REPORTERKA MAGAZINA U BIH
DOSSIER BiH: ZAŠTO SU BIJESNI Život između nevjerojatne bahatosti političara i užasne socijalne slike
Golemi broj građana oslanja se na pomoć rodbine iz inozemstva, a i one su pale s krizom u svijetu. No od toga preživljavaju. Svjetska banka procjenjuje da je 39 posto stanovništva BiH iseljeno, po čemu su odmah iza Albanije. Trećinu migranata čine visoko obrazovani.
U Moldaviji je mjesečna neto plaća 190 eura, a u Španjolskoj 1600, ali Moldavce na ulice može natjerati samo bijes protiv komunista, kao 2009. kad su zapalili zgradu parlamenta ili obratno, lani u studenome kad su komunisti digli na noge narod protiv Europske unije i okretanja leđa majčici Rusiji. Sirotinja ustaje protiv Roma ili imigranata u Mađarskoj, Češkoj ili Srbiji, ali teško ćete je dobiti na ulice dok mašete socijalnim i sindikalnim zahtjevima.
U Bosni i Hercegovini je prosječna neto plaća 836 konvertibilnih maraka (430 eura), ili oko 3250 kuna (u Hrvatskoj 5500 kuna), veća nego u Bugarskoj (325 eura) i Rumunjskoj (390 eura) i tek nešto manja nego u Latviji i Litvi (456 i 510 eura), koje nam se često ističu kao liberalni tranzicijski uzor. Ali glavni socijalni problem u BiH, slično Hrvatskoj, nije u visini plaća, nego u tome što je premalo ljudi prima.
Nezaposlenost je golema, radi jedva 30 posto radno sposobnog stanovništva, a pritom je daleko najgore mladima. Samo je u Grčkoj gore: stopa nezaposlenosti mladih u BiH do 24 godine iznosi ogromnih 58,9 posto. Najgora u Europi je Grčka sa 61,5 posto nezaposlenih mladih, a nešto manji problem imaju Španjolci (56 posto) i mladi u Hrvatskoj (52 posto nezaposlenih).
Zato su nerede u BiH neki analitičari unaprijed predvidjeli.
Ni tjedan dana prije erupcije nasilja u gradovima Bosne i Hercegovine, direktorica odjela Svjetske banke za zemlje jugoistočne Europe i Azije Ellen Goldstein doputovala je u Sarajevo kako bi upozorila da visoka stopa nezaposlenosti predstavlja prijetnju po mir u BiH. Da, prijetnju po mir! Zaposleno je manje od 30 posto radno sposobnog stanovništva, kažu brojke Svjetske banke. “To znači da tri četvrtine radno aktivnog stanovništva u BiH ne radi”, upozorila je Ellen Goldstein. Ne misle tako samo analitičari Svjetske banke. Krajem prošle godine, ugledni britanski tjednik The Economist svrstao je Bosnu i Hercegovinu među zemlje kojima u ovoj godini prijete veliki socijalni nemiri. Uz bok s Grčkom, Argentinom, Bangladešom, Bolivijom, Egiptom, Libijom, Zimbabveom. Tu je i Hrvatska, ali dok je Bosna i Hercegovina među zemljama “vrlo visokog rizika”, mi smo nešto sređeniji, samo s običnim “visokim rizikom” od izbijanja socijalnih nemira.
Tjedan dana nakon što je Ellen Goldstein odletjela natrag s vječno maglenog Butmira, zakuhalo je u Tuzli, Bihaću, Zenici, Sarajevu i Mostaru.
Zgrade u plamenu
- Ne znate da ni vi sutra nećete imati platu! - vikao je prošlog petka policajcima u Tuzli pedesetogodišnjak u staroj, ispranoj zelenoj jakni, sat-dva prije nego što će planuti nekadašnja upravna zgrada solane, u kojoj su smjestili kantonalnu vladu. Simbolički: na mjesto industrije, birokracija!
Svi ti radnici s flomasterima ispisanim nazivima Hidrogradnje, Konjuha ili Krivaje u ruci, komadima platna ili kartona koji zovu na poništenje privatizacije ili samo mole da im se uplate neuplaćeni doprinosi pa da mogu u penziju ili makar kod doktora po lijekove, svi oni izgledaju isto: sijedi, duboko usječenih bora, preduge kose koja dugo nije vidjela škare, u iznošenim jaknama i džemperima koje su im isplele žene, davno, dok su još imale živaca. Oni su začeli prosvjede koji su se posljednjih dana raširili na niz gradova u Bosni i Hercegovini. Jer sve je počelo od malih, nikom zanimljivih prosvjeda pet tuzlanskih tvrtki nedavno otjeranih u stečaj. No većinu na prosvjedima ne čine očajni radnici, nego mladi ljudi, studenti i nezaposleni, koji se ni po čemu ne razlikuju od onih drugih, koji u isto vrijeme 100 metara dalje mirno ispijaju kavu ili šeću po suncu.
Nepostojeći Poljaci
Tuzla je nekad bila veliki centar kemijske industrije, još od dolaska Franje Josipa u Bosnu. I danas taj grad od 80.000 stanovnika ostavlja dojam snažnog industrijskog centra, zahvaljujući prije svega impresivnom postrojenju termoelektrane iz koje kulja dim, koju vidite na samom ulasku u grad. Jedna od tih firmi u stečaju, Polihem, prije rata je zapošljavala 1200 radnika na proizvodnji lužina i kiselina. Šef njihovog sindikata Sahib Kopić tvrdi da su ih upropastili direktori koje je postavljala politika. Onda ih je neka poljska tvrtka kupila za pet milijuna eura i strojeve izrezala u staro željezo. Direktora Poljaka nikad nisu vidjeli i sumnjaju da uopće postoji. Dio Kopićevih kolega, oni iz Dite, godinu dana nije dobio plaću. Drugi jesu, ali ne znaju kad će iduću. Prošlog tjedna u Tuzli svi su potezali novinare za rukav, pričajući svoju tešku priču. Svi s imenima i prezimenima. Počeli su se sakrivati tek kasnije, kad su počele gorjeti zgrade.
- Ljudi su gladni i nezadovoljni - vikao je Sabahudin Zukić (32), mršavi mladić s naušnicom u uhu i šarenom maramom oko vrata. Rat je davno prošao, a Sabahudin se i dalje predstavlja kao izbjeglica iz Zvornika. Ima dvoje djece, i ženu, ali posla nema. Mlada obitelj živi od materine penzije. Nikad nisam radio, što ću sa sobom? Tjeraju nas da krademo, žesti se dok uzima od kolege plastičnu dvolitrenku Tuzlanskog pilsnera. Svi govore u isti glas, viču, tvrde da ih je pet-šest moralo među sobom skupljati tih četiri-pet maraka za pivo.
“Mirni pregovori, to godinama slušamo! Ništa od toga!” žestio se Sabahudin. Kasnije ćemo ga vidjeti kako trči na zgradu kantona. “Nitko ništa ne radi. Predo sam papire za socijalnu pomoć, i pet mjeseci čekam za tih 100 maraka”, žali se nešto stariji Fahrudin, s duboko nabijenom pletenom kapom na čelo, iako je vani već počelo bosansko proljeće, sa 16-20 stupnjeva. Sto maraka, zaokruženo četiristo kuna. Četrdeset i pet minuta kasnije jasna je crta između ekipe mladih navijača koji su upali u zgradu i divljali, i ostalih, promatrača s distancom. “Bosnom behar probeharao, mene život razočarao”, zapjevao je mladić do mene kad su dečki iznijeli iz zgrade vatrogasni aparat i rasuli pjenu u zrak. Behar su latice koje ispune zrak u proljeće.
Kroz pola sata zidove su lizali plameni jezici a crni dim iznad zgrade kantonalne vlade pokazivao je da su bosanski proljećari izvojevali prvu bitku. Možda najčitaniji sarajevski portal Klix.ba napravio je anketu s pitanjem opravdavate li nasilne demonstracije koje su izbile širom BiH. Rezultati: Da, samo primjenom sile mogu se ostvariti promjene, izjasnilo se 38.998 posjetitelja sajta ili njih 72 posto. Manje od trećine ih se ne slaže s tim, njih 14.802 ili 28 posto suprotstavilo se nasilju. No mnogi kažu da je baš nasilje prestrašilo građane, istraumatizirane prošlim ratom. “Da nije bilo paleža, danas bi na ulicama bilo 50.000 ljudi samo u Sarajevu”, tvrdi Enver Kazaz, profesor iz Sarajeva.
- Narod gladuje kao za vrijeme rata, to je žalosno - žali se Sahba Herić (49). Rukom sakriva usta dok razgovara, u Tuzli je očiti nedostatak stomatologa. Ne radi. Ona i odrasla djeca, svi žive od muževe penzije i 50 KM dodatka koji dobije kao ratni vojni invalid. Prosječna penzija u Federaciji je 346 KM (1350 kuna), ali većina od 386.689 umirovljenika prima mirovinu do 310 maraka, odnosno 1200 kuna. Zato je jedan od zahtjeva na transparentima bio da se svima povećaju mirovine za 50 maraka, oko 200 kuna. Cijene su nešto niže nego u Hrvatskoj, ali ne toliko da bi se od 300 maraka moglo preživjeti.
(...)
Nema komentara:
Objavi komentar