KIČ

Mnogo je rečeno na temu jedne opće dekadencije koju sobom donosi kapitalističko društvo  krajem devetnaestog stoljeća.

    Kič masovne proizvodnje nasred rastuće bijede koju karakterizira jedan od najvećih društvenih rasjeda svih vremena, između načina ekonomske proizvodnje i njene društvene razmjene.

Ta se rastuća kontradikcija naglo prelijeva u sve društvene kapilare dvadesetog stoljeća, pod čijim se pritiskom rasprsava u dva Svjetska osvajaćka rata: tektonske ekonomske krize, apsolutitičke režime nacional fašizma Mussolinia i Hitlera; Lenjina i Staljinove kontra revolucionarne devijacije Marx –Engelsovog znanstvenog socijalizma. Te na čijim se reformatorskim teorijama raspljinjuje današnja Liberalna demokracija opće uzurpacije gotovo na svim kulturoloških stečevinama zdravog razuma - inauguriran ratom za neovisnost Amerike i francuskom građanskom  revolucijom, koje obilježavaju Novu povijesnu eru

  Jednu od radikalnijih kategorija svrstavanja kiča svakako je izrazio sam Picasso: „Nakon Altamire sve je kič !“

Da je Picasso živ moglo bi ga se upitati: „Dali tu spada njegov portret Staljina i Guernica. Staro grčki Fidije, rimski pjesnik Vergilije i Ciceron. Sheakespeare, Cervantes. Michelangelo ili Papa, koji zanovijeta ispod skela Sistine, i uzrujava  u stavaralačkom radu do mjere da ga Michellangelo (po nekim pričama) gađa svojom pohabanom cipelom

    O kiču dosta piše Milan Kundera: razvrstavanjem njegova izvora  u brojne oblike i dimenzije:

 …“kategoričke suglasnosti s postojanjem. Ali što je osnova postojanja ? Bog ? Čovjek?  Borba? Ljubav? Muškarac ?Žena ?

  Na to razni ljudi gledaju različito i zato postoje i razne vrste kiča – katolički, protestanski, židovski, komunistički, fašistički, demokratski, feministički, europski, američki, nacionalni, internacionalni.

Od vremena francuske revolucije jedna polovina Europe naziva sebe ljevicom, dok je druga polovica dobila naziv desnica. Gotovo je nemoguće definirati jedne ili druge prema nekim teoretskim principima koje zagovaraju. U tome nema ničega čudnog- politički pokreti ne počivaju na racionalnim stanovištima, nego na predstavama, slikama , riječima, arhetipovima,, koji zajedno čine ovaj ili onaj politički kič.

Predstava velikog marša kojim se zanosi Francuz, je politički kič koji povezuje ljude ljevice svih godina i usmjerenja. Veliki marš, to je onaj divni put naprijed, put prema bratstvu, jednakosti , pravdi, sreći, i još dalje preko svih zapreka, jer zapreka mora biti ako marš treba da bude veliki marš.

Diktatura proletarijata, ili demokracija  ?   Odbacivanje potrošačkog društva, ili povećanje proizvodnje ,Giljotina ili ukidanje smrtne kazne ? To uopće nije važno. Ono što čovjeka ljevice čini čovjekom ljevice nije ova ili ona teorija, već njegova sposobnost da svaku teoriju učini sastavnim djelom kiča zvanog Veliki marš naprijed.“