IZAZVAO PANIKU U SVIJETU 'On je luđi od Putina! Počeo je okupirati Aziju. Nitko mu ne može ništa!'
Xi Jinping je najavio ulazak vojske u Vijetnam i Tajland, Obama ne prigovara jer kontrolira svjetsku ekonomiju, a s Rusima je sklopio posao od 350 milijardi dolara
Kina je izložena povećanim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti, izjavio je nedavno čelnik najmnogoljudnije zemlje na svijetu Xi Jinping. Ta se njegova izjava prije svega odnosila na nedavne bombaške napade koji su uzdrmali jednu od rijetkih zemalja na svijetu u kojoj je na vlasti Komunistička partija, ali koja je još od 90-ih godina prošlog stoljeća formirala politiku “jedne zemlje, dva sustava”, kako je to definirao Deng Xiaoping, strastveni pušač i najveći reformator moderne Kine.
Te se politike Peking drži kao pijan plota sve do danas, dakle s jedne strane jednopartijski sustav u kojem KP ima vodeću, ključnu ulogu, a s druge strane maksimalna otvorenost tržišnoj ekonomiji, ali uz čvrstu državnu kontrolu.
Generator rasta
Tu je liniju prigrlila KP koja je Kinu učinila drugom svjetskom ekonomijom po snazi. Na toj su liniji bili i Jiang Zemin, nakon njega Hu Jintao, a sada je Xi Jinping, čovjek koji je prošle godine preuzeo svu moć u toj zemlji.
Xi je jedan od prinčeva kineske Partije, njegov je otac Xi Zhongxun bio blizak suradnik lidera revolucije Mao Ce-tunga, a poslije je stradao u brojnim čistkama koje su bile tako drage autokratima. No, kako se kineska KP 80-ih godina prošlog stoljeća počela otvoreno suočavati sa svim problemima koje je generirala Maova često nerazuma politika tako su polako rehabilitirani i brojni ljudi koje je Mao bacio na stranu, u zatvore, logore za preodgoj i slično. Xi je tako polagano počeo svoj uspon koji je vrhunac doživio preuzimanjem pozicije šefa Partije u Šangaju, generatoru kineskog gospodarskog rasta, da bi potom postao zamjenik Hu Jintaoašto ga je i dovelo na sadašnji položaj. Naime, Kina je prihvatila model redovite zamjene partijskog i državnog čelništva svakih deset godina kako ne bi došlo do stvaranja diktature, ali ona ide bez ikakvih demokratskih ograničenja: predsjednika i premijera zamjenjuju njihovi zamjenici i točka - a to sve odobrava parlament.
Sukob s korupcijom
Kao i svaki novi lider, Xi je želio od samog početka mandata dati snažan pečat svom razdoblju pa je krenuo u borbu protiv korupcije. Najavio je da će mu ciljevi biti “kako mušice tako i tigrovi”, koristeći kinesku parabolu, a misleći na one visoko i nisko unutar sustava.
I održao je riječ: ubrzo se na udaru njegove politike našao i bivši šef sigurnosnih službi koji je, zajedno sa svojim pouzdanicima i članovima obitelji, “pospremio” oko 14 milijardi dolara, kako su javljali mediji.
Xi je također naslijedio Kinu koja je, na prvi pogled, relativno ugodno prošla kroz svjetsku krizu.
No, kad se malo bolje promotri stanje, postaje jasno da je došlo do pada gospodarskog rasta i da se on više neće vratiti na 10-postotne godišnje stope. Stoga je Xi prije nekoliko dana izjavio da se cijela zemlja mora priviknuti na nove, “normalne” stope rasta od oko 7 posto.
Dakle, na unutarnjem je planu uzdrmao korupciju i hvata se u koštac s ekonomskim problemima, ali na međunarodnom ga planu u ovom trenutku najviše definira provedba nove politike u pacifičkom prstenu. Kina je, naime, dva desetljeća izuzetno velik novac ulagala u modernizaciju vojske, posebno zračnih i pomorskih snaga.
To se promatralo sa zabrinutošću, ali se smatralo da je krajnji cilj takve politike stvaranje pritiska prema odmetnutom Tajvanu kako bi ga se što prije privoljelo na povratak matici zemlji - osnovni je zahtjev Pekinga prema svim zemljama na svijetu da priznaju politiku “jedinstvene Kine”, dakle da se ne dovodi u pitanje status Tibeta, većinski muslimanske pokrajine Xinjang te Tajvana.
A onda se pokazalo da je u kineskoj politici došlo do gotovo povijesnog zaokreta.
Vojna moć
Naime, velika i moćna zemlja je tijekom cijele svoje višetisućljetne povijesti provodila doktrinu neagresivnosti, a i svoju je nuklearnu doktrinu definirala kao obrambenu. Protekle dvije godine su sve to dovele u pitanje.
Naime, Kina je odlučila svoju ekonomsku moć projicirati u političku i vojnu te je na stol stavila pitanje neriješenih graničnih točaka u moru od Japana pa sve do Indonezije. Tako je stavila do znanja svim svojim susjedima da polaže pravo na sve sporne točke na tim granicama, a nedavni je konflikt izbio s Vijetnamom, s kojim je Kina već jednom ratovala, krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, i izgubila.
Peking je postavio naftnu platformu na dijelu mora gdje granice nisu definirane, došlo je do izravnog sraza brodova, da bi sve završilo snažnim protukineskim prosvjedima u Vijetnamu koji su rezultirali smrću dvadesetak ljudi.
Xijeva vlada ipak ne odustaje, tvrde da su u pravu, ne pristaju na bilo kakav međunarodnopravni pravorijek i zapravo postupaju s pozicije sile kao i ruski predsjednik Vladimir Putin u Ukrajini. Washington sve to gleda sa zabrinutošću, nastoji ojačati savezničke veze u pacifičkom bazenu, ali nailazi na velike probleme jer su se zaoštrili odnosi Japana i Južne Koreje, a nije bolje ni južnije.
Veliki pritisak
Filipini će otvoriti svoje baze, ali veliko je pitanje hoće li SAD uspjeti pronaći odgovor na kineske pretenzije (bivša državna tajnica Hillary Clinton u jednom je diplomatskom razgovoru upitala bivšeg australskog premijera “kako ostvariti pritisak na svojeg bankara” - Kina je treći vlasnik američkih obveznica).
Xi, pak, jača sigurnosne mjere unutar zemlje i pritišće sve svoje susjede tvrdeći da su za sve oni krivi. I svima je važan trgovinski partner, što ga čini sigurnim. Pa zato i pritišće.
Nema komentara:
Objavi komentar