„ Stalno mi
je pred očima Tereza kako sjedi na panju, miluje Karenjina po glavi i razmišlja
o debaklu čovječanstva. A onda se predamnom pojavljuje druga slika Nietzshe u
Torinu izlazi iz svog hotela. Vidi pred sobom konja i kočijaša koji ga udara
bičem. Nietzsche prilazi konju i pred začuđenim kočijašem grli ga oko vrata i
plače.
Bilo je to 1889. Godine i Nietzshe se već
bio udalijo od ljudi. Drugim riječima, tada je buknula njegova duševna bolest.
Ali upravo zato mi se čini da njegov gest ima mnogo dublji smisao. Nietzshe je
prišao konju da zatraži od njega oproštenje za Descartesa. Njegovo ludilo (sprema
tome, definitivni razilazak s čovječanstvom) počelo je u trenutku kad je
zaplakao nad konjem.
A to je onaj
Nietzche koga volim, isto kao što volim Terezu, na čijim koljenima počiva glava
na smrt bolesnog psa. Vidim ih jednog pored drugog -
oboje silaze s ceste po kojoj čovječanstvo, gospodar i vlasnik prirode
marširaju naprijed.“
Milan Kundera
Nema komentara:
Objavi komentar