MILAN KUNDERA 4

Oni koji misle da su komunistički režimi u srednjoj Europi tvorevina zločina, ne shvataju osnovnu istinu: te režime nisu stvorili nikakvi zločinci već entuzijasti, uvjereni da su otkrili jedini put koji vodi u raj. Odlučno su branili taj put, i tako pogubili mnogo ljudi. Kasnije se pokazalo da nikakvog raja nema i da su entuzijasti praktično ubojice.

  Tada su svi počeli da viću na komuniste: Vi ste odgovorni za zlu sudbinu zemlje ( što je opustijela i osiromašila), za gubitak nezavisnosti ( našla se u ruskoj sferi), za sudska umorostva !

    Optuženi su odgovarali: Mi to nismo znali! Prevarili su nas! Vjerovali smo ! Mi smo u dubini duše naivni !

   Tako  se spor sveo na slijedeće pitanje;: jeli istina da nisu znali, ili se samo pretvaraju da nisu znali ?

   Tomaš je pratio tu raspravu ( pratio ju je čitav češki narod, deset milijuna ljudi) i govorio sebi kako je među komunistima sigurno bilo ljudi koji nisu bili tako neuppućeni ( ta morali su nešto znati o strahotama što su se događale i nisu se prestale događati u Stalijnovoj Rusiji ). Ali ipak je vjerojatno da večina zaista ništa nije znala.

   Prema tome, govorio je sebi, osnovno pitanje nije jesu ili nisu znali, nego dali je čovjek nevin zato što nezna?

Jeli idiot na prijestolju unaprijed oslobođen svake odgovornosti samo zato što je idiot?

   Pretpostavimo da je češki javni tužilac sa početka pedesetih godina koji je tražio smrt nevinih ljudi bio prevaren od strane ruske tajne policije i vlade vlastite zemlje. Ali kako je moguće da i danas, kad već znamo da su optužbe bile apsurdne i da su pogubljeni nevini ljudi, taj isti javni tužilac brani čistoću svoje duše i udara se u grudi: moja savijet je čista, nisam znao, vjerovao sam!  Zar njegova nepopravljiva krivica ne leži upravo u onome : „nisam znao, vjerovao sam!“?

  Tomaš se tada sjetio priće o Edipu – Edip nije znao da spava s vlastitom majkom, pa ipak, shvativši šta se dogodilo, nije smatrao sebe nevinim.. Nije mogao podnijeti pogled na nesreću koju je prouzrokovao svojim neznanjem , i skopao je sebioči i otišao slijep iz Tebe.

   Tomaš je slušao proteste komunista koji su branili svoju unutrašnju čistoću i govorio sebi: Zbog vašeg neznanja ova  zemlja je možda za nekoliko stoljeća izgubila svoju slobodu, a vi vičete kako se osječate nevini? Kako uopće možete gledati sve ovo ? Da ih imate, morali biste ih iskopati i otići iz Tebe !

   To upoređenje mu se tako svidjelo da ga je često koristio u razgovoru s prijateljima i postepeno ga formulirao sve preciznije i elegantnije.

    Čitao je u to vrijeme , kao svi intelektualci, tjednik što ga je, u tiražu oko tristi hilijada primjeraka , izdavao češki Savez književnika, tjednik koji je izvojevao priličnu autonomiju u  odnosu na režim i govorio o stavrima koje drugi nisu smjeli otvoreno ni spomenuti. U novinama Saveza književnika  se zato pisalo i o tome ko je, i koliko, kriv za sudska umorstva putem političkih procesa ubrzo nakon što je vlast prešla u ruke partije.

   U svim tim raspravama je neprestano ponavljano isto pitanje. Jesu li znali ili nisu znali ? Kako je Tomaš smatrao to pitanje drugorazrednim napisao je jednog dana svoje  razmišljanje o Edipu i poslao ga redakciji. Odgovor je stigao nakon mjesec dana. Pozvali su ga u redakciju lista.

Kad je došao, dočekao ga je urednik niskog rasta ukrućen kao lenjir, i predložio mu da izmjeni red rijeći u jenoj rečenici. Tekst je nakon toga objavljen na predposljednjoj tranici u rubrici pisma čitalaca.

   Tomaš se nije naročito radovao. Kakvog je imala smisla da ga zovu u redakciju radi saglasnosti o izmijni reda nekih riječi, a da onda, ne pitajući ga , drastično srežu njegov tekst tako da je čitavo razmišljanje svedeno samo na osnovnu tezu, shematsku i agresivnu, koja mu se više nije sviđala.

    To je bilo proljeće 1968. godine. Na vlasti je bio Aleksandar Dupček i s njim komunisti koji su se osječali krivi i bili spremni da nekako ispravu svoju krivicu. Ali oni drugi komunisti, oni koji su vikali kako nisu krivi uplašili su se da će im gnjevni narod suditi. Zato su svakodnevno obilazili ruskog ambasadora i tražili od njega pomoć. Kad je izišlo Tomaševo pismo vikali su : evo dokle je dišlo ! Sad se već javno piše  kako nam treba iskopati oči! Dva- tri mjeseca kasnije  Rusi su zaklučili da su slobodne diskusije u njihovoj gubernijij nedopustive i u toku jedne noći njihova je armija okupirala Tomaševu domovinu.“

                                                                 Nepodnošljiva lakoća postojanja