otvaranje retrospektivne izložbe Severino Majkus_a
koja će se održati dana 27. travnja 2017. u 19:00, SABORNICA grada POREČ
.
Izložba će biti otvorena od 27. 04. 2017 - 20. 05. 2017 .
Svakog dana od 10 - 12 i od 18 - 21 sat .
 |
„ Misao o
vječnom vraćanju je tajanstvena i Nietzsche je prilično zbunio većinu filozofa;
pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da
će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni
mit ?
Mit o
čovjekovom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek
nestaje, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed
mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota - ako je bio strašan, lijep ili
uzvišen – neznaće pod milim bogom ništa.
O njemu ne
treba više voditi računa kao ni o ratu između dviju afričkih država u četvrnaestom stoljeću, koji nije ništa promijenio na licu ovog svijeta, i ako je
u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo živote tri stotine hiljada
crnaca.
Hoće
li se nešto promijeniti u tom ratu dviju afričkih država u četvrnaestom stoljeću
ako se on bezbroj puta ponovi u vječnom vraćanju?
Promijenit će se; pretvorit će se u blok koji straši i traje a njegova glupost
postaće nepoparvljiva.
Kad bi
se fracuska revolucija vječno ponavljala, francuska historiografija ne bi bila
tako ponosna na Robespierra. Kako, međutim, govori o nečemu što se više neće
vratiti, krvave godine se pretvaraju u puke riječi, teorije, diskusije i postaju
lakše od pera, ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika između Robespierra koji
se pojavljuje samo jednom u povijesti i Robespierra koji se vječno vraća da
skida francuzima glave .
Možemo, prema tome reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja izvjesnu
perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile –
pojavljuju se lišene olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakšavajuća
okolnost nam najme onemogučava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi
nečemu što je prolazno ? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom
nostalgije , pa i giljotinu.
Primijetio sam nedavno kod samog sebe upravo nevjerojatan osječaj - listao sam
neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me dirnule . Potsjetile su me,
najme, na doba mog djetinjstva. Doba koje se nikad neće vratiti
?
To
pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izpačenost povezanu sa svijetom koji
se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja, jer je u tom sijetu sve
unaprijed oprošteno, pa prema tome i cinički
dopušteno.“
Izvod iz „NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA“ Milan Kundera |
Nema komentara:
Objavi komentar