Pred nekoliko
dana najavljeno je druženje sa pozivom da
se pridružim.
Jutros sam
bio zamoljen da potvrdim svoje prisustvo.
Kako se nisam
odmah odzvao, nakon razmišljanja rekoh sebi:
Rijetko nam više stižu bilo kakvi pozivi; ajde makni se sa tog tvog ustajalog brloga.
Javio sam da stižem nakon njihovog objeda koji se priređuje u našim
istarskim Baredinama u već uhodanoj neandertalskoj peči, nedavno otvorenoj
upravo povodom vlastite Retrospektive u
Poreču.
Ubrzo je
stigao povratni odgovor: -Očekivan si na ručku.
Ponovno
rekoh sebi :
Kakav izazov
da se napokon ostvari onaj dan kojeg Oriana Falacci nazivlje vremenima u kojima
se puno govori, da nakon toga slijede i
oni drugi trenutci kad je šutnja nužna.
Pojavio sam
se tako u dragim mi Baredinama. Nasred živog društvanca pojavio se Znanac sa pitanjem može li najaviti moje obraćanje .
Apsolutno NE, rekoh. Počastili ste me. Bit će mi drago da vas tek vidim i čujem.
Uslijedile su
nazdravice sa našim istarskim Crnjakom
sve dok se otkopavala podzemna peč, iz koje su se vadili bosanski zemljani lonci, i u glini pečeni
mladi morski pas. Umjesto neandertalskog
Vepra, iz vrućih se lonaca servirao rost beaf, glive, mladi krompir u ljusci i
mrkva. Iz porednog lonca sve se nizalo na poliranim kamenim škriljama, iz kojih je pred nama
zamirisao onaj pečeni objed, jednako kao što
je vađen pred tridesetak tisuća godina
našim predpretcima, pečeno voće breskva i kruška ( ne obavezno neandertalski).
Usljedilo je
čavrljanje među već pregrijanim glavama. Nečiji spomen „dobrih ljudi“ povukao
je moj zaplinati jezik daleko prije nego što se mozak probudio :
-A što je sa „lošim
ljudima?“ Zar su dobri ljudi neka razdvojena pasmina od one neke loše ?
Recimo svi
zajedno , ili pojedinačno , ako hoćemo:
Što bismo mi
ovdje, čekajući našeg dragog Paentologa K,
koji upravo vadi ,svojim debelim rukavicama, one vruće lonce za nas, da se na njegovom mjestu, kojim
slučajem ili pravilom , zatekao onaj naš Posjednik ,onaj Ideološki Vjerski Moralista, ili
pak njihov zajednički Puzavac,
maskiran u šarenu kravatu, pugatog
ruha. Onaj plohi, drski politikanerski Nitkov, sluga sviju Parazita ovog društva, koji bi te iste
lonce ugrabio za sebe. Koji bi nas
pustio ovdje usred naših svetih Baredina izgladnijele ?!
Zar nebismo mi tada, još prije nego nam se zdravi
razum probudi, instinktivno jurnuli u
ove dobre kuhinjske prostore, Zvjerski da
razgrabimo sve što se još zatekne u njima ?!
I bez da nam
ikada više padne na pamet ono podmuklo
istesano pitanje :
Gdje, kako,
i zašto se dijele "dobri od loših ljudi"….
Nema komentara:
Objavi komentar