čiji se prvi porađajni bolovi javljaju ratom za
neovisnost SAD-a, počen od 1776. do1889.godine
Francuske revolucije, ovih se dana pričinja jednom ubogom staricom, kojoj valja
pod hitno angažirati grobara, kako njen
leš ne bi dodano pridonio općoj sociološkoj kontaminaciji stotina milijuna ljudskih
korpusa - ne pokopana i rasuta diljem Planete.
Kunderina „misao
o vječnom vračanju je tajanstvena i Nietzsche je njom prilično zbunio većinu
filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli,
i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?
Mit o vječnom vračanju govori, per negationen, da je život koji
jednom za uvijek nestane , koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine
, da je unaprijed mrtav i da njegov užas , uzvišenosti ili ljepota – ako je bio
strašan, lijep ili uzvišen - ne znači pod bogom ništa. O njemu ne treba
voditi računa kao ni o ratu između dviju
afričkih država u četrnaestom stoljeću, koji ništa nije promijenio na licu
ovog svijeta , i ako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo živote tri stotine hiljada crnaca.
Promjenit će se; pretvoriti će se u blok
koji straši i traje a njegova glupost postati će nepopravljiva.
Kad bi se francuska revolucija vječno
ponavljala , francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na
Robespierre-a. Kako, međutim, govori o nećemu što se više neće vratiti, krvave godine se pretvaraju u puke riječi,
teorije, diskusije i postaju lakše od perja,
ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika između Robespierre-a koji se
pojavljuje samo jednom u povijesti i
Robespierre-a koji se vječno vraća da skida francuzima glave.
Možemo,
prema tome reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja izvjesnu perspektivu u
kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile -
ponavljaju se lišene olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti. Ta
olakšavajuća okolnost nam najme onemogućava
da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo
suditi nečemu što je prolazno ? Rumena svijetlost zalaska obljeva sve čarolijom
nostalgije, pa i giljotinu.
Primijetio sam nedavno kod samog sebe
upravo nevjerojatan osjećaj – listao sam neku knjigu o Hitleru i neke
fotografije su me dirnule. Potsjetile su me, naime, na doba mog djetinjstva.
Proživio sam ga u ratu, neki moji rođaci izginuli su u Hitlerovim
koncentracionim logorima, ali što je
bila njihova smrt prema činjenici da me je Hitlerova fotografija podsjetila na
nestalo doba mog života, doba koje se neće nikada vratiti ?
To pomirenje s Hitlerom odaje duboku
moralnu izopačenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na
nepostojanju ponavljanja , jer je u tom svijetu sve unaprijed oprošteno, pa prema
tome i cinički dopušteno.“
Nema komentara:
Objavi komentar