KOMENTAR Ž. TRKANJECA
Kina raste sve sporije. Je li vrijeme za paniku?
Kinesko je gospodarstvo u trećem kvartalu raslo ‘samo’ 7,3%. Vijest koja bi u većini zemalja izazvala euforiju dočekana je sa zebnjom
Ovih je dana objavljena izjava jednog od ljudi u Kineskoj komunističkoj partiji zaduženog za povijest kako nema potrebe da se otvaraju arhivi vezani uz neke, blago rečeno, kontroverzne dijelove novije povijesti ove zemlje. Riječ je o dvije grandiozne pogreške kineskog diktatora Mao Ze Donga: Veliki skok je trebao industrijalizirati zemlju, ali se “vođa” malo zeznuo pa mu je od gladi umrlo oko 20 milijuna ljudi. Druga je, jasno, Kulturna revolucija koja je trebala Kinu učiniti svjetskim čudom, a gotovo ju je odvela u anarhiju. Jasno da partijskom povjesničaru nije palo na pamet uopće spomenuti pokolj na Tienanmenu o čijem se broju žrtava može samo spekulirati - to Partija ne doživljava kao sporni povijesni trenutak, barem dok je živ tadašnji premijerLi Peng koji je bio jedan od ključnih donositelja odluka da se prosvjed studenata na Trgu nebeskog mira uguši svim sredstvima rata.
Tako dakle ocjenjuje vodstvo u Pekingu koje ipak ističe kako je važno samo da se povijesne pogreške (jasno, one prve dvije) ne ponavljaju. I ne čudi ovakav stav, i danas je kineski državni vrh jedan od najzatvorenijih na svijetu, vijesti iz pekinškog komunističkog zabranjenog grada stižu na kapaljku - jer, ako ih je previše, javnost bi mogla pomisliti da i oni o njima trebaju promišljati. Tako svjetske metropole i mediji od ponedjeljka do četvrtka nestrpljivo iščekuju barem neku informaciju sa 18. plenarne sjednice Centralnog komiteta koji bi trebao utvrditi političke smjernice za sljedeću godinu. No najmoćnije kineske komuniste, koji inače obožavaju tamne Audije, na samom je početku zasjedanja dočekala vrlo loša vijest - gospodarstvo je u trećem kvartalu poraslo 7,3 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
U Hrvatskoj bi se vjerojatno premijer i ministri od veselja prebacivali preko glave na Markovom trgu, ali u Kini je to najsporiji zabilježeni rast od 2009. godine, dakle početka globalne krize. Ekonomski su analitičari odmah zazvonili na uzbunu jer bi ova informacija, uz posljednje relativno loše vijesti iz Njemačke, nastavak zastoja Francuske i Italije, mogla na globalnoj razini poništiti sve snažniji opravak SAD-a. No bitno opasnije od mogućeg trenutnog udara na globalni rast zvuče informacije kako bi u kineskom slučaju mogla biti riječ o trendu. U tom bi slučaju kineski rast mogao krenuti u pad i na godišnjoj razini, što bi moglo imati prilično neugodne dugoročnije posljedice za najmnogoljudniju zemlju na svijetu - koja je sada drugo gospodarstvo po snazi pa bi taj proces dugoročno mogao imati i opasnije posljedice na globalnom planu.
Problem je sljedeći: sami su kineski stručnjaci izračunali da bi pad rasta ispod 7 posto godišnje doveo u pitanje nastavak zapošljavanja pa stoga uz sebe nosio ozbiljne društvene posljedice.
Da bi se pak to spriječilo, kineske bi se vlasti konačno morale uhvatiti u koštac s rješavanjem strukturnih problema svog gospodarstva koje su davno dijagnosticirale analitičke kuće, a bogme ih prenosi i kineska državna televizija: prekapacitiranost, nekretninski mjehur (sličan onome koji je potaknuo globalnu krizu 2008. godine), rizik dugova lokalnih vlasti i banaka “u sjeni”. Da stanje nije lagodno potvrdila je izjava premijera Li Keqianga da će vlada tolerirati nešto sporiji rast sve dok je situacija na tržištu rada dobra. Najavio je i da će nastojati preobraziti ekonomiju kako bi što više bila poticana domaćnom potrošnjom, a manje izvozom i investicijama, što od njih svjetske ekonomske i financijske agencije traže već godinama. No teško je očekivati da bi relativno brz pad investicija (pojavile su se i druge lokacije u blizini sa sličnim, ili čak boljim uvjetima, Vijetnam, Laos, Myanmar) ili izvoza mogao biti amortiziran unutarnjom potrošnjom koja je i dalje niska (oni najbogatiji svoje pare troše po Zapadu i Istoku, siromašnih je gotovo petina, a srednji se sloj tek formira).
Dakle, ako CK ne iznjedri neke ideje i ne krene odlučno u suočavanje sa strukturnim problemima, moglo bi doći do društvenih nemira. Pri čemu treba uzeti u obzir da je infinitiv u prvoj rečenici iz riječi kineskih čelnika: prema podacima koje Peking ne želi objaviti, u toj zemlji svaki je dan od 300 do 500 prosvjeda i mnogi od njih vezani su uz ekonomske probleme - jedan od posljednjih u Yunnanu jer ljudima nije dostojno plaćena oduzeta zemlja.
Dakle, kritična masa je tu, a ako se gospodarstvo krene usporavati, ako ne bude posla za sve silne prebjegle iz sela u grad, bit će dovoljna iskra. Na to već godinama upozoravaju mnogi ozbiljni ekonomisti koji tvrde kako ekonomski razvoj na tržišnim osnovama teško može opstati bez otvaranja društva i reformi na tom planu. Što pak smrtno plaši komunističke čelnike.
A upravo se tu krije još jedan, jednako ozbiljan problem kineske ekonomije: ona, naime, nije dovoljno inovativna i kreativna, što je jedan od važnih faktora održivog rasta - najvredniji kineski brendovi su banke i energetske tvrtke, a najpoznatiji Lenovo i Huawi: prvi je nastao kupnjom dijela američkog IBM-a, a drugi iz tvornice koju je pokrenula Njemačka.
Oslobađanje mašte i kreativnosti pak nije moguće u sustavu koji guši ljudska prava i slobode. Kad bi ih pak Partija oslobodila, tada bi pristala da stvarno “procvjeta tisuću cvjetova” pa bi mogli i izgubiti vlast.
Dakle, kineski su društveni, ekonomski i politički problemi vitalno povezani i bit će ih vrlo teško rješavati odvojeno. A rješavati ih se mora. Jer, iako su Kinezi tradicionalno izuzetno lojalni svojoj vlasti, bilo je lako skočiti s Maovih bicikala i iz jednoobraznih uniformi u odijela i automobile. Novi skok traži puno više.
******************************************************************
Vrijeme za paniku
postaje iz dana u dan sve zaoštrenije, ne samo za Kinu, već i globalno.
Klasični kapitalizam davno je iscrpio svoje korporativno
biće do sasušenog mu skeletra.
Socijaldemokratske reforme, koje su proizvele Hitlerov
nacizam i Staljinov nacionalni socijalizam, samo su pridonijele njegovom
daljnjem dekomponiranju, čije se mrtvački zapah danas širi čitavim svijetom.
Posljedice toga dovele su suvremeno društvo u totalnu
razvojnu stagnaciju, koje nije bilo u stanju da na vrijeme pokrene socijalnu
revoluciju k jednom novom društvu..
Ako je panika neki zadnji stadiji ljudske nemoći, naš je
kraj, kao biološke vrste doista
neminovan..
Nema komentara:
Objavi komentar