JELENA LOVRIĆ ZA GLOBUS
ZAŠTO JE DRŽAVNI VRH UMRLOGA HRVATSKOG VELIKANA ISPRATIO S PREZIROM Od Goldsteina Hrvatska se oprostila sramotno, nekulturno, ignorantski, nezahvalno
- AUTOR:
-
- 23.09.2017. u 10:16
Načinom na koji je ispratila Slavka Goldsteina, jednog od svojih nesporno najvažnijih intelektualaca modernog doba, Hrvatska je mnogo više rekla o sebi nego o pokojniku. Vlastitim djelima Goldstein je sebi još za života podigao spomenik. Knjige, filmovi, izdavaštvo, politički, moralni i ljudski integritet… Nikakva mu posmrtna laska nije potrebna. Ništa ga ne može uzvisiti više od onoga što je sam učinio. Propuštajući, čak odbijajući da mu oda odgovarajuću počast, Hrvatska nije ponizila Goldsteina, nego je samu sebe unizila. Sramotnim odnosom prema jednom od svojih intelektualnih patrijarha pokazala se neciviliziranom, nekulturnom, nehumanom, nezahvalnom zemljom.
Od vrha države nadalje. Svojom reakcijom na Goldsteinovu smrt aktualna se vlast predstavila kao dubinski nepristojna i potpuno ignorantska. Sućut obitelji premijer je izrazio hladnim i suhim, jednorečeničnim telegramom. Ni riječi o pokojnikovim zaslugama. Ni spomena o stotinama knjiga koje je Hrvatskoj ostavio. U sličnim prigodama Plenković je inače mnogo rječitiji. Više je, valjda, napisao čestitajući ženidbu crnokošuljašu Bujancu, nego u crno zavijenoj Goldsteinovoj familiji. Čelništvo države, ni Pantovčak, ni Sabor, ni Vlada, nije na posljednji ispraćaj jednog od hrvatskih intelektualnih velikana poslalo nikoga tko bi ih na dostojan način mogao predstavljati.
Blasfemični svećenik
Svojim napadnim izostankom s Goldsteinova pogreba Katolička je crkva također najviše govorila o sebi i svojim vrijednostima. Za razliku od nekih drugih vjerskih zajednica, predstavnici Kaptola nisu imali potrebu odati počast pokojniku. Zašto? Pa, sve o tome rekao je jedan hvarski svećenik, izvjesni Mili Plenković, koji je na društvenim mrežama potpuno blasfemično izrazio radost zbog Goldsteinove smrti. “Obradovala me vijest da je umro”, napisao je, pa onda još jednom potvrdio novinarima: “Hvala ti, Bože, što ga više nema.” Teško je znati kojem se bogu moli ovaj pop, ali radovati se bilo čijoj smrti – to sigurno nije evanđeoska poruka. Šokantan ispad oficijelna je Crkva odšutjela. Nitko se nije ispričao, nitko da bi rekao kako je sotonski post hvarskog svećenika suprotan kršćanskom nauku.
Na koncu, reakcije na društvenim mrežama najviše govore o zloćudnom mentalnom stanju nacije. Na vijest o Goldsteinovoj smrti internetom je potekla prava prljava rijeka psovki i uvreda, mržnje i antisemitizma. Komentari su odvratni, gnjusoba je orgijala, septička se jama razlila. “Jedan smrad manje”, “Jedan čifut manje”, “Napokon jedna lijepa vijest”, “Govnar stari, triba je davno umrit” – samo su neki iz zastrašujuće poplave uglavnom imenom i prezimenom potpisanih reakcija u kojima se jedan od najvažnijih hrvatskih intelektualaca naziva najgorim mogućim imenima.
Hodajući dokaz zločina
Ako je suditi po lavežu s oltara i lavežu s društvenih mreža, Slavku Goldsteinu ne mogu prije svega oprostiti činjenicu da je bio Židov i partizan i nikada se te dvije međusobno povezane odrednice svog identiteta nije odrekao. Ne mogu mu oprostiti da je bio hodajući dokaz zločina koji se pripadnicima njegova naroda dogodio u NDH. Otac, kulturni i ugledni karlovački knjižar, likvidiran je u kompleksu ustaških logora Jadovno, a ostatak obitelji, žena i dva sina, spasio se bijegom u šumu, pa je mali Slavko postao jedan od najmlađih partizana. Goldstein je uvijek bio svjestan svojih židovskih korijena, dugo je bio predsjednik Židovske općine Zagreb i židovske vjerske zajednice Bet Israel, što mu nije smetalo da se osjeća i dijelom hrvatskog naroda. Kao što je uvijek ostao vjeran ocjenama o velikoj važnosti partizanskog, Narodnooslobodilačkog pokreta, što mu nije smetalo da vrlo rano razvije kritičnost prema jugoslavenskom poretku i raznim ga inicijativama, ne bez osobnog rizika, iznutra pokušava rasklimati i olabaviti. Mnogo prije prijelomnih 90-ih objavljivao je programatske tekstove, zagovarajući ekonomske i političke reforme.
Premda u poznoj dobi, posljednjih se godina žestoko suprotstavio nadirućoj poplavi povijesnog revizionizma, osporavanja antifašizma i šminkanja ustašluka. Prvo je svojom sjajnom memoarskom knjigom “1941. – godina koja se vraća”, nagrađivanom doma i prevođenom vani, izazvao bijes iz političkog podzemlja prokuljalih NDH zombija. To veći što je, po ocjenama stručnjaka, riječ o nezaobilaznom djelu, jednoj od najboljih povijesnopublicističkih knjiga napisanih na hrvatskom jeziku. Goldstein nikada nije skrivao ni opravdavao zločine koje su počinili partizani ili poratni jugoslavenski režim, ali nikad nije pristao ni na balansiranje Titova “komunizma”, još manje antifašizma, s ustaškim pokretom.
Argumenti o Jasenovcu
Nakon što su 2016. revizionistički nasrtaji na Jasenovac eskalirali, napisao je argumentiranu, čvrstu i vrlo tiražnu knjigu “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina”, dokumentirano i precizno kao neistine i falsifikate odbacujući teze o takozvanom “trostrukom logoru”, po kojima je Jasenovac za vrijeme NDH bio samo kažnjenički i radni kamp, dok je prava tvornica smrti postao u Titovoj Jugoslaviji. Za ustaške zločine Goldstein nikada, ni u primisli, nije teretio hrvatski narod. “Narod je spasio hrvatski obraz od ustaškog sramoćenja”, govorio je, podsjećajući da Hrvatska većinski pripada antifašističkim tradicijama. Zato se i svojim osobnim sudjelovanjem u ratu uvijek ponosio. “Na Bleiburgu se i dalje učvršćuje mit, pogibeljan po Hrvatsku, da je na tom mjestu stradala hrvatska vojska. To nije istina. Laž je da je to bila hrvatska vojska. Hrvatska vojska bio sam ja. Nas hrvatskih partizana bilo je mnogo više nego one vojske koju su dobrim dijelom činili mobilizirani, pa možda i nedužni ljudi, ali su je vodili ubojice i zločinci”, rekao mi je u jednom intervjuu.
Svejedno, upravo se zbog nedvosmislenog odnosa prema Drugom svjetskom ratu, prema partizanskom i ustaškom pokretu, Goldstein našao na udaru radikalne desnice. Glasovi iz crkvenih krugova i agresivci iz nabujale nacionalističke kloake proglašavaju ga Jugoslavenom i optužuju za mržnju prema Hrvatskoj. Hvarski pop silno se razdragao jer je, kako je napisao, “još jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta”. Slično mu se glasa ustašonostalgični zdrug s društvenih mreža. Riječ je, naravno, o teškoj podvali. Samo ako su ustaše mjera domoljublja, samo u tom bi se slučaju antifašist Slavko Goldstein mogao smatrati mrziteljem hrvatske države i naroda. Ali, NDH je mjera za zločin, a ne mjera ljubavi prema Hrvatskoj. Oni koji Goldsteina danas bezočno pokušavaju blatiti i pljuvati, stigmatizirajući ga kao protivnika Hrvatske samo zato što je pružao uporan otpor rehabilitaciji NDH i obnovi ustaštva, nisu u sukobu s pokojnikom, nego su u ratu s tvrdim povijesnim činjenicama.
Ključna djela
Drugo, Slavko Goldstein postao je nepodnošljiv zatucanom, palanačkom dijelu Hrvatske zbog svoje intelektualne širine i veličine. Sam je napisao neke nezaobilazne knjige. Kao jedan od najboljih i najprodornijih hrvatskih nakladnika uredio je i izdao neka ne samo za hrvatsku kulturu izuzetno značajna djela. Redovito u napetim odnosima s vlašću objavljivao je disidente i neke jugoslavenskom režimu neugodne autore, svojim izdanjima stalno pomičući granice slobode. Promovirao je vrijednosti zapadne civilizacije, ukoričenim idejama pokušavao proizvesti propuh u jednopartijskom sustavu. Njegove su knjige najčešće imale krupne političke implikacije.
Nadomak devedesetih, 1989., formira prvu nekomunističku stranku, Hrvatski socijalno-liberalni savez, HSLS, u kojem se u ono vrijeme okuplja cvijet hrvatske inteligencije: Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Zvonimir Berković, Velimir Terzić… Nekoliko godina kasnije, u jeku rata, pokreće časopis “Erasmus”, glas nenacionalističke, prema HDZ-u oporbene Hrvatske. Dok se Franjo Tuđman po Karađorđevu i Tikvešu družio i dogovarao sa Slobodanom Miloševićem, Goldsteinovo glasilo u Zagreb na razgovor poziva intelektualce Druge, alternativne, antimiloševićevske Srbije. Iz “Erasmusa” je krenulo i pismo kojim grupa hrvatskih intelektualnih uglednika traži ostavku predsjednika Tuđmana, i to zbog njegove pogrešne politike prema Bosni i Hercegovini i evidentnih autoritarnih sklonosti. Kako u Jugoslaviji, tako i u Hrvatskoj Goldsteinu je u fokusu uvijek bila kvaliteta države. U olovnim i u ratnim vremenima pokušavao je promovirati demokratske vrijednosti. U tom kontekstu njegove su zasluge za stvaranje moderne hrvatske države nesporne. Učinio je za Hrvatsku mnogo više od onih koji ga sada iz mraka svoga neznanja i patologije osporavaju i napadaju, pokazujući prezir prema intelektualnim gigantima kojima bi se svaka zrela nacija ponosila i pokazujući koliko se Hrvatska barbarizira.
Angažirani intelektualac
Treće, Slavku Goldsteinu ne mogu oprostiti što se cijeli život ponašao kao jako angažiran javni intelektualac. Bio je, kako kaže njegov prijatelj, slikar Josip Vaništa, univerzalni intelektualac kakvih je malo, ne samo na ovim prostorima nego i puno šire. Enciklopedijski obrazovan, intelektualno uvijek znatiželjan i renesansno svestran, velike pameti i iskustva, otvorena uma i velike radne energije do posljednjeg dana. Politički uvjereni liberal, iznimno tolerantan, pripadnik građanske ljevice. Kao novinar, kao publicist, kao izdavač, kao političar, bio je jako hrabar i uporan čovjek. Ličnosti njegove snage i utjecaja u Hrvatskoj se na prste jedne ruke mogu nabrojati. Nazivaju ga Krležom naših dana, jednim od intelektualnih karijatida moderne Hrvatske. U životu je funkcionirao kao “junak od mejdana”, baš kako mu je u pismu iz zagrebačkog zatvora, napisanom neposredno prije prebacivanja u Jadovno, gdje će biti ubijen, otac zaželio, a ta je epistola iz ustaškog užasa adresatu čudnim putovima stigla 64 godine kasnije. Pokojnik se, izgleda, smatra smetnjom upravo zbog svojih zasluga. Nad otvorenim grobom bijesni zbore. Sitne duše, koje kapacitiraju Hrvatsku, od vrhova vlasti naniže, sve do internetskog podzemlja, ne trpe velike ljude. Načinom na koji je ispratila Slavka Goldsteina Hrvatska se pokazala kao vrijednosno potpuno dezorijentirana zemlja.
Nema komentara:
Objavi komentar