NEUBROJENI I 'NEVINI', U HODU NA TJEMENU, RUKAMA IZRAĐUJU SVOJU KESICU PRASICU

Ušli smo u najstrože čuvani odjel gdje višestruki ubojice kartaju belu, crtaju i peku kolače Reporteri Nedjeljnog prvi su ušli u najstrože čuvani i nadzirani odjel za forenzičku psihijatriju u Vrapču gdje kaznu služe neubrojivi Piše: Sanja ŽordićObjavljeno: 07. ožujak 2021. 17:40 10362813 Darko Tomas/C Njih petorica u ponedjeljak su pekli crnca bez jaja. Kolač od brašna, jogurta i s puno čokolade najdraži im je. U rangu je s palačinkama koje pripremaju svakodnevno. U recept su malo intervenirali, povećali gramažu čokolade. U buhtle stave više pekmeza. Rado bi eksperimentirali i s mađaricom, ali se ne usude. Bezvremenski je to klasik. A čim su se latili slastičarstva, naučili su jedno: važno je strogo se pridržavati recepta. Kolača mora biti 26 kriški ili dvaput toliko. Broj mora biti djeljiv sa 26. Jer svi pacijenti na prvom ili drugom katu Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu moraju dobiti isto na tanjuru. Slastičari i njihovi gosti za stolom počinitelji su najtežih kaznena djela - ubili su, nanijeli teške ozljede, prijetili da će to napraviti ili se ponašali psihotično, nametljivo. No, u trenutku počinjenja kaznenog djela bili su, ocijenili su forenzični psihijatri, neubrojivi. I umjesto u strogom zatvoru, završili na liječenju. image Pogled u hodnik Darko Tomas/Cropix Reporteri Jutarnjeg prvi su ušli na taj odjel na kojem pacijenti nose posebne narukvice koje sustav alarmiraju u slučaju pokušaja bijega, a njihove ih obitelji ne žele doma zbog straha da bi ih mogli ubiti, njih ili nekoga u društvu. Koliko god je zgrada opremljena suvremenim sigurnosnim sustavima, a oni umireni terapijom, nije svejedno prolaziti na metar od ljudi koji su ubili. Htjeli ili ne, razum govori jedno, emocija sugerira drugo. Jezu. Opskurno je gledati višestruke ubojice kako peku kolače, crtaju portrete, rade kolaže. Onim najljepšim, umjetnošću, pokušavaju izliječiti ono najgore u sebi - poriv da ubiju. Za taj se odjel pokušava izboriti i trostruki ubojica Filip Zavadlav. Nepravomoćnu presudu na 40 godina zatvora pokušat će srušiti neubrojivošću. Iz prvog mu pokušaja to nije uspjelo. Zgrada forenzike stara je samo dvije godine. Među domaćim zdravstvenim ustanovama nema joj pandana. Pročelnica je forenzična psihijatrica, dr. Nadica Buzina. Ona i vještači zločince na zahtjev suda. Donosi "presudu" je li počinitelj (ne)djela ubrojiv, smanjeno ubrojiv, bitno smanjeno ubrojiv ili neubrojiv. Ovi zadnji, njezini su pacijenti. Za njih nema pravne sankcije. Osim u Vrapče, mogu i na Ugljan, Rab ili u najveću forenzičku ustanovu u Hrvatskoj, u Popovaču. Na stol doktorice Buzine svako jutro pristižu spisi iz cijele Hrvatske. Pošiljatelji su sudovi, šalju dokumentaciju na vještačenje. Prije donošenja konačne odluke o (ne)ubrojivosti o slučaju raspravljaju svi forenzički psihijatri Zavoda. Zavod za forenzičku psihijatriju u Vrapču moderno je, arhitektonski zanimljivo osmišljeno zdanje. Izvana ništa ne daje naslutiti da su iza zidova boje bijele kave smješteni ljudi koji su iza sebe ostavili na desetke žrtava ubojstva. Pacijenata je 70. image Marija Horina, Nadica Buzina, pročelnica zavoda i Goran Horina. Darko Tomas/Cropix Doktorica Buzina će reći da su to pacijenti, koji su "zbog svoj bolesti, uglavnom psihoza, napravili najčešće i teže kazneno djelo". - Međutim njihova je bolest u vrijeme zločina bila u pogoršanju, zbog čega nisu mogli shvatiti značenje svojih postupaka. Bili su neubrojivi - kaže. Dakle, neubrojiv, jednako je nevin. Statistike kažu da je neubrojivih samo desetak posto od onih koji su ubili. Žrtve su im najčešće bliske osobe ili osobe uz koje su se zbog bilo čega, emocionalno vezali. Zavod je sagrađen prema najvišim svjetskim standardima. image Na fotografiji: dio dvorišta Darko Tomas/Cropix Na prvu, u oko upadaju velike staklene stijene, zahvaljujući kojima je zgrada obasjana prirodnim svjetlom. Staklo je neprobojno. Zažele li se svježeg zraka, stanari u svakom trenutku mogu otvoriti 15-ak centimetara široko prozorsko krilo. Ni glava kroz njega ne može. Podovi na širokim hodnicima boje su pistacija. Uz niz staklenih stijena, tu su i svjetlosne ćelije na stropu koje propuštaju prirodnu svjetlost. U prvoj sobi zdesna u prizemlju, na odjelu rehabilitacije gdje su smješteni pacijenti na korak do izlaska iz bolnice, na podu vaga, na stolu duhan i papirići za motanje. Na ormariću pokraj kreveta plišana voćka. Vani, kraj prozora žena duge crne kose. Pitamo je čija je vaga. "Moja". - Smijem se izvagati? - Ne radi - odgovara. Stoji nepomično, ozbiljna je, ne sklanja pogled. Uljezi joj nisu dragi, vidi se. Tu je zbog ubojstva rođakinje. Rešetaka u zgradi nema. Nema ni profesionalnih zaštitara. Protivio im se pokojni profesor, dr. sc. Vlado Jukić, tada pročelnik Zavoda i najdugovječniji ravnatelj bolnice koja je otvorena 1879. godine. Bolnicu je vodio 24 godine. Forenzički zavod kruna je njegove karijere. Vodio se logikom da problema neće biti budu li se pacijenti dobro liječili. Profesor je preminuo početkom ožujka 2019. godine. Na svakom je katu ostakljena soba s ekranima. Na ekranima se vidi svaki kutak zgrade velike 4700 kvadrata. Svaki pedalj pokrivaju videokamere. Leon i Hrvoje, u dobi od 28 i 20 godina, prilično su nabildani. Redoviti su u teretani godinama. Rade na odjelu za akutno liječenje. Tu su tek pristigli pacijenti ili oni u pogoršanju pa im je potrebna intenzivna skrb. Popunjeno je svih osam kreveta. Kad se steknu uvjeti za to, sele se na kat. Fizička snaga u Zavodu i nije važna. Sestru Mariju Horinu, fizički krhku mladu ženu, pacijenti itekako slušaju. Obučena je za psihološko rješavanje incidenata. U sobi do sobe, leže koščati starac, koji je napao suprugu zbog sumnje da ga vara, čovjek koji je ubio roditelje i drugi koji su ubili. Roditelji su često žrtve neubrojivih ubojica. Tu je i soba za smirivanje. Prostorija, otprilike 4x3, obložena je svijetloplavom eko kožom, ispunjenom spužvom. I opet velika, fiksirana staklena stijena, s krilom za otvaranje. Goran, tehničar koji se najbolje razumije u tehničke stvari, pokazuje nam kamere, alarme za dim i SOS tipku. Pacijenta na smirivanju nadgledaju putem kamere ili direktno, kroz maleni prozorčić. U dvije godine soba je korištena samo jednom, za triježnjenje. - Namjena sobe je da se pacijent, agresivan prema sebi ili drugima, 'ispuše' - kaže doktorica. Dugačka je i komplicirana procedura da se nekoga smjesti u sobu obloženu spužvom. image U dvije godine soba je korištena samo jednom, za triježnjenje image Video nadzor prostorija Darko Tomas/Cropix - Pet je puta više posla sa sputanom osobom, nego s pacijentom koji šeta hodnicima. Prvo treba ispuniti mnogo papira. Obavezno je stalno mjerenje vitalnih parametara, upisivati to, redoviti su liječnički pregledi - govori nam doktorica. U noći s nedjelje na ponedjeljak, malo poslije ponoći, u svojoj je sobi sputan pacijent. Epileptičan je i psihotičan. Vikao je i lupao nogama i rukama po vratima, razbudio je cijeli odjel. Dobio je terapiju koja nije djelovala pa nije bilo druge, nego ga sputati da se ne ozlijedi. Tu je zbog ubojstva roditelja. U forenzičkome Zavodu, gdje se zajedno liječe ubojice, nasilnici, oni koji su prijetili nasiljem, ali su u vrijeme počinjenja zločina bili neubrojivi, mirni su kao bubice. Nema međusobnog nasilja. Prije ulaska na odjel, očekivala sam hodajuće zombije. Ljude otupljene sedativima. Stereotip iz "Leta iznad kukavičjeg gnijezda". Krivo. Tek tu i tamo netko staklenog pogleda, većina se ne čini drukčija od ljudi koje srećemo na ulici. Ipak, atmosfera je neobična. U istoj sam prostoriji, na pola metra udaljenosti od muškarca koji je ubio roditelje. Dvojica takvih su tu. image Darko Tomas/Cropix image Darko Tomas/Cropix Nizak muškarac na odjelu rehabilitacije pokazuje mi svoj likovni rad, portret jednog od bolničkih ravnatelja u tehnici kolaža papirićima. Koristi se katalozima supermarketa. Dogovor je da će portretirati svih 18 ravnatelja, koji su od još od 19. stoljeća ravnali bolnicom Vrapče. Završio ih je 12, preostalo ih je šest. Tko je na portretu pred nama? - To je dobro pitanje, smetnuo sam s uma njegovo ime. Radim prema fotografijama. Tu sam se prvi put susreo s ovom tehnikom. Prije to nisam radio. Prije slika ravnatelja, napravio sam portret Marilyn Monroe i mnogih drugih. Do dolaska u bolnicu, slikao sam apstrakciju tehnikom akrila - objašnjava čistim, književnim jezikom. Pedesetak mu je godina, po zanimanju je automehaničar. Saginjem se i gledam precizan, pedantan rad. I on se saginje da mi pokaže pojedinosti. Tu je osam godina. Oca je teško ozlijedio nožem i učinio ga invalidom. Roditelji ga doma ne žele, boje ga se. Uskoro mora otići, vjerojatno u neki dom. Kako je biti zatvoren osam godina? - Nije strašno. VEZANE VIJESTI 10251647 SPLITSKI MASAKR Puno pitanja u slučaju Zavadlav ostalo je otvoreno, a jedan važan detalj prošao je potpuno nezapaženo ‘SUVEREN‘ Gospodin Aljoša je zbog bizarne registracije osuđen na zatvor: ‘To nije auto, nego pomagalo!‘ Umjetničkim tehnikama pacijente podučava mladi akademski umjetnik Niko Radas. Voli raditi u Vrapču. - Ideja pokojnog ravnatelja Jukića bila je da se slike ravnatelja izlože u Povijesnome muzeju - kaže. image Darko Tomas/Cropix Neubrojivi u bolnici mogu biti najdulje koliko je maksimalno zapriječena kazna za zločin koji su počinili. Ipak, prosjek boravka manji je od tri godine, kažu naši stručni sugovornici. Našim se sugovornicima zakon ne sviđa. Propisuje da iz bolnice otpuste i ljude za koje znaju da nisu dobro i da prijeti nova tragedija. Nedavno su, uz upozorenja sudu i svima kojih se to ticalo, tako i skrbnicima, iskazali bojazan u vezi s puštanjem pacijenta na slobodu. Sud zakonski nije mogao ništa, a i skrbnik ga je želio doma. Uskoro je ubio člana obitelji. I dr. Jukić se zalagao za promjenu. Do 2018. godine imali su tri prijepora sa zakonom. Pacijentima je isteklo vrijeme prema zakonu, ali liječnici su smatrali da nisu spremni za slobodu. Dva su slučaja prošla bez posljedica, jedan je završio kobno. Svi bi teški zločinci rado u Vrapče. Zbog toga nerijetko, kaže doktorica, pokušavaju ispričati "psihotičnu priču". Međutim, kaže doktorica, ako si čovjek da dovoljno vremena, takve stvari "ne prolaze". Zato ona nikad ne brza i ne donosi sud na osnovi samo jednog razgovora. - Sjećam se pljačkaša banke koji je pritom ubio policajca. Tijekom vještačenja je rekao da je čuo glas koji mu je govorio kamo treba ići i što raditi. Zaključak vještačenja nije išao u korist njegove psihoze i završio je u zatvoru. Glasove više nije čuo. S druge, pak, strane, kaže, ozbiljno bolesni ljudi svoje simptome nastoje skriti. Imaju li pritom odvjetnika koji im savjetuju da se brane šutnjom, cijeli, obično dugotrajni kazneni postupak, završi dugim boravkom u zatvoru umjesto što hitnijeg liječenja. Kod osobe koje imaju osjećaj da ih netko proganja, a brane se šutnjom, taj se osjećaj dodatno intenzivira - kaže doktorica. Sjeća se i zgodnog, manično depresivnog studenta, koji je napunio špricu kečapom i otišao opljačkati banku. - Zahtijevao je novac uz prijetnju da u šprici ima svoju krv zaraženu HIV-om. HIV-om! Novac koji je dobio, a bilo ga je puno, podijelio je pacijentima koji su u krugu jedne zagrebačke bolnice čekali na kontrolu. Proglašen je neubrojivim i nakon jednogodišnjeg liječenja kod nas, nastavio se liječiti ambulantno - govori mi. Na odjelu rehabilitacije, korak do izlaska, deset je pacijenata. Na policama ispod televizora, časopisi su i knjige. Najizlizanijih su stranica Coelhov "Alkemičar" i "Idiot" Dostojevskog. Od stripova se čita "Alan Ford" i cijeli je kup "Klika", sa ženama u kupaćem kostimu na naslovnici. image Čitanje knjiga Darko Tomas/Cropix Osoblje odjelom neprestano šeće među pacijentima. Za slučaj opasnosti imaju narukvicu s tipkama različite boje. Svaka boja označava jedan odjel. Iste takve tipke u bojama, na zidu su kontrolnih soba. Međusobno su povezane. Stisne li se tipka, uključi se alarm na "semaforu" određene boje. Zvučni i svjetlosni istodobno. Kontroliraju se prolazi, videom se nadziru sve prostorije. Bolesničke sobe se otvaraju i zatvaraju uz pomoć narukvica. Zelene su ili plave. Nijedan pacijent ne može u sobu drugome, ako ga on sam ne pusti. Sobe su jednokrevetne ili dvokrevetne, svaka soba ima i svoju kupaonicu. Muškarci i žene zajedno su na odjelu. Svatko si, kad to želi, u praonici s perilicom i sušilicom, sam opere robu. Svi, izuzev pacijenata na dijagnostičkom odjelu, odijevaju se kako žele. Imaju mobitele. Internet je službeno zabranjen, ali osoblje je svjesno teškoće kontrole pa dok nema problema, zatvaraju oči. Cijela je ova, surealna zgrada, koja podsjeća na moderni istraživački kompleks s velikog ekrana, neusporediva u odnosu na odjel forenzike do pred dvije godine. - U sobama je bilo i osmero pacijenata, konflikte smo imali svakodnevno. Hodnik na kojemu su čekali u redu za ručak bio je toliko uzak, da su jedva stali na njega. Svako malo bi netko nekoga trknuo, polio, prevrnula bi se tacna. Sve su to povodi za konflikt. Da ne kažem u sobama. Dovoljno je bilo da jedan drugome nehotice gurne krevet ili mu uzme cigaretu. Ti su uvjeti bili užasni. Rješenje se tražilo godinama, profesor Jukić se angažirao i uspio dobiti projekt EU. Razina sigurnosti i komfor pacijenata neusporedivi su u odnosu na prije. Konflikte možemo nabrojiti na prste - kaže doktorica. Iako se dr. Jukić bojao da će zbog velikih režijskih troškova Zavod biti gubitaš, vodstvo na čelu s dr. Buzinom povećalo je ambulantni rad pa Zavod danas posluje pozitivno. Zgrada, uređena prema najvišim svjetskim standardima, stajala je velikih 65 milijuna kuna. Komfor na više od 4700 kvadrata bruto za 70 pacijenata, pokazuje se dobrom opcijom i u pandemiji. Zarazilo se devet pacijenata, svi su bili izolirani i sve je dobro prošlo. image Arhiva Darko Tomas/Cropix Korona je spriječila posjete. Pacijenti su zbog toga nesretni. U utorak je jedan, ipak, bio zadovoljan. Imao je posjet. Muškarac u četrdesetima izgleda nesigurno. Ponizno. Preko stola mu sjedi sitna sjedokosa starica. Majka kojoj je prijetio nasiljem i zato je tu. Boluje od bipolarnog poremećaja, raspoloženje mu se mijenja od depresivnog do euforičnog. - U euforičnoj je fazi pun ideja i adrenalina i moguće je zlo - kaže liječnica. Na odjel je došao iz zatvorske bolnice. Iako se umalo dogodilo zlo, majci je drago vidjeti ga. - Sretna sam da ga vidim, kako ne! Petnaest mjeseci ga nisam vidjela. Isti je, nije se ništa promijenio - kaže nam. Doktorica Nadica Buzina, šefica Zavoda, kaže da je dobar i da bi uskoro mogao doma na izlazak. Tako ih, malo po malo, pripremaju za konačan otpust. Na terapijskom odjelu na prvom katu, lica ne izgledaju toliko ljubazno kao u prizemlju. Oprezno promatraju, teško odgovaraju na pitanja, ne sklanjaju pogled. Igraju stolni tenis, fale im, kažu, loptice. Ova jedna koju imaju ne odskače dovoljno. Na stolovima u velikom dnevnom boravku, papiri za belu. Tko je najbolji? - Ja - odgovara isti koji se javio da je najbolji u stolnom tenisu. I najjači je. Nizak i nabijen. Gledamo se preko velikog kuhinjskog otoka. Ima ga svaki odjel. Moderan je to blok, s pločom za kuhanje, hladnjakom i perilicom suđa. Na polici su šah i "čovječe, ne ljuti se". Tu je i pacijent koji je slao na tisuće mailova i poruka svojoj profesorici. Bila je prestravljena. I on, kao svi, na ruci ima narukvicu s GPS-om dometa do kilometar. Pokuša li pobjeći, alarmira se sigurnosni sustav. Kat iznad u dnevnom boravku zatekli smo samo dvojicu muškaraca u, rekla bih, ranim pedesetima. Ostali su prilegli poslije ručka. Na TV-u je krimić. Najradije gledaju "Potjeru". Pogađaju odgovore na pitanja. Pozornost mi privlače slike na zidovima, makete zgrada na kartonu. Poslužit će kao dijelovi scenografije za animirane filmove koje snimaju s Nikom. Filmovi imaju brojne nagrade sa svjetskih festivala animiranog filma. image Rad na maketama, minijaturama za film Darko Tomas/Cropix Glavni maketar inženjer je građevinarstva, tu je godinu dana zbog prijetnji supruzi. Pogled mu je staklast. Smije se. Jezovit mi je. Kolega s odjela naslikao je prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana u tehnici akrila. - Gdje su bolji umjetnici, na prvom katu ili ovdje? - Tu, mi smo ipak malo finiji - smije se diplomirani inženjer. Pacijenti na ovom katu u boljem su stanju nego na katu niže. image Kartanje Darko Tomas/Cropix Kroz staklene stijene puca pogled na dvorište sa spravama za vježbanje, tartanom, mobilnim koševima i s dva vrtna patuljka. Bivša ih je pacijentica donijela na dar. Naučila ih je raditi u bolnici, završila kod kuće. Iz Zavoda sam otišla s velikom kasicom prasicom, od kaširanog balona boje tirkiza. Djelo je pacijenta koji je ubio prijatelja. Izradio ih je desetak, u njih se ubacuju dobrovoljni prilozi za kupnju namirnica za kolače. Nikad ni jedna nije nestala ili bila ispražnjena bez znanja. F. je na tirkizno prase zalijepio oči. Upozorava na oprez dok se ljepilo ne osuši.