Sverceri Vlastitog Zivota

„Mnogo sam puta razmisljao o tome, sto se to dogadja sa ljudima  koji zive dvostrukim zivotom ?!  Ne mislim pri tome na ono banalno : jedno prica, drugo misli, trece radi i tako u nedogled iz dana u dan ! U teskim uvjetima zivota  kakvi su na ovom nasem balkanskom tlu, neprekidno kroz stoljeca  tradirani, obnavljani, proizvodjenim u svim oblicima i na svim podrucjima zivota , i koji covjeka prate u stopu od rodjenja do smrti, gdje je zapravo ne samo tesko, nego cesto i opasno zivjeti, ili bolje : jedva prezivljavati, smatrao sam da je cak „dopustivo“ i primjereno tome da se covjek mora „javno preobrazavati“, i  „glumiti sebe“  „kao drugoga, kameleonski se prilagodjavati za svo goli opstanak u zivotu, kako se doslovno nebi propalo. To je jedna stvar, pa koliko god ruzna , gotovo da bi se mogla  „opravdati“ jednom prosjecnom ili sirotinjskom zivotu, jer ovi vuciji balkanski uvjeti zivota prisiljavajuna takav  „stil“ prezivljavanja.“

                                                                Milan Kangrga, Sverceri Vlastitog  Zivota,str 114

                                                                  ***

                                    SVAK IMA JEDAN RANJAVI OBUJAM

Svak ima jedan ranjavi obujam

i jednu hladnu gnjecavu plitkocu,

ugao jeze, glas koji se vraca.

Al dovoljan je prostor  za dva ljudska stopala ¸

Da covjek moze stajati…

Za klecanje treba vise

Za gmizanje najvise…

Svak ima jednu ranjavost skrivenu ,

Kutijucu neku o zid razbivenu,

I brid mucnine .

Al za stajanje je dosta za dvije za dvije stope zemlje

I jedan jarbol htijenja.

                                      Jure Franicevic Plocar