KOMENTAR UREDNIKA GLOBUSA

KRALJ ŠPIJUNA ILI KRALJ TEORIJA ZAVJERE? Joža Manolić u novim memoarima: Kako je Udba odabrala Tuđmana da zavlada Hrvatskom...

Darko Tomas/Damjan Tadić / CROPIX
U drugoj knjizi svojih memoara neuništivi Joža, u 95. godini, otvara toliko novih nedoumica da ih ne bi mogla raspetljati ni kombinirana brigada istraživača, povjesničara i odvjetnika
Kompjutoraši znaju reći da postoje samo dvije vrste informatičkih podataka: oni koji su se izgubili i oni koji se još nisu izgubili. Tako je i sa špijunima koji se na svoj način bave obradom podataka. Postoje ljudi za koje se zna da su povezani s nekim "službama" i ljudi za koje se još ne zna. Tako bi, sudeći po njegovim knjigama, rekao doajen svih hrvatskih obavještajaca. Jer, za Udbu i KOS su, na ovaj ili onaj način, radili praktički svi.

VEZANE VIJESTI

Memoari Josipa Manolića opet pune novinske stupce. Što je stariji, to se bolje i više sjeća. Nakon što se ponovno oženio u 95. godini, neuništivi Joža objavio je drugi tom svojih sjećanja i najavljuje pisanje trećeg. A suđenje s Tomislavom Karamarkom, koje je počelo nakon izlaska prvog, još uvijek traje. Navodno je Karamarkova obrana zatražila isključivanje javnosti.
Kao i u prvom nastavku, Manolić otvara toliko puno novih nedoumica da ih ne bi mogla raspetljati niti kombinirana brigada istraživača, povjesničara i odvjetnika. A zatvara ih malo ili gotovo nimalo. Knjiga ima vrlo precizan naslov: “Špijuni i domovina”. Okosnica njegovih sjećanja je teza da je sve što se događalo devedesetih, raspad Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države posljedica plana, smišljenog rada i povlačenja pametnih i dugoročnih poteza obavještajnih službi. Jedanput je u glavnoj ulozi tzv. hrvatska Udba i njegov mentor Stevo Krajačić, drugi put savezna jugoslavenska Udba, a treći put - najopasniji i sveprisutni KOS. A tko stoji iza svega, tko je ta pametna glava koja povlači konce - e to ne zna čak ni Manolić.
Mit o svemogućoj Udbi i njenoj nikada dokrajčenoj spirali zla posljednjih decenija najviše raspiruju hrvatski desničari. Stvaranjem i jačanjem tog mita stvara se politička podloga i alibi za nove i nove obračune, izbacivanje iz igre svih koji su imali ikakve veze s propalim režimom. U početku su to najviše poticali bivši politički emigranti nakon što su se vratili početkom devedesetih. I to je bilo čak i razumljivo. Udba i sve što se pod tim podrazumijeva bila im je krvavi protivnik. Samo od 1966. do 1971. tzv. savezna Udba, kako kaže sam Manolić, likvidirala je dvadesetak hrvatskih političkih emigranata.
Drugu fazu mistifikacije opasnosti od još uvijek moćne Udbe pokrenuli su posljednjih godina zagovornici nove lustracije stasali uz Karamarkov HDZ. Krunu ove faze predstavlja presuda minhenskog suda Perkoviću i Mustaču. Sada bi, po uzoru na njemačko pravosuđe, trebalo pokrenuti slične procese u Hrvatskoj i eliminirati preostale još živuće udbaše i njihove suradnike.
Knjige Josipa Manolića pokazuju da su hrvatski politički emigranti i moderni zapjenjeni desničari ipak samo obični početnici. Jer, moć i utjecaj Udbe najviše mistificiraju bivši udbaši sami. Manolić kaže da je u različitim obavještajnim službama radio ni manje ni više nego punih 75 godina. U dvije ili tri države, za najmanje dva rata i tri kakva-takva mira. I naravno da nakon tolikih godina krvavog rada mora i nešto značajno ostati.
A ostala je Hrvatska koju su još šezdesetih predvidjeli i projektirali mastermajndi u Beogradu (i Zagrebu). Sve je počelo slanjem ambicioznog najmlađeg Titovagenerala u Zagreb. Franjo Tuđman trebao je preuzeti kormilo od ostarjelogVladimira Bakarića. Jer, Hrvatskom su upravljale Savke i Milke, ali vladao jeSvileni, koji je zauzeo mjesto smijenjenog i kasnije ubijenog Andrije Hebranga.
Kada to nije uspjelo (Bakarić se nije dao, a Tuđman mu se nije sviđao), Sveznajući Netko počeo je razrađivati opciju B i voditi Tuđmana prema političkoj opoziciji u zemlji i ekstremnoj emigraciji vani, sve do famoznog susreta negdje kod Barcelone. A tamo su se sreli i upoznali partizanski general Franjo Tuđman i ustaški generalVjekoslav Maks Luburić. Bilo je to dvije godine nakon što je Tuđman smijenjen i umirovljen, a samo dva-tri mjeseca prije nego što će ta ista Udba koja je sudbinski vodila Tuđmana ubiti Maksa Luburića. Ta ista Udba ili neka druga. Nije posve jasno ali jasno je ko suza da je te 1969. u vječno separatističkoj Kataloniji simbolički začeto hrvatsko pomirenje. Ni sam Manolić nije do kraja siguran u pravu ulogu tog ustaškog koljača koji se prvi u emigraciji zalagao za pomirenje s hrvatskim partizanima. Naime, ostavlja mogućnost da je na kraju i sam Maks Luburić radio za Udbu!
Ako se pročitaju ove knjige i ako se povjeruje Manoliću, nije to nelogičan zaključak. Jer, za neku Udbu ili neki KOS radili su praktički svi. Gojko Šušak je još u prvom nastavku obilježen kao kosovac. Za Udbu su radili gotovo svi Tuđmanovi suradnici početkom devedesetih. Manolić je upoznao i surađivao s tolikim brojem dvostrukih agenata da bi ih bilo teško sve i pobrojiti. Svi su surađivali sa svima barem u nekom trenutku svog života, pa ne čudi otkriće da je Tuđman 1941. kao skojevac bio zaposlen u Ministarstvu obrane NDH. Rekorder je četverostruki špijun koji je radio za Engleze, Ruse, NDH, partizane... i na kraju početkom devedesetih završio u Tuđmanovu krugu. Naravno, u knjizi ima i agenata provokatora, vrbovanja i prelazaka na drugu stranu, špijunskih afera i ljubavnica zbog kojih propadaju karijere.
Nakon izlaska prvog toma memoara Manolića su u jednoj tv-emisiji pitali ima li itko od Tuđmanovih suradnika da nije radio za jugoslavenske tajne Službe. Joža je nakratko zastao, malo se zamislio pa blagim glasom i smirenim tonom otkrio: Ima. Evo, ja nisam radio za službe. Poznato je da sam ja s njima davno raskrstio.
Svojevremeno je netko duhovito opisao Jožu Manolića kao čovjeka koji je zaboravio umrijeti. Nevjerojatna je lakoća s kojom on, usprkos godinama, insinuira i podmeće tako da se i najneviniji teško mogu oprati. Manolić ne zaključuje, samo zločesto postavlja pitanje. Ne daje odgovor, ali ostavlja iza sebe crv sumnje. I pri tome uživa i kao da kaže: Tužite me ako hoćete, ali dok je još vrijeme. Samo, molim, ne tražiti isključivanje javnosti