BALKANIZIRA SVIREPOST OD STOLJEĆA SEDMOG DO SVOG DANAŠNJEG BESTIJALNOG VRHUNCA

U PULI PREDSTAVLJEN VRIJEDAN PROJEKT ZAŠTO SE PREŠUĆUJE DA JE NA GOLOM OTOKU MUČENO VIŠE OD 850 ŽENA? "Bilo je dana kada smo dobivale po četiri gutljaja vode pred spavanje. Brojiš: jedan, dva, tri, četiri. Kada pijem vodu, ja i sada brojim" Žene, osobito mlađe, teško su podnosile rituale šišanja, poružnjivanja, izgladnjivanja… Možda kod muškaraca nije toliko dramatično kad se oni tuku, no tako nije kod žena ako gledamo u okviru patrijarhalnog obrasca koji je vladao tada, a vlada još uvijek i sada. Žene su posebno pogađale ceremonije sramoćenja svake večeri u barakama kada su se morale samooptuživati, iako se nisu osjećale krivima, kaže antropologinja Renata Jambrešić Kirin 11.04.2021 15:12 | Autor: Zoran ANGELESKI Goli otok - mjesto okrutne sadističke torture Goli otok - mjesto okrutne sadističke torture Goli otok - mjesto okrutne sadističke tortureGoli otok - mjesto okrutne sadističke tortureIrena Bekić, Renata Jambrešić Kirin, autorica Andreja Kulunčić i Darko Bavoljak (Snimio Dejan Štifanić)Sveti Grgur - info tabla o stradavanju ženaCrtež: Andreja Kulunčić(Snimio Dejan Štifanić) Zašto se u javnosti malo ili nikako ne govori o postojanju ženskog političkog logora na otocima Sveti Grgur i Goli otok u kojima je, naizmjenično, u razdoblju od 1950. do 1956. godine bilo zatvoreno i u grozomornim uvjetima mučeno oko 860 žena optuženih za povezanost s Informbiroom, od kojih je stotinjak bilo iz Hrvatske? TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA Sponsored content Pavičić Vukićević objavila imena suradnika, među njima jedno iznenađenje, arhitekt Otto Barić Sponsored content Vozilo bez premca: BMW 3 Automatic. Ispunjava sve vaše zahtjeve, uključujući super cijenu i jamstvo! Midas - Nativno Internet oglašavanje Zašto su u političkom govoru u potpunosti zanemarene specifičnosti ženskog iskustva traume? Zašto čak i stručne i znanstvene rasprave o Golom otoku tematiziraju gotovo isključivo muški logor? Patrijarhalnost (pa i u znanstvenom diskursu), odvajanje žena od moći, mizoginija, manjinska pozicija žena (zatvorenice su činile tek jednu dvadesetinu kažnjenih informbiroovaca), stid i višedesetljetna zatvorenost žena kojima je u tim logorima bitno ubijana ženskost, uz do danas vladajuću nacionalističku ideološku matricu koja Goli otok ignorira jer su gotovo sve njegove žrtve, i obrazovane žene, bili komunisti - sve to čini okvir mogućih odgovora. Oni koji ideološki ne dijele žrtve, a koji su propustili prekjučerašnje otvaranje izložbe vizualne umjetnice Andreje Kulunčić "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete", kao i naknadno predstavljanje istoimenog, iznimno vrijednog projekta u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na pulskom Kaštelu - njima je na raspolaganju pregledna i vrlo sadržajna stranica www.zene-arhipelag-goli.info. Irena Bekić, Renata Jambrešić Kirin, autorica Andreja Kulunčić i Darko Bavoljak (Snimio Dejan Štifanić)Irena Bekić, Renata Jambrešić Kirin, autorica Andreja Kulunčić i Darko Bavoljak (Snimio Dejan Štifanić) Kao segment šireg projekta, izložba u pulskom Povijesnom muzeju (čija je kustosica i moderatorica naknadne diskusije Irena Bekić) uključuje istraživanje mogućnosti transferiranja iskustva kroz medije plesa, glasa i zvuka u (video) izvedbama plesačice Zrinke Užbinec te glazbenica Jasne Jovićević i Annette Giesriegl na lokalitetima Golog otoka i Sv. Grgura. U solo i zajedničkim performansima in situ one rekreiraju mukotrpnu svakodnevicu kažnjenica. Pritom ne imitiraju ni ilustriraju patnju, već je prevode u druge kodove i vrijeme. Videosnimke izvedbi postavljene su u izložbeni prostor kao dijelovi izložbene instalacije, uz sjećanja bivših zatočenica. No, navedena internetska stranica nudi bitno više - od dirljivih svjedočenja (sada pokojnih) zatočenica dvaju zloglasnih političkih logora, tog najočitijeg krimena Titovog režima, znanstvenih radova, PDF dijelova knjiga, stare novinske intervjue, sjećanja. Dragulj ove stranice je dio dokumentarnog TV serijala redatelja Aleksandra Mandića iz 1989. godine, u kojem Danilo Kiš razgovara sa Ženi Lebl i Evom Nahir Panić. Cjelovit transkript razgovora nedavno je objavljen u knjizi D. Kiš i A. Mandić, "Goli život" ( Beograd, Pro Yes Pro Media Company, 2020.) Čežnja za maminim zagrljajem Na toj se web stranici nalazi i dvosatno video svjedočenje Vere Winter, koja je 36 mjeseci boravila na Golom otoku i Svetom Grguru, kao i dvoipolsatni audio razgovor s Miljušom Jovanović koju je 1989. godine, dvije godine prije njene smrti, snimio novinar Radija Beograd Dragoslav Simić. Premda prvoborkinja i ratni invalid, Miljuša Jovanović je u ženskim logorima na Svetom Grguru i Golom otoku provela gotovo četiri godine (od listopada 1950. do veljače 1954. godine), a novinar Simić ovako je sažeo svoj doživljaj ove izuzetne osobnosti: "Očekivao sam da ću sresti izmučenu ženu, punu gorčine. Međutim, Miljuša je plijenila vedrinom. O svojim mučiteljima govorila je s ironijom, kao da se sve to dogodilo nekom drugom, ne njoj". Ona je, usput, bila sestra generala Arsa Jovanovića, prvog načelnika Generalštaba Jugoslavenske narodne armije; kao pripadnica Prve proleterske brigade sudjelovala je na Igmanskom maršu krajem siječnja 1942., a zbog smrzavanja stopala ostala je invalid. Goli otok - mjesto okrutne sadističke torture Posljednje, ne i manje važno, ova stranica nudi i pdf poglavlje iz važne autobiografske knjige "Sjećanja" Eve Grlić o njenim kažnjeničkim danima na Sv. Grguru i Golom otoku od travnja 1950. do siječnja 1953., zatim dio neobjavljene knjige svjedočenja Đine Markuš, kao i knjige "Ljubičica bela" Ženi Lebl o njenim kažnjeničkim danima u Glavnjači, Ramskom ritu, Zabeli, Svetom Grguru i Golom otoku, gdje je boravila od 28. travnja 1949. do 30. kolovoza 1951. Ženi Lebl (1927. - 2009.) je uhićena početkom 1943. i odvedena na prisilni rad u Treći Reich, a oslobođenje je dočekala u berlinskom zatvoru Gestapoa. Nakon povratka u Beograd zatekla je nove stanare u obiteljskoj kući, a zahvaljujući upornosti, znanju jezika (njemački, ruski, francuski) i čeličnoj volji završila je gimnaziju, započela studij prava i upisala Novinarsko-diplomatsku visoku školu te usporedno radila kao suradnica Politike. Ona je nakon Rezolucije Informbiroa u ljeto 1948., u travnju 1949. optužena za "klevete protiv naroda i države" jer je prepričala vic o Titu kao "ljubičici beloj od sto kila". Međutim, kao u nizu srodnih slučajeva, pravi razlog je bilo podmetanje kolega iz redakcije koji su pretendirali na mjesto dopisnika u Parizu, za koje je Ženi bila predložena. U izabranom dijelu knjige Ženi Lebl piše i ovo: "Pored mog općeg duševnog stanja, depresije koja je počela da me obuzima i moga ranjenog tijela, počela sam vjerovati da više nikad neću izaći, da će se obistiniti prijetnja drugarice Marije da ću ovdje ostaviti kosti. Odlučila sam nekako doturiti tati i Saši moje misli o osjećanja da ih nikad više neću vidjeti, da im nagovijestim svoj skori kraj. Ali kako kad smo morali uniformirano pisati da nam je ovdje sve divno i krasno? Napisala sam naizgled bezazlene redove: 'Dragi moji, . zdrava sam, dobro mi je, ali čeznem za majčinim zagrljajem. S njom će mi biti lakše." Zatim dirljivo nastavlja u knjizi: "Mama moja mila, ti koja si ispustila dušu ugušena u Dušegupki u proljeće 1942. godine između Sajmišta i Jajinaca, mama moja mila: oprosti mi! Nisam znala kako bih drukčije zaobišla cenzuru, a ipak opisala svoje stanje. Tata i Saša će svakako razumjeti". Sramoćenje, poružnjivanje, obostrano batinjanje Većina žena nije kažnjena zbog svog političkog djelovanja, nego rodbinskih, bračnih ili prijateljskih veza s narodnim "neprijateljima". Podvrgnute su torturi međusobnog kažnjavanja, rodno osjetljivim ceremonijama sramoćenja, torturi stalnog ispitivanja i javnog samooptuživanja… Struktura kažnjenica pokazuje da nije riječ tek o oponašanju staljinističkih metoda i ruskih logora za srodnice "izdajica Domovine", nego o kažnjavanju mahom politički izgrađenih i samosvjesnih žena, među kojima su prednjačile komunistkinje koje su povjerovale da su doista ravnopravne (moćnim) drugovima u polugama vlasti. Crtež: Andreja Kulunčić Žene su same morale izgraditi staze i brojne objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora. Kao mjesta represivne destaljinizacije, Goli i Sveti Grgur nastali su 1949. kao odgovor KPJ na raskid Tita i Staljina s namjerom "preodgoja" nelojalnih i kritici novog režima sklonih članova. Kako staljinistička narav i silina represivnog djelovanja jugoslavenskih službi sigurnosti prema vlastitim građanima nisu otkriveni sve do raspada socijalističke Jugoslavije početkom 1990-ih, značenje tog raskola ostaje ambivalentno, negirano ili potiskivano u zajedničkoj kolektivnoj svijesti Titova ideja kako IN-ovce treba slomiti, a ne ubiti otvara, osim ustaljenih logorskih metoda, uvođenje niza golootočkih specifičnosti, pogotovo prema ženama. Kako svjedoči Natalija Petrović, "međusobna ponižavanja i ismijavanja logorašica, neprekidno izvikivanje parola i pjevanje glupih pjesama od kojih bi se i divljaci grozili, sve je to imalo samo jedan cilj: da se zatvorenik tjelesno iznuri i moralno samelje, pa da bude spreman da izjavi, potpiše i uradi sve, ama baš sve, što god da se od njega traži". Ako je išta tjelesno, onda je to iskustvo logora Upravnica prvog logora na Svetom Grguru Marija Zelić ovim je riječima dočekivala kažnjenice: "Ovo što ste vi uradile, to je izdaja zemlje. Izdale ste zemlju u najtežem momentu. (…) kad je Partija na vas najviše računala, vi ste u tom momentu toj Partiji zaboli nož u leđa" (iz knjige Simić i Trifunović "Ženski logor na Golom otoku"). Zatočenice su upravnicu opisivale kao nevjerojatno okrutnu, dok je ona sebe vidjela kao žrtvu: htjela je studirati, upisala je ekonomiju, a UDBA ju je poslala u Ramski vrt i na Sveti Grgur. - Nažalost, nitko nije izašao čist s Golog otoka, ni krvnici, ni žrtve, istaknuo je povjesničar Martin Previšić u naknadnoj jednosatnoj diskusiji o ovim mjestima okrutne sadističke torture, u kojima, kad su u pitanju ženski logori, uopće nije bilo uprave i stražara, nego je primijenjena "revolucionarna" metoda "čovjek na čovjeka, svi protiv svih". Žena je slamana i prije dolaska u logor, posebno u slučajevima kad se nije htjela javno odreći svog supruga, zbog čega je bila svjesna da će i ona nastradati, ali i da će morati napustiti svoju djecu, zbog čega joj je već u startu, i prije groznih tortura na otoku, usađena krivnja "loše majke". Sveti Grgur - info tabla o stradavanju žena - Ako je išta tjelesno, onda je iskustvo logora tjelesno, ističe antropologinja Renata Jambrešić Kirin. - Žene, osobito mlađe, teže su podnosile rituale šišanja, poružnjivanja, izgladnjivanja … Možda kod muškaraca nije toliko dramatično kad se oni tuku, no tako nije kod žena ako gledamo u okviru patrijarhalnog obrasca koji je vladao tada, a vlada još uvijek i sada, dodala je. Žene su posebno pogađale ceremonije sramoćenja svake večeri u barakama kada su se morale samooptuživati, iako se nisu osjećale krivima. Da ne spominjemo vrijeđanja da su "staljinističke kurve". Posebno je kod žena bio istaknut strah od silovanja, koji muški zatočenici nemaju u svojim mentalnim kategorijama. Žene nisu kažnjavane samo kao izdajice već i na osobnoj, ženskoj razini, ne samo kao bezvrijedne političarke, već i kao bezvrijedne žene, a posebno kada su morale svjedočiti protiv muževa. Svo to stigmatiziranje, uz učestala vrijeđanja da su prostitutke, pojačavalo je njihov osjećaj stida. Mnoge nisu izdržale torturu, podlegle su mučenjima ili su počinile samoubojstvo. Prema riječima Renate Jambrešić Kirin, postojale su tri kategorije zatočenica - srodnice uvaženih komunista koje su kao sredstvo ucjene bile kolateralne žrtve, zatim aktivne komunistkinje i osviještene žene koje su kritizirale "crvenu buržoaziju" i nove elite te žene seljanke u pograničnim područjima koje su skrivale prave Informbiroovce. Povjesničar Martin Previšić, autor knjige "Povijest Golog otoka" objavljene prije dvoje godine, ističe da je primarni model prisile na Golom otoku bilo uništavanje solidarnosti, a to se činilo i na način da su se ratni drugovi - koji su zajednički bili na Sutjeskama, Neretvama i drugim bitkama i u kojima su prolazili grozote Drugog svjetskog rata - morali pod prisilom međusobno tući. Autorica Andreja Kulunčić, u suradnji s timom stručnjakinja, antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, zahvaća ovaj kompleksni problem prešućivanja ženske logoraške traume strateški razvijajući projekt kroz nekoliko dionica. (Snimio Dejan Štifanić) Prije sedam mjeseci, 64 godina nakon raspuštanja logora za političke zatvorenice na Golom otoku i Svetom Grguru, u sklopu ovoga projekta postavljene su info table o ustroju i povijesti logora. Na Golom otoku, radilište V, postavljen je natpis: "U ovoj uvali i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora." U fokusu je projekta rastvoriti narative koji su ostali na margini glavnih povijesnih linija, kao i propitati pozicije žena koje ni danas nisu ravnopravno prisutne u javnom diskursu o totalitarnom nasilju i otporima spram njega u Jugoslaviji početkom hladnog rata. Projekt nastoji obnoviti žensku memoriju traumatične prošlosti te kroz prostornu umjetničku intervenciju, izložbu, web site, publikaciju te nizom radionica i razgovora, otvoriti novi oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije. Cilj projekta "Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete" jest otvoriti novi oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije kroz istraživanje i uspostavljanje ženske memorije traumatične prošlosti te kroz prostornu umjetničku intervenciju, izložbu, web site, publikaciju i niz radionica. Projekt je nastao u organizaciji udruge Goli otok Ante Zemljar (koju vodi Darko Bavoljak) i udruge MAPA.