SMULJAJ, ZDRPI I BRIŠI Tako će RH riješiti povrat nacionaliziranih stanova
- AUTOR:
-
- 07.03.2018. u 13:48
Prvu je prevaru napravio Predsjednik Prvi kad je otkupio kuću u kojoj je živio. Prevara se sastojala u činjenici da je svega koji dan nakon što je otkupio vilu od 1400 kvadrata za, realno, nevelik novac, donesen zakon koji je zabranjivao otkup rezidencijalnih vila. Sa svojom je obitelji živio u vili, useljen zahvaljujući visokom činu koji je stekao boreći se kao partizan u 2. svjetskom ratu. Kad je postao predsjednik, Franjo Tuđman je, među ostalim, kao predsjednik trebao riješiti problem povrata nacionaliziranih stanova, kuća, tvornica, zemlje koju je komunistička vlast zaposjedala provodeći svoju ideologiju. Riješio je svoj problem. Hrvati su prešli preko činjenice da je iskoristio situaciju, zakon koji je sam ukidao. Smuljao je, pokazao kako se rješavaju stvari u našoj Hrvatskoj.
Pravilo je jednostavno, smuljaj, zdrpi i briši, nikad ne preuzmi odgovornost jer su za sve krivi komunisti.
Prije nekoliko dana u Saboru je predstavljen nacrt zakona kojim bi se ispravila nepravda nacionalizacije. Predložen je zakon kojim bi se u roku od pet godina svi vlasnici stanova konačno mogli useliti u stanove koje im je oduzela komunistička vlast. Ispravno je poštovati vlasništvo, bez toga nismo civilizirani. No, predložen je zakon kojim će za pet godina oko 4 tisuće obitelji biti istjerano iz svojih domova na ulicu. Obično, ako države nekome oduzimaju vlasništvo, radi gradnje nasipa, autocesta, jezera ili bilo kojeg razloga, vlasnicima ponudi pravičnu naknadu. U ovom slučaju država priznaje da je u prošlosti oduzela, a sada to treba nadoknaditi. Odlučila je vratiti nekretnine.
Prijedlog zakona spominje zamjenske stanove, prednost pri kupovini novih državnih stanova i smještaju u njima, ali to su tek obećanja, nešto kao snovi bez obaveze. Država sebe nije obavezala na gradnju takvih stanova.
Država koja je u svojoj prošlosti već jednom oduzela jednima da bi dala drugima, te tako stvorila dvije zaraćene grupacije građana, i sada se izvukla, zbrisala, nestala iz nove nepravde koju će napraviti da bi popravila onu staru.
Formalno je nepravdu napravila druga država, ona komunistička? Da i ne. Ova je država pravna sljednica, preuzela je obaveze i dužnosti države koja joj je prethodila, tako da ne moramo o tome gubiti vrijeme. Ova, naša Hrvatska je to zapisala u Ustavu. Napisala je i da je dom nepovrediv. Donijevši odluku da za pet godina stanari u nacionaliziranim stanovima moraju izaći, napisala je da ti ljudi gube dom. Stanari nisu ljudi koji su se nedavno uselili, ljudi koji su ulazeći u stanove znali da ulaze u statusno nesigurnu situaciju jer će morati na ulicu, ne. Riječ je o ljudima koji su useljavani u stanove na isti način kao što su useljavani i mnogi drugi u ondašnje društvene stanove. Svim tim je stanovima upravljala država. I gradila nove stanove. Ali ljude koje je uselila u jednom oduzete stanove nije iseljavala niti im ograničavala život. Dala im je pravo da se osjećaju kao da su u svom domu, zasnivaju obitelji, žive svoje snove. Zato je dom važan.
Ljudima koji su useljeni u nacionalizirane stanove nitko nije rekao da tamo ne smiju stvarati obitelji, da te prostore ne smiju smatrati svojim domovima. Pustila ih je da vjeruju.
Istodobno su iseljeni vlasnici živjeli s osjećajem nepravde, a poslije u uvjerenju da će im imovina jednom biti vraćena, ali su svoje domove stvarali negdje drugdje. Računali su na povrat imovine, to im je 1991. obećano pa se povrat, u stvari, pretvorio u očekivanje nasljedstva.
Nacionalizacija je bila teška nepravda, drska otimačina. Teti Katici su, jer je sama živjela u ogromnom stanu, komunisti uselili tri obitelji u stan i kada smo joj dolazili u posjet, morali smo joj zvoniti dugo, kratko, dugo, tako bi ona znala da su baš njoj stigli gosti. Zvoniti drukčije značilo je zvoniti nekome drugom, obiteljima koje su bile useljene u njen stan. Ljepota stana na glavnom zagrebačkom trgu nestala je činjenicom da je kuhinja zajednička, da joj netko može kucati na vrata kupaonice i život se sveo na skrivanje u vlastitom stanu i izbjegavanje sustanara. To je bio najgori oblik nasilja nad stanovima iako je svaki nacionalizirani stan bio grozna priča o sudbinama i nepravdi koju je napravila država, ali ne useljeni ljudi. Oni isto nisu imali izbora.
Vlasništvo je bilo zamijenjeno stanarskim pravom, stanari su održavali svoje stanove. U onoj su državi svi izdvajali iz svojih plaća za stambene fondove, time su se gradili društveni stanovi za one koji ih još nemaju. Tako je bilo do kraja one države.
Ovaj prijedlog zakona mogao bi biti ogromna, nepopravljiva nepravda. Jednostavno je, za sadašnje stanare to će biti gubitak domova koje su čuvali, uređivali, ulagali u njih da ne budu zapušteni. Vlasnicima će biti vraćeni stanovi u kojima nikada nisu živjeli, oni će nekretnine najvjerojatnije prepustiti tržištu. Da država isplati nekoga iz tog odnosa, bilo bi skupo, ali pravednije. Uostalom, svi društveni stanovi su se otkupljivali, novac je postojao, naša Hrvatska ga je ubirala. Ali je i taj novac nestao.
Državu nije briga. Možda zato što su među autorima zakona oni koji su jeftino kupili vlasništvo stana sa stanarima, članovi HNS-a. Oni će profitirati.
A sve je počelo kada je Predsjednik Prvi riješio problem svog doma. I kada su Hrvati pomislili - neka, i mi ćemo nešto smuljati, imamo Hrvatsku.
Nema komentara:
Objavi komentar