Bogu.
Izdavaštvo proživljava duboku krizu posvuda; velike izdavačke kuće u Italiji sad su vlasništvo kompanija koje s izdavaštvom nemaju veze, događa se to i s novinskim kućama, među vlasnike utjecajnih dnevnih listova naći će te bankare, industrijalce, burzovne brokere, mešetare, pokojeg političara koji je novac uložio u pero novinara… Nekada su izdavačke kuće imale svoje urednike, a jedan od najpoznatiji talijanskih urednika bio je Tršćanin Roberto Bazlen, koji je cijeli život proveo uz knjigu, a volio je čitati u horizontali na kauču dnevnog boravka.
Nakon čitanja digao bi se, sjeo za pisaću mašinu i pisao recenziju pročitanog rukopisa koji je slao izdavaču. Bio je apsolutno najpriznatiji talijanski specijalist za njemačku literaturu. Preko njega je u Italiju ušao dobar dio autora iz njemačkog govornog područja s početka dvadesetog stoljeća.
****************************************************************************************************
Postoje knjige, književna djela, njihovi požutjeli unikati, sociološka i znanstvena literatura.
Postoji šund, kić, izričajna,video i pisana pornografija.
Postoje povijesne laži ukoričene u debelim tonovima.
Nasred Trsta, svjetskih metropola i nasred uronulog istarskog sela.
Ali postoje i muda, i intelektualni mučki, koji, svaki za sebe naginju vlastitoj gori list.
www.severinomajkus.com
Odgovorio mi je sasvim ozbiljno: Predlažem ti prijevod jer znam izdavača koji će to procijeniti. To je mala izdavačka kuća koja i dalje gaji staru tradiciju; pročita djelo i onda se odluči objaviti to ili ne. U pravilu, kad ugostitelj kupi ribu kontrolira škrge i oči, da ne bi slučajno kupio staru ribu. Izdavač te najčešće ne pita za sadržaj potencijalne knjige, ono što njega zanima je imaš li sponzora, odnosno, raspolažeš li novcem za to. To se događa i u Italiji, kod nas da i ne govorim, pa je to definitivno početak kraja izdavaštva.
Netko će reći da stvari ne funkcioniraju na taj način, no zbilja, nažalost, upućuje upravo na tu praksu. Ljudi sve manje čitaju, što ne znači da ih kultura ne zanima; pitanje je složenije, problem je u tome što je roba-knjiga koja se nudi na tržištu često kompromis između izdavača i sponzora. Kad je sponzor javna institucija, onda u tom slučaju dolazi i do miješanja politike koja s izdavaštvom nema nekih dodirnih sadržaja.
Sjećam se polemika jedne godine koja se razvila u Trstu zbog organizacije velike retrospektivne izložbe jednog slikara, koji nije uživao neki naročiti respekt javnosti i kritike. Izložba je financirana jednostavno jer je između autora i pročelnika za kulturu postojala uska politička veza. Kulturna ponuda tako se pretvara u neku vrstu razmjene usluga, pa se u konačnici kulturno dobro obezvrjeđuje. Na kraju sam puta u Trstu, svaka priča ima svoj kraj, a pri rastanku prisjetit ću se dućana antikvarijata koji i dalje prodaje knjige po izuzetno povoljnim cijenama.
Vlasnik, stari Triještin, raspolaže s ogromnim poslovnim prostorom u centru grada, nedaleko trga Cavana. U dvije prostorije naći će te na stotine knjiga koje se prodaju po promotivnoj cijeni od jedan euro. Gospodin koji privređuje knjigama objasnio mi je da je cijeli taj velebni poslovni prostor osmišljen nakon što su najveće talijanske dnevne novine počele prodavati (zajedno s dnevnim tiskom) i romane poznatih i svjetskih priznatih pisaca.
Uz list, čitaocima se nudio Tolstoj, Dostojevski, Thomas Mann, Hemingway, Dos Passos, Puškin, Dante, Boccaccio itd. itd… Ljudi su masovno kupovali, prodaja klasika književnosti uz dnevni tisak postala je trend, izvor zarade, odnosno, profita koji je jednog dana jednostavno presušio. Čitatelji dnevnih listova našli su se u kući s problemom gdje smjestiti novonastalu biblioteku, shvatili su da knjige traže smještaj i da to košta.
"Odjednom, u moju su radnju počeli stizati umorni čitaoci koji su mi poklanjali po desetke kupljenih knjiga, bez stalnog boravka. Ja sam sve prihvaćao, smještao ih na police i onda, kada se prostorija napunila, odlučio sam sve to prodavati za jedan euro. Vidite i sami kako je čudna sudbina kulture, nikad ne znaš koja joj je prava vrijednost, to sve ovisi o tržištu, nažalost", konstatirao je gospodin, vlasnik antikvarijata.
Ne znam zašto sam za kraj ove duge priče o Trstu, kao susjednog grada našeg poluotoka, odabrao baš taj lik pronicljivog trgovca? Možda jer je trgovina vladajuća djelatnost, možda zbog toga što svi mi na kraju krajeva živimo od trgovine (turističke, književne…). Postali smo trgovci jer javnost funkcionira slijedeći logiku trgovine: Jednom je pokojni tršćanski književni kritičar Roberto Damiani rekao da u svakom trgovcu drijema metafizički duh - danju barata novcem, a noću sanja o Bogu.
Izdavaštvo proživljava duboku krizu posvuda; velike izdavačke kuće u Italiji sad su vlasništvo kompanija koje s izdavaštvom nemaju veze, događa se to i s novinskim kućama, među vlasnike utjecajnih dnevnih listova naći će te bankare, industrijalce, burzovne brokere, mešetare, pokojeg političara koji je novac uložio u pero novinara… Nekada su izdavačke kuće imale svoje urednike, a jedan od najpoznatiji talijanskih urednika bio je Tršćanin Roberto Bazlen, koji je cijeli život proveo uz knjigu, a volio je čitati u horizontali na kauču dnevnog boravka.
Nakon čitanja digao bi se, sjeo za pisaću mašinu i pisao recenziju pročitanog rukopisa koji je slao izdavaču. Bio je apsolutno najpriznatiji talijanski specijalist za njemačku literaturu. Preko njega je u Italiju ušao dobar dio autora iz njemačkog govornog područja s početka dvadesetog stoljeća.
Za dobru knjigu treba i dobar izdavač
Nešto sam napisao, onako, da bih prozračio mozak i da bih si priuštio malo zadovoljstva. Predao sam prijatelju u Trstu rukopis i zamolio ga da procijeni. Našli smo se nakon par dana i on me obradovao viješću da mu se rad svidio i dodao sugestiju da bi bilo dobro to prevesti na talijanski i plasirati u Trstu, s obzirom da Trst voli istarske priče. Pitao sam ga pozna li izdavača u užoj regiji koji čita rukopise?
Odgovorio mi je sasvim ozbiljno: Predlažem ti prijevod jer znam izdavača koji će to procijeniti. To je mala izdavačka kuća koja i dalje gaji staru tradiciju; pročita djelo i onda se odluči objaviti to ili ne. U pravilu, kad ugostitelj kupi ribu kontrolira škrge i oči, da ne bi slučajno kupio staru ribu. Izdavač te najčešće ne pita za sadržaj potencijalne knjige, ono što njega zanima je imaš li sponzora, odnosno, raspolažeš li novcem za to. To se događa i u Italiji, kod nas da i ne govorim, pa je to definitivno početak kraja izdavaštva.
Netko će reći da stvari ne funkcioniraju na taj način, no zbilja, nažalost, upućuje upravo na tu praksu. Ljudi sve manje čitaju, što ne znači da ih kultura ne zanima; pitanje je složenije, problem je u tome što je roba-knjiga koja se nudi na tržištu često kompromis između izdavača i sponzora. Kad je sponzor javna institucija, onda u tom slučaju dolazi i do miješanja politike koja s izdavaštvom nema nekih dodirnih sadržaja.
Sjećam se polemika jedne godine koja se razvila u Trstu zbog organizacije velike retrospektivne izložbe jednog slikara, koji nije uživao neki naročiti respekt javnosti i kritike. Izložba je financirana jednostavno jer je između autora i pročelnika za kulturu postojala uska politička veza. Kulturna ponuda tako se pretvara u neku vrstu razmjene usluga, pa se u konačnici kulturno dobro obezvrjeđuje. Na kraju sam puta u Trstu, svaka priča ima svoj kraj, a pri rastanku prisjetit ću se dućana antikvarijata koji i dalje prodaje knjige po izuzetno povoljnim cijenama.
Vlasnik, stari Triještin, raspolaže s ogromnim poslovnim prostorom u centru grada, nedaleko trga Cavana. U dvije prostorije naći će te na stotine knjiga koje se prodaju po promotivnoj cijeni od jedan euro. Gospodin koji privređuje knjigama objasnio mi je da je cijeli taj velebni poslovni prostor osmišljen nakon što su najveće talijanske dnevne novine počele prodavati (zajedno s dnevnim tiskom) i romane poznatih i svjetskih priznatih pisaca.
Uz list, čitaocima se nudio Tolstoj, Dostojevski, Thomas Mann, Hemingway, Dos Passos, Puškin, Dante, Boccaccio itd. itd… Ljudi su masovno kupovali, prodaja klasika književnosti uz dnevni tisak postala je trend, izvor zarade, odnosno, profita koji je jednog dana jednostavno presušio. Čitatelji dnevnih listova našli su se u kući s problemom gdje smjestiti novonastalu biblioteku, shvatili su da knjige traže smještaj i da to košta.
"Odjednom, u moju su radnju počeli stizati umorni čitaoci koji su mi poklanjali po desetke kupljenih knjiga, bez stalnog boravka. Ja sam sve prihvaćao, smještao ih na police i onda, kada se prostorija napunila, odlučio sam sve to prodavati za jedan euro. Vidite i sami kako je čudna sudbina kulture, nikad ne znaš koja joj je prava vrijednost, to sve ovisi o tržištu, nažalost", konstatirao je gospodin, vlasnik antikvarijata.
Ne znam zašto sam za kraj ove duge priče o Trstu, kao susjednog grada našeg poluotoka, odabrao baš taj lik pronicljivog trgovca? Možda jer je trgovina vladajuća djelatnost, možda zbog toga što svi mi na kraju krajeva živimo od trgovine (turističke, književne…). Postali smo trgovci jer javnost funkcionira slijedeći logiku trgovine: Jednom je pokojni tršćanski književni kritičar Roberto Damiani rekao da u svakom trgovcu drijema metafizički duh - danju barata novcem, a noću sanja o Bogu.
Izdavaštvo proživljava duboku krizu posvuda; velike izdavačke kuće u Italiji sad su vlasništvo kompanija koje s izdavaštvom nemaju veze, događa se to i s novinskim kućama, među vlasnike utjecajnih dnevnih listova naći će te bankare, industrijalce, burzovne brokere, mešetare, pokojeg političara koji je novac uložio u pero novinara… Nekada su izdavačke kuće imale svoje urednike, a jedan od najpoznatiji talijanskih urednika bio je Tršćanin Roberto Bazlen, koji je cijeli život proveo uz knjigu, a volio je čitati u horizontali na kauču dnevnog boravka.
Nakon čitanja digao bi se, sjeo za pisaću mašinu i pisao recenziju pročitanog rukopisa koji je slao izdavaču. Bio je apsolutno najpriznatiji talijanski specijalist za njemačku literaturu. Preko njega je u Italiju ušao dobar dio autora iz njemačkog govornog područja s početka dvadesetog stoljeća.
****************************************************************************************************
Postoje knjige, književna djela, njihovi požutjeli unikati, sociološka i znanstvena literatura.
Postoji šund, kić, izričajna,video i pisana pornografija.
Postoje povijesne laži ukoričene u debelim tonovima.
Nasred Trsta, svjetskih metropola i nasred uronulog istarskog sela.
Ali postoje i muda, i intelektualni mučki, koji, svaki za sebe naginju vlastitoj gori list.
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar