RUŽNA ISTINA IZA MITOLOGIZACIJE ULOGE HOS-a U DOMOVINSKOM RATU Crne mrlje na ratnom putu hrvatskih crnokošuljaša
- AUTOR:
-
- Davor Krile
OBJAVLJENO:
- 02.09.2017. u 17:41
U zadnje je vrijeme ušlo u modu potpuno nekritičko romantiziranje i mitologiziranje HOS-a, pa čak i iz redova političke organizacije koja mu je svojedobno bila zakleti neprijatelj. Premda je utemeljitelj te stranke Franjo Tuđman HOS uporno nazivao produženom rukom KOS-a i JNA, smatrajući da svojim radikalizmom uglavnom sramote mladu državu i idu na ruku agresoru, zamjenik današnjeg prvog čovjeka HDZ-a Milijan Brkić propovijeda kako u HOS-ovu ratnom putu nema nijedne mrlje. Gotovo da nema dana i da neki od bivših hosovaca iz veteranskih udruga, poput govornih automata, ne izgovori sličnu tezu. Takve poruke su nekadašnji komunistički birokrati nazivali “lakirovkama” - frazama koje su nastojale proizvesti lažni sjaj kako bi se zamaskirao trulež ili praznina sadržaja. Iako je Nazarećanin davno prorekao ljudima da ih samo istina može osloboditi, subnorizacija Domovinskog rata se na taj način nastavlja, a u agitpropovskim pričama o HOS-u uglavnom se uporno provlače tri temeljne neistine.
Prva glasi da nijedan pripadnik HOS-a nikad nije počinio, niti je osuđen za ratni zločin. Nisu nimalo rijetke ni svečane zakletve da HOS nema, niti je ikad imao ikakve veze s fašizmom i nacizmom. U pokušajima obrane legitimiteta ploče s ustaškim pozdravom u predvorju nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovac znale su se čuti i teze kako je HOS bio vrlo liberalan i višenacionalan, maksimalno štitio ljudska prava i bio sastavljen od “najčišćih hrvatskih antifašista”. Čak i da nije riječ o dijelu moderne hrvatske povijesti koje se većina građana sjeća temeljem osobno proživljenog iskustva, ovako radikalno negiranje fakata moglo bi proći samo u despocijama s posve ukinutom slobodom govora. Još jednom ispada da je posve u pravu slovenski filozof Slavoj Žižek kad tvrdi da je na našim prostorima od svega najteže predvidjeti - prošlost.
Nacistički orao
HOS je utemeljen kao stranačka vojska Hrvatske stranke prava u sam osvit rata, s proljeća 1991. godine. Već sama kratica jasno je aludirala na vojsku NDH koja se od 1944. službeno nazivala Hrvatskim obrambenim snagama, a crne odore i brojnePavelićeve slike podebljavale su nepogrešiv dojam povijesnoga vremeplova. Nazivi pojedinih postrojbi u slavu ustaških perjanika - 9. bojna “Rafael Vitez Boban” i 13. bojna “Jure Vitez Francetić” - nisu ostavljali nikakva mjesta dilemama, baš kao ni dominantna ikonografija. Ratni amblem postrojbe “Jure Vitez Francetić” koristio je, primjerice, kao identifikacijsku oznaku orla identičnog onome nacističkom, samo što je umjesto kukastoga križa u kandžama nosio klempavo “U”. Baratalo se i idejama da vojnici HOS-a rabe oznake činova vojske NDH - rojnik, skupnik, krilnik itd. - ali se od toga ipak odustalo u korist službenih oznaka Hrvatske vojske. Nakon rataDobroslav Paraga je teretio svog suparnika Antu Đapića da je nagovarao HOS-ovce na nošenje crnih odora i upotrebu ustaškoga znakovlja, ali svi manje-više znaju da je to bila zajednička i prešutno usvojena pravaška agenda.
Povratak poglavnika
Sjedište ove paramilitarne skupine bilo je u Starčevićevu domu koji je tadašnji šef HSP-a i vrhovni zapovjednik HOS-a Paraga ukrasio naoružanim stražarima i jednim zarobljenim topom. Ustrojem koji je uz zagrebački Ratni stožer obuhvaćao i stožere u BiH (Ljubuški, Zenica), HOS je odmah deklarirao kao svoj ratni cilj povratak Hrvatske na povijesne istočne granice na Drini. Uspostavljen je kao dragovoljačka postrojba, no u njegovim redovima nije završavala samo pravaška mladež i klatež, nego je bio prepun osebujnih karaktera svih profila, ciljeva i uvjerenja. HOS-ov znak na odori nosili su brojni nepatvoreni domoljubi i idealisti, ali i notorni društveni otpadnici, paradni nostalgičari, gnjevni povratnici iz dijaspore, profesionalni rebelijanci, strani plaćenici, ljudi s kroničnim problemom s autoritetima, perači biografija i pogrešnih krvnih slika, pa i oni kojima je demokratska, europska, višenacionalna i istinoljubiva Hrvatska bila zadnja stvar na pameti. Osim pojedinaca s ruba zakona koji su u ratnom kaosu vidjeli mnoštvo prilika za razne vrste beščašća, riječ je i o onima koji su otvoreno sanjali povratak nekoga novog poglavnika i arijevsku državu očišćenu od nepotrebnog balasta. S rukom na hrvatskom srcu valja zato priznati: i ti i takvi stvarali su i branili današnju državu, i to često požrtvovnije i srčanije od ondašnjega političkog mainstreama iz (krizno)stožerne stranke.
Mladima je možda teško zamisliti, ali istu odoru HOS-a nosili su i autor splitskih ustaških parada Marko Skejo, i aktualni šef HSS-a Krešo Beljak, i irski plaćenikThomas Crowley, i barjaktar duha handžar divizije Alija Šiljak, i epski slavonski Ero Ante Prkačin, i primoštenski gradonačelnik Stipe Petrina, i mladi vukovarski dobrovoljac Jean Michel Nicolier Francuz, i Stojan Vujović zvani Srbin, i bivši jugooficir Mile Dedaković, i osebujni Denis Šešelj zvani Udbomlat, i Ivan Perkušić Barba koji se višekratno hvalio da ne zna ni za kakve navodne Pavelićeve zločine… Naravno da takva makabristička galerija likova koju ne bi lako osmislio a kamoli zajedno nacrtao ni najnadrealističniji slikar u kaotičnom ratnom dinamizmu nije bila postojana: u HOS se dolazilo, a iz njega i odlazilo, i iz impulzivnih i stegovnih, kratkoročnih, karijernih, političkih, ali i radi pukih motiva taštine. U HOS-u se ginulo i u hrvatskim zasjedama - poput skupine Blaža Kraljevića za čije smaknuće do danas nitko nije odgovarao, što podgrijava sumnje da je naloženo od hrvatskog političkog vrha - ali je i HOS znao biti protiv hrvatskih postrojbi pod kontrolom HDZ-a, kao na početku rata HVO-a protiv Armije BiH, kad su jedinice HOS-a odbijale razvrgnuti ratno savezništvo s Bošnjacima.
Jednako onako kako su neki tek paradno prošetali kroz njegovu odoru ili je nedjelima ukaljali, drugi su brojni hosovci nekalkulantski ginuli kao iskonski biblijski mučenici ili ostajali kao zadnja straža na mnogim domovinskim položajima i čukama. Zbog proklamirane fanatičnosti i idealizma često su korišteni kao prvo topovsko meso u najopasnijim situacijama - u tu svrhu Tuđmanu nisu smetali - pa su neosporno odigrali sudbonosne uloge u nekim od najkrvavijih bitaka zadnjega rata. Držali su, primjerice, najteže položaje na vukovarskom Sajmištu i u Škabrnji, ostali su zadnji apokaliptičnoga 6. prosinca 1991. u tvrđavi na dubrovačkom Srđu, a sinjski hosovci predvođeni Ivom Milanovićem (rođak bivšega premijera?) obranili su i dubrovačko predgrađe Sustjepan. No, kao što to u ratu i životu obično biva, nije rijedak slučaj da su jedni te isti u jednome trenutku radili herojska i plemenita djela, a u drugome ih vlastitim nedjelima kaljali. Ivan Perkušić Barba je, primjerice, na dubrovačkome Srđu prosinca 1991. zapovijedajući grupom hosovaca iz 9. bojne odbio napade JNA koja je tenkovima već došla na nekoliko metara od tvrđave, ali je kasnije u “oslobađanju” splitskih stanova od dotadašnjih stanara imao jednako odsudnu, no nimalo časnu ulogu. Po kazivanju aktivista za ljudska prava Tončija Majića, Perkušić je bio zapovjednik grupe HOS-ovih nasilnika koja je 1993. i 1994. provodila brutalne vojničke deložacije u Splitu, provaljujući u stanove, prijeteći klanjima i pljačkajući. U samo jednom ulazu u Poljičkoj 29 u par su dana izbacili na ulicu tri obitelji i sve im pokrali. Prilikom prijetnji i zastrašivanja nisu se libili prislanjati pištolj na čelo ni malodobnoj djeci, a u jedan od tih stanova uselio se kasnije osobno Perkušić.
Nema komentara:
Objavi komentar