DEKLARACIJA OVOG BLOGA /DORAĐENO/

Mi koji smo proživljavali potrošenu Drugu Jugoslaviju, sazdanu na staljinističkim temeljima Golog Otoka i Briona, poput generacija, koje su priorno time proživljavale Prvu Jugoslaviju, kraljevine Bijelog terora. Obije utemeljene na Balkanskom okruženju feudalnih ostavština. Brojnih plemena i vječnih među okršajima triju dogmi: Kršćansko pravoslavne, zapadno Vatikanske , i istočnog muslimastva. Tog klasnog pakla, od 1918. Do 1990. godine, koji se vjekovima zaticao na samom repu globalnog Kapitala. Te, kad smo se napokon zatekli devedeseth godina pri isteku njihovih sustava. Ponadali se napokon nekom olakšaju. Iz kojih će nam kapnuti, iz novog neba, neka bolja mana. Da bi tek usljedila ona još gora, preokrenuta ruha, Liberalna demokracija. Ona klero-nacionalistička Guja, koja se izdiže iz samog društvenog dna, poput izmeta koji danas plovi našom dišnom površinom, u oblicima velikih viškova radne snage, njenog globalnog egzodusa u svojstvu skitničkog lumpen proletarijata. Od kako je pojava Renesanse otvorila mladome Kapitalizmu široke uslove ekspanzivnih otkrića Novih Svjetova i Kolonija, u kojima će svojom bestijalnom naravi poklati dio njegovih urođenika. Preostali dio preraditi u svoj robovski getto čovjeka. U puki predmet za svestranu uporabu U tržišnu robu poput vreće krumpira. Krajem 19 stoljeća, kad mu ponestaju prostorni osvajačkih resursa, preostaju mu još samo među partnerske velike klaonice Svjetskih Osvajačkih ratova. Te, putem reformatorskih trica buržujske malodušnosti, Nacional fašizma i Apsolutističkih sustava. U Parizu se sastaje 1900.godine Svjetski kongres tadašnjih Socijaldemokratskih'marksista', kojim se rađa jedna od najzlokobnijih idea, suradnje RADA SA KAPITALOM. Slijede Prvi i Drugi osvajački ratovi, velike tektonske ekonomske i političke krize, Nacifašizam i nacionalistički Lenjinizam, kojim će se uvoditi Socijalizam u svakoj naciji za sebe, moš' misliti. -Kao prva faza Komunizma, koja treba predstavljati jednu od najznačajnih lažnih trica izgradnje boljeg društva. Te, koje će zajedničkim snagama RADA i KAPITALA poklati milijune ljudskih žrtava. Identičnom povijesnom spiralom, pojave raspada klasičnog robovlasništva. rađanja Ranog Kršćanstva,i velikih epidemija kuge. Što nije ništa drugo do direktni preslik krize raspada suvremenog Kapitalizma , na čijim se temeljima rađa, na mjesto Ranog Kršćanstva, Rimokatolički Imperiji, naj večih posjednika drumskih razbojnika. Veličanstveni egzodusi viška radne snage. Globalnih skitnica lumpen proletera, kao i pojave velike pandemija Korone. A što vuće za nos taj naš klasno - patrijarhalni sustav po samom rubu daljnjeg opstanka. Shizofreno društvo Jelene Lovrić kao i Nobilovo prisustvo koruptivnog kljentelizma, (Jutarnji lst), u trulom sudačkom sustavu Hrvatske. Postaju temeljne paradigme, koje balansiraju čovjekov tjemeni hod po glavi. Dok mu gornji udovi evoluiraju u ulogu opće borbe za materijalni i duhovni opstanak, a donji, okovani uz proizvodni lanac. Evolutivno zamagljuju vlastitu kržljavinu. Pariskim kongresom tadašnje Socijaldemokracije,1900.godne njegovih 'marksističkih' delegata. -Proglašenjem međunarodne suradnje Rada i Kapitala. Prva je to reformatorska devijacija Prve Internacnale, koja srlja u sve veću nizbrdicu k općem reformatorstvu Druge, Treće i Četvrte (trockističke) Internacijonale. Pa sve do naših dana, kada Krupni Kapital još jedino pada u tu reformsku jamu. Pod egidom: „Reformiraj da spasiš postojeći sustav!“ Što ga to danas uvrštava u najveće društveno zlo ? Daleko ispod klasičnog posjednika drumskog razbojništva. Parazitskog i ideološkog dogmatičara. Kao i kulturološke stagnacije, koja posljedično zaostaje iza tehnoloških dostignuća. Do mjere, koja predstavlja jednu od najvećih društvenih provalja za sveopći biološki život Planete. Naročito se to odnosi na suvremenu kulturološku paradigmu dvostruke ranjivosti: Svedene na svoju isključivu posljedičnost, -i posve zapostavljenu samu srž uzročnosti. Kao i posve zakržljalu analitičku sposobnost razvojne misli suvremenih generacija. Što se posljedično vuku za čovjekom izbačenim iz svog stvaralačkog kolosjeka. I njegove prirođene djelatnosti. Dok god se suvremeni čovjek ne bude mogao, ili neće da se stubokom uhvati u koštac sa svim uzročnostima društvenog zla. I negovih analitičkih posljedica. Povijest, ako je bude, sortirati će ga u pripadajući mu pretinac Žive Mumumije. Narođen,- da bi ostao u istom stanju. Predmet za svestranu uporabu. Svakako,budali večoj od sebe !