MILAN

Citajuci po  drugi puta Sverceri Vlastitog Zivota , kao da se cita po prvi puta.

Iznimno literaturno djelo iz socijalisticke filozofije kod nas, kojeg se u mnogome  moze usporedjivati sa jedinom, do sada ,  marksistikom  literaturom Socijalisticke Radnicke Partije Amerike.              .

Nakon sto je nas intelektualac par exelence  Miroslav Krleza  naprosto evaporirao jos 1956 za Ljubljanskog kongresa Jugoslovenskih knjizevnika, kao da na ovim prostorima ostaje jos  MILAN-FILOZOF-COVJEK, nama svima poznat, nazalost, tek u njegovim dimenzijama  Marksiste -Lenjiniste i Praxisisovih prosvjetlujucih dosega,  koja je drugom polovinom dvadesetog stoljeca obasjavala ne samo ove prostore vec i globalno. .

Jer, sto tek misliti o mentalnom rasponu nas obicnih smrtnika , koji se podajemo, ne samo sanducima mandarinka koji  svojevremeno pristizu iz Briona na  zagrebacki Gvozd, nego i  koje kakvim perfidnim floskulama jednog fantomskog drustva , koje,  nakon sto  posve ispraznjuje nasu ljudsku  osebnost,  pretvarajuci je  u dvonoznu krhotinu, koja jos moze opstati  tek pomocu  dodatnog oslonca, sto nam ga  tada pruza naravni zakon opstanka:  isprazne samouvjerenosti, lazne odvaznosti, uobrazenost i sve ostale dodatne zakrpine i premaze, kojim se pretvara ljudsko dostojanstvo u  lakrdijsku bijedu..

 Zbog citalaca koji nisu upoznati tim Kangrginim djelom ukazuje se potreba da se ovdje  naknadno prosiri  njegov kratki navod iz proslog posta :

                                                          

                                                             ***

„Mnogo sam puta razmisljao o tome, sto se to dogadja sa ljudima  koji zive dvostrukim zivotom ?!  Ne mislim pri tome na ono banalno : jedno prica, drugo misli, trece radi i tako u nedogled iz dana u dan ! U teskim uvjetima zivota  kakvi su na ovom nasem balkanskom tlu, neprekidno kroz stoljeca  tradirani, obnavljani, proizvodjenim u svim oblicima i na svim podrucjima zivota , i koji covjeka prate u stopu od rodjenja do smrti, gdje je zapravo ne samo tesko, nego cesto i opasno zivjeti, ili bolje : jedva prezivljavati, smatrao sam da je cak „dopustivo“ i primjereno tome da se covjek mora „javno preobrazavati“, i  „glumiti sebe“  „kao drugoga, kameleonski se prilagodjavati za svo goli opstanak u zivotu, kako se doslovno nebi propalo. To je jedna stvar, pa koliko god ruzna , gotovo da bi se mogla  „opravdati“ jednom prosjecnom ili sirotinjskom zivotu, jer ovi vuciji balkanski uvjeti zivota prisiljavajuna takav  „stil“ prezivljavanja.“

„No, nije ovdje rijec o takvim ljudima i takvom (sirotinjskom) nacinu prezivljavanja u ovoj nasoj zaostaloj, necivilizovanoj, nekulturnoj, na nekim podrucijama jos gotovo predhistorijskoj, rodovsko- plemenskoj  sredini, gdje je polupismenost ili nepismenost, tj. primitivizam popratna pojava  cjelokupna zivota, a cesto i njegova sama bit ili srz. Kad najme govorimo o „svercerima vlastitog zivota“ onda je rijec o fenomenu koji je specifican  za onaj drustveni sloj koji se obicno naziva inteligencijom ili cak intelektualnom elitom ove zemlje . Taj fenomen prije svega izaziva pitanje same mogucnosti izdrzavanja takvog oblika i nacina zivota, koje granici gotovo s patoloskim stanjem, reklo bi se cak  i pravom  psihicnom bolescu poput jedne sifofrenije  (koja se definira kao „dvojstvo licnosti“), ili pak paranoje , koja joj je slicna po mnogo cemu. Pitanje naime glasi, da to konkretiziramo: Kako netko moze biti, na primjer, zestoki  clan „komunisticke“ partije, staljinist „“od glave do pete“, dogmat, visoki funkcionar na polozaju, pa jos k tome udbas, koji ce na sve nacine oko sebe kao takav unistavati svakoga tko se ne pokorava jedno gotovo teroristickoj  staljinistickoj politici i njoj primjerenom nacinu egzistiranja na svim podrucjima zivota, a istodobno – potajno ili manje vise otvoreno- zastupati nacionalno-nacionalisticko – sovinisticke stavove , i raditi (kad tad vrlo podmuklo) na njihovu ozbiljenju ?! Takav najme doista „sverca“, ali ne stvarima i robama, kako bi nesto zaradio pritom, nego upravo svojim vlastitim zivotom, sto na prvi pogled izgleda ili nemoguce, ili pak monstruozno. Kada najme sam vlastiti zivot postaje  (glavno!) sredstvo svercanja, kakav  je tada onda zivot?  Taj –kako se to obicno kaze- „zivot ili djelovanje ispod zita“ najdublje je nepodnosljiv, protu-prirodan, protu ljudski ili cak anti ljudski, pa se normalno postavlja pitanje , kako  takvi „dvospolci“ mogu izdrzati takav zivot sto ga svercaju na sve strane  i u svim javnim  (a mozda i u privatnim, pa cak  i intimnim) prigodama?! A pri tom ipak- ostaju mentalno – zdravi? Ili su takvi tipovi ljudi bolesni, ili pak – s obzirom na navedeni primijer- staljinisticka pozicija u najsirem smislu rijeci biva tu shvacena i zivljena, dakle prakticirana kao identicna  s nacionalistickom? Samo pod tom pretpostavkom mogu onda ti  dvospolci biti zapravo jednospolci, pa se onda nisu morali puno muciti da budu istodobno i staljinisti i nacionalisti, a da pri tom ne obole od sizofrenije…?!“