Pismo prijateljici

Draga M. uvijek me veseli tvoje javljanje, dok ja,  po obicaju i nacinu zivljenja,  ne nalazim nista vrijedno da ti javim. I ovdje proljece dosta kasni, jos uvijek nema lasta koje se obicno pojavljuju pri kraju marta.

O nedavno ruznom periodu, koj ostavlja i tragove, uglavnome pripada proslosti. Internet je proradio, dok mi je istovremeno hrvatska blogerska administracija, bez ikakvog obrazlozenja, posve ukinula pristup daljnjoj blogerskoj aktivnosti.Sve u svemu, ipak se jos uvijek nije pojavio neki policijski ili sudbeni inkvizicijski nalog . Kako meni nije nikada dolazilo na pammet da osnujem neku vlastitu intarnetsku stranicu, vec mi je bila predlozena od nepoznatih osoba koji su se negdje sreli mojim likovnim aktivnostima, bio sam to prihvatio, pravo da ti kazem , ne znajuci sto ce mi to donijeti. U tom sestgosnjem periodu posve se promjenio nacin zivljenja. Ta je stranica nekako podbola moju uspavanu narav i urodila prva piskaranja , koja su se jedva odrzavala po svojoj tematici, i nejasnih sadrzajnih obrisa. Slikarstvo je ipak odrzavalo sve dosad neku njenu opravdanost i sirilo posjecenost od nekih par posjeta  dnevno do sadanjih stotinjak sa raznih strana svijata. Buduci pisem iskljucivo hrvatski, nikad mi nije bilo jasno od kuda biva pracena na drugim jezicima , dok mi je nedavno stigao lijep tel razgovor iz Australije od redovitog citatelja koji se pohvalno koristi googleovim automatskim prevodom. Medjuvremeno se javio i moj blogerski osnivac ostrim javnim reagiranjem i storio posve novu  Googleovu stranicu, bolju, pregledniju, lakseg pristupa i bez pandurskog zaledja. Jos je Marx bio podsijetio nasu masovnu drustvenu klasu da se nema cega suzdrzavati i da odrijesi napokom svoju plasljivu susdrzljivost; i onako nema, vec posve operusena, sto izgubiti u svojoj vegetativnoj stihiji zagubljenog ljudskog dostojanstva, zacementiranog zivog bica preradjenog u obican korisni objekt od strane razuzdanih horda, koje jos uvijek diriguju sa cjelokupnom pojavom bioskih vrsta planete iz svog vjecnog i najnizeg kruga Danteovog pakla.  Pisanje po  sebi, pokazuje se veoma nezahvalno ako nije praceno nekim svojim desetorostrukim citateljskim istrazivnjima, koje nam donose, kao neki svoj nus proizvod, sagledavanja vlastitosti i njeno pravo mjestu u opcem metezu okolice i vremana iz kojih smo proizisli. Izvodi nas takodjer na sve veca prostranstva samotnih drustvenih provjetrina, gdje se provjerava unikatna izdrzljivost i postavlja na vagu njenu, odnosno nasu evolutivnu dijalektiku na kvrgavom  putu prema buducem Covjeku.   Topi se, nazalost, i jedan lijepi krug dragih dama, koje su, valjda, iz svoje majcinske naravi daleko vise prizemljene, za razliku od naseg muskarackog don kihotovstva, tog sanjalackog lebdenja  iz medju zemlje i neba.Uz to jos ostaje svakodnevna setnja krugom oko sela sa vjernim pratiocem crnog macana bijelog prikrajcka na svom bujnom repu i dva zuta okajca iz kojih pomno vire njegove slutnje i nazrijevanja "duhovnog" ekvilibrijuma podloznog vjecnim mijenama svog sudruga, zaokupljen sijetama za proslim zagubljenim vremenima i toliko bliskih i dragih osoba s kojima se kalila svijest naseg zajednickog bitka.

Hvala draga  M. na sjecanja iz nasih prohujalih vremena.