JURICA PAVIČIĆ

 SLUČAJ 15-GODIŠNJE ZAGREPČANKE KOJA S OBITELJI ŽIVI U KANADI Zbog ovakvih priča ljudi iz Hrvatske odlaze i odlazit će

AUTOR: 
• • Jurica Pavičić
 OBJAVLJENO: 
• 27.08.2017. u 14:45

Tom Dubravec / HANZA MEDIA

U slučaju mlade penjačice, kao i mnogim prijašnjima, Hrvatska se opredijelila da bude plemenska horda umjesto građanske zajednice. Opredijelila se da će biti zajednica zastave i dresa, a ne zajednica ustava i zakona

Pretpostavljam da većini čitatelja ovog teksta ime Jani Zoraj ne znači ništa. Do pred nekoliko dana, nije značilo ni meni. No, postoji jedan mali odsječak našeg društva u kojem to ime nešto znači, i u kojem je važno. Taj odsječak je zajednica hrvatskih sportskih slobodnih penjača.

Osoba pod tim imenom - Jani Zoraj - još je djevojčica. Njoj je petnaest godina, rođena je u Zagrebu, sportskim se penjanjem bavila u splitskom klubu Marulianus, a danas s obitelji živi u kanadskom gradu Vancouveru kamo su joj roditelji, poput mnogih građana Hrvatske, otišli po bolji život. Jani Zoraj je, ukratko, cura. Ona je, ujedno, cura koja se dobro penje. Tako dobro da na svjetskim natjecanjima ulazi u finale, nalazi se visoko na nečem što bi bila penjačka inačica ATP liste, a s Europskog omladinskog kupa jednom se prilikom vratila sa srebrnom medaljom. To je, ujedno, i jedina medalja koju je Hrvatska ikad osvojila u toj konkurenciji.

Jani Zoraj, ukratko, pripada onoj sjajnoj, ali anonimnoj skupini heroja tzv. malih sportova, skupini ljudi koji u anonimnosti nekog Umaga ili Čakovca ili Ludbrega klešu sjajne rezultate, a za njih ne saznamo nikad, ili saznamo tek onda kad iznebuha osvoje olimpijske medalje, što penjači nažalost ne mogu jer penjanje nije olimpijski sport. Jani Zoraj bi, ukratko, vjerojatno ostala “osuđena” na dični i plemeniti usud anonimne izvrsnosti da nije jednog incidenta koji je ovu zagrebačko-kanadsku djevojčicu pretvorio u prvorazrednu političku temu. Jani bi, naime, možda mogla postati prva osoba u Hrvatskoj kojoj će nadležne službe komisijski - izmjeriti patriotizam.

Penjačica Jani odselila se prije dvije godine u Kanadu, gdje je njezina obitelj, počevši od majke - afirmirane filmske snimateljice, odlučila potražiti bolji život. Mlada penjačica nastavila se baviti penjanjem u Britanskoj Kolumbiji, gdje se penje i neslužbeno nastupa, no kao strankinja jer kanadsko državljanstvo nema. Istodobno, mlada penjačica iz Zagreba nastavila je nastupati kao član hrvatske penjačke ekipe. Hoće li, međutim, i dalje nastupati ostaje upitno. A zašto je upitno, mogli su doznati oni koji su na fejsu pročitali ogorčeni tekst Janine majke, snimateljice Tamare Cesarec.

Ako je vjerovati majci mlade Jani, nepoznat netko, po svemu sudeći roditelj jedne od kolegica iz momčadi, poslao je Hrvatskom savezu za sportsko penjanje - grani planinarskog saveza - anonimnu pritužbu u kojoj traži da se mlada penjačica ukloni iz ekipe zbog nedostatnog patriotizma. U anonimnoj denuncijaciji, veli majka djevojčice, curicu se optužuje da ne poštuje hrvatsku zastavu, himnu i dres, da ne poštuje Hrvatsku kao takvu te da javno iskazuje kako se osjeća više kao Kanađanka nego kao Hrvatica. Anonimni denuncijant stoga je zaključio da 15-godišnja cura “remeti atmosferu u momčadi”. Kad su zaprimili anonimnu denuncijaciju, treneri su, prema tvrdnjama majke, od djevojčice zatražili da se javno deklarira kao Hrvatica. Planinarski savez je, tvrdi majka, zaprimio žalbu, odlučio da će “ispitati tvrdnje”, no s jednom pragmatičnom, tako domobranskom ogradom. Savez se, navodi majka, izjasnio da “neće povlačiti nikakve radnje prije Svjetskog prvenstva”, jer bi to moglo utjecati na penjačicu od koje isti taj stijeg, dres i zemlja očekuju, dakako, medalju. Mogu pretpostaviti da će 15-godišnjoj djevojci, ako je osvoji, naglo biti oprošten nedostatak nacionalnog žara. No, postoji i onaj drugi scenarij. Što će se, naime, dogoditi ako djevojka medalju ne osvoji?

Kad sam na fejsu pročitao ogorčen post zagrebačke snimateljice, pokušao sam u glavi zamisliti kako bi moglo izgledati inkvizitorsko mjerenje domoljublja u režiji jednog hrvatskog sportskog saveza. Kako se to mlada penjačica “deklarira kao Hrvatica”? Onako kako su se ljudi izjašnjavali za Tita i Staljina? Ili tako da, kao Srbi 90-ih, potpiše “izjavu lojalnosti” i “definira agresora”? Hoće se mlada penjačica morati glasno “odreći sotone”, kao na misi monsinjora Košića? Ili će komisijsko mjerenje patriotizma imati neke egzaktnije, ajmo reći fiziološke parametre? Hoće li joj mjeriti tlak i puls dok sluša himnu? Ili će je, dok gleda stijeg koji vijori, prikopčati na detektor laži?

Priča o Jani Zoraj, ukratko, jedna je od onih bljutavih priča iz hrvatske žabokrečine, priča zbog kojih svi normalni ljudi uostalom i bježe iz ove smrdljive zemlje u Irsku, ili Švedsku, ili Britansku Kolumbiju. Tu sam priču, odmah ću napomenuti, izložio onako kako ju je na fejsu izložila djevojčina majka, obrazovana osoba i afirmirana direktorica filmske fotografije. Moguće da su tu neki detalji i preuveličani. Možda tu i ima zrno roditeljske paranoje, ogorčenja nekog tko je doživio odbacivanje. Na koncu, možda je materin post nastao i pod utjecajem činjenice da već par godina živi u normalnoj, multikulturnoj zemlji u kojoj se patriotizam mjeri plaćanjem poreza, a ne EKG-om srca dok treperi barjak. No, čak ako u priči o Jani Zoraj postoji i zrno predimenzioniranja, ne možemo se oteti onom središnjem dojmu, a taj je dojam da je ona tako prokleto tipična. Jer, ako nešto karakterizira Hrvatsku u posljednjih nekoliko godina, onda je to teror mediokriteta koji tlače ostale time što kao društvenu mjeru uzimaju količinu nacionalnog žara.

Ova je zemlja, treba se toga sjetiti, svoj život počela isključivanjem. To isključivanje u 90-ima temeljilo se na onom što smo i tada (a i sada) zvali “brojanje krvnih zrnaca”. Počelo je isključivanjem onih koji nisu bili etnički Hrvati, a to isključivanje moglo je imati oblik izbacivanja s posla, izbacivanja iz stana ili - u konačnici - izbacivanja iz zavičaja. Tako je Hrvatska riješila problem onih koji nisu etnički Hrvati.

Sada živimo drugu fazu, a u toj fazi na tapetu su oni koji, jel’te, nisu “emocionalno Hrvati”. Ta druga faza svoje je deklarativno polazište imala u šatoru u Savskoj, na onom sad već zaboravljenom baneru na kojem je pisalo “srušili smo Jugoslaviju, srušit ćemo i Jugoslavene”. Ovaj put, deklarirani predmet isključivanja nisu oni koji nisu Hrvati po krvi i rasi, nego oni koji “nisu Hrvati” po preferiranoj ideologiji klerikalnog nacionalizma. To isključivanje postalo je obznanjeni cilj oko kojeg napore uprežu braniteljske udruge, dio medija i crkve, dio vladajuće stranke i desne političke scene. Zagovor tog isključivanja ima različite forme. Trebalo bi skinuti s financiranja pisce koji misle da su srpski i hrvatski jedan jezik. Trebalo bi zapriječiti financiranje “sramotnih filmova” koji “blate Domovinski rat”. Treba zauvijek zbrisati autore i producente takvih filmova. Treba iz kurikuluma maknuti nećudoredne autore. Treba zabraniti Olivera Frljića. A iza takve operacije isključivanja gotovo u pravilu stoji interesna agenda mediokriteta. Jer, ako maknete Ferića, Ivanu Bodrožić i Drakulićku, onda u kurikulum lako uđu Stjepan Tomaš i Ivan Tolj, a književnu kulturu mogu voditi Snježana Šetka ili Tanja Belobrajdić. Ako maknete “nedomoljubne” režisere, onda će na red valjda doći i Sedlar i Ištvančić. Stoga u Hrvatskoj ovakve ideološke harange u pravilu uvijek vodi tzv. struka, preciznije - njen mediokritetski dio. Tako je bilo i kasnih četrdesetih, tako je bilo i devedesetih, a - po svemu sudeći - tako je i u slučaju Jani Zoraj. I nju je, izgleda, za nedomoljubnu herezu prijavila “struka”, netko od kolega ili kolegica, i to netko tko se - kladit bih se mogao - penje lošije od nje.

To je prva, prizemna i prijesna razina slučaja Jani Zoraj. No, slučaj mlade penjačice ima i drugu razinu koja otvara stvarno, bitno pitanje Hrvatske kao zajednice. Što, naime, da mlada zagrebačka cura doista “ne poštuje dres i zastavu”? Što bi bilo da doista “ne poštuje Hrvatsku”? Bi li je to činilo manje dobrom penjačicom? Bi li to njene medalje napravilo manje hrvatskima? Bi li one bile manje ili više hrvatske od medalja Nikolaja Pešalova, golova Eduarda da Silve ili romana Mirka Kovača?

I - što je još važnije - bi li manjkavosti u EKG-u mlade penjačice nju činile manje dobrom i uzornom građankom? Mjeri li se doza građanske pripadnosti stvarno reakcijom sinapsi na bandiru i himnu? Ili se, kako ja mislim, mjeri nekim drugim, sasvim mjerljivim kriterijima? Na primjer - plaćanjem poreza. Recikliranjem papira. Poštivanjem GUP-a i prometnih propisa. Radom na bijelo. Plaćanjem RTV pretplate. Društvenim aktivizmom. Brigom za park ili stablo. Poštivanjem sugrađana. Poštivanjem DRUKČIJIH sugrađana. I, na koncu, predanim, čestitim profesionalnim radom, bio taj rad friziranje kose, metenje perivoja, operacija na srcu ili - natjecanje u penjanju.

U slučaju mlade penjačice, kao i mnogim ranijima, Hrvatska se opredijelila da bude plemenska horda umjesto građanske zajednice. Opredijelila se da će biti zajednica zastave i dresa, a ne zajednica ustava i zakona. Upravo zato, dospjeli smo gdje jesmo, u kaljuži predgrađanskog nepotizma i klijentelizma, desetljeće iza Estonaca i Čeha. Upravo zato, ljudi poput male Jani odlaze u zemlje poput Kanade, zemlje u kojima se mjeri kako se penješ i kako meteš park, a ne kako te i koliko dira u srce javorov list. Upravo zato, ljudi iz Hrvatske odlaze i odlazit će, a preostale troglodite ostavit će da se u ovoj kaljuži pacaju sami.