subota, 4. travnja 2015.
" U članku objavljenom u siječanskom broju Atlantic Monthly 1987. godine napisao je ( John Kenneth Galbraith) da tadašnje tržište pokreće isključivo "mešetarska dinamika ljudi i ustanova koji zbog rasta tržišta vjeruju da će tržišni plimni val nastaviti rasti, da će ponijeti injih, ali da će se oni na vrijeme spasiti". Takvo je stanje vladalo i u oči velike krizi 1929.godine, i kao svjedoku i tog sloma Galbraithu je upalo u oči još nekoliko sličnosti, a ponajviše vjera u naizgled domišljate, trenutačno unosne, ali dugoročno katastrofalne inovacije u financijskim strukturama. "Prije krize 1929. godine silno su bujali holdinzi i inveticijski fondovi. Tim holdinzima i fondovima bilo je zajedničko to da nisu obavljali nikakve konkretne transakcije; postojali su isključivo radi posjedovanja dionica u drugim tvrtkama kje su pak, mahom postojale radi posjedovanja dionicama u trečim tvrtkama ." Ljepota tog nezasluženog polužja bila je u tome da bi se svako povečanje dobiti tvrtki na kraju tog lanca sreće geometrijskom progresijom slijevalo natrag uosnivačku tvrtku, jer bi vlasnici preferencijalnih dionica u posjedničkim tvrtkama u javnom vlasništvu dobivali samo svoj fiksni dogovoreni dobitak. No svako smanjanje dobiti i vrijednosti obilo bi se o glavu svim tvrtkama u tom lancu sreće kaošto se- dakako- i dogodilo u listopadu 1929. godine. Gotovo šezdeset godina poslije, polužje je uskrsnulo i ponovno pokazuje svoju čarobnu moč u obliku vala integracija i kupovanja tvrtki, te bankovnih zajmova i obveznica kojima se te akcije financiraju.
Časopis Atlantic bio je njabolji podiji za takvu propovijed. Tri godine nakon debakla 1929., u njemu je objavljeno sljedeće pismo anonimnog autora iz Wall Streeta u kojem se on posipao pepelom.
Danas ta mea culpa zvuči poput prilično točna prikaza dogogaja iz 80-ih
Sada, nakon kraha, znam da će biti puno govora o korupciji i nepoštenju. Ali mogu prisegnuti da naš problem nije bio u tome; Naime, upropastila nas je vlastita neumjerena lakoumnost i naše tlapnje umišljene veličine. Bogovi su samo čekali svoj trenutak da nas unište, no najprije su nas zarazili posebnom i razornom vrstom ludila...."
Časopis Atlantic bio je njabolji podiji za takvu propovijed. Tri godine nakon debakla 1929., u njemu je objavljeno sljedeće pismo anonimnog autora iz Wall Streeta u kojem se on posipao pepelom.
Danas ta mea culpa zvuči poput prilično točna prikaza dogogaja iz 80-ih
Sada, nakon kraha, znam da će biti puno govora o korupciji i nepoštenju. Ali mogu prisegnuti da naš problem nije bio u tome; Naime, upropastila nas je vlastita neumjerena lakoumnost i naše tlapnje umišljene veličine. Bogovi su samo čekali svoj trenutak da nas unište, no najprije su nas zarazili posebnom i razornom vrstom ludila...."
Nema komentara:
Objavi komentar