BORKA I DUBRAVKO NISU U MEĐUSOBNOM NESUGLASIJU, TEK PRODUBLJUJU KVALITETNO ISTU TEMU

Pročitajte suprotstavljena mišljenja naših novinara o aktualnoj pulskoj temi: PIŠE Dubravko GRAKALIĆ "ZA": I Parižani su se bunili protiv Eiffelovog tornja Naravno, novac se može doslovno podijeliti građanima (pa čak i onako kako to radi Živi zid), može ga se utrošiti na nezaposlene, zdravstvo i socijalu, ali to znači priznanje da je život samo preživljavanje Otvorenje Art parka Verudela dobra je vijest za Pulu i Istru, ali i za sve one za koje bez umjetnosti i kreativnosti nema života. Pula je na Verudeli dobila novi svjetionik raspoznavanja u moru jadranskih i mediteranskih gradova, te se prezentirala kao grad kulture koji poštuje umjetnike i njihova djela. Art park dokaz je da Pula nije samo grad povijesti i dvomilenijskih civilizacijskih naslaga, nego mjesto gdje se promišlja suvremenost i živi u dodiru s trendovima. Moderne skulpture i atraktivno osvjetljenje na Verudeli postat će novi pulski "landmark", mjesto koje će turisti posjećivati nakon što obiđu Arenu i Zlatna vrata, dok će Puležani tamo uživati u kreativnoj raskoši parka kojeg možda nisu očekivali, ali teško je povjerovati da mu se neće radovati. Art park Verudela za Pulu bi mogao značiti ono što za Zadar znače Pozdrav suncu i morske orgulje. Dio grada kakvog nema niti jedan drugi grad, mjesto posebnog ugođaja i dokaz da Pula ima i monumente dostojne 21. stoljeća, a ne samo ostavštinu Rima, Austro-ugarske i prošloga vijeka. Nema sumnje da su građani Zadra također prosvjedovali zbog skupoće Pozdrava suncu - kao što su u 19. stoljeću najpoznatiji Parižani digli pobunu protiv Eiffelovog tornja - i za očekivati je kako će oko četiri milijuna kuna pulskog gradskog novca biti pod znakom pitanja. Napokon, u Zadru se još uvijek čuju primjedbe kako je preskupo održavati morske orgulje i Pozdrav suncu jer to košta milijun kuna godišnje - prema čemu je pulska kulturno-turistička investicija prava sitnica. Borba protiv sivila i promicanje velikih umjetničkih pothvata poput novog pulskog parka skulptura ne može biti uzaludan posao i prosto razbacivanje javnim novcem. Naravno, novac se može doslovno podijeliti građanima (pa čak i onako kako to radi Živi zid), može ga se utrošiti na nezaposlene, zdravstvo i socijalu, ali to znači priznanje da je život samo preživljavanje. Ima obitelji koje će, kada mogu, kupiti sliku ili neki drugi umjetnički predmet, iako bi možda mudrije bilo ostaviti novac na bankovnom računu. A ima i gradova koji će urediti park skulptura jer ih to čini prepoznatljivim i ljepšim, vjerojatno i atraktivnijima u očima vlastitih stanovnika, turista i putnika namjernika. Napokon, Pula i Istra ne mogu ostati u koroti zbog Uljanika. Radnicima koji su do samog kraja gradili brodove treba iskazati svaki respekt te im pomoći u nalaženju novog posla, ali to ne znači kako je brodogradilište mjera svih stvari. Možda će zvučati bogohulno - no mnogo je art parkova, zajedno sa školama i vrtićima, moglo biti izgrađeno od isplaćenih jamstava za Uljanik, koja su točno sto puta veća od cijene umjetničke oaze na Verudeli. ____________________________________________________ PIŠE Borka PETROVIĆ PROTIV: Grad je na infuziji, a četiri milijuna idu u park sa skulpturama Grad je poluprazan, fasade se raspadaju, a poslovni prostori zatvaraju. Kao da je na infuziji, grad na životu održavaju jedino tri mjeseca turizma Treba li trenutno Puli i Puljanima park sa skulpturama vrijedan 4,35 milijuna kuna? Ne. Razlog za to nije što njezini žitelji ne cijene umjetnost, već naprosto taj što velik dio njih ima puno preče probleme. Uljanik, koji je hranio pola grada, je na izdisaju, više od tisuću ljudi nedavno je primilo otkaz i pohodi Zavod za zapošljavanje, za njih se rade koncerti i skupljaju donacije u hrani. Grad je poluprazan, fasade se raspadaju, a poslovni prostori zatvaraju. Kao da je na infuziji, grad na životu održavaju jedino tri mjeseca turizma. Grad Pula, Istarska županija i IDS ne tako davno otkazali su sve božićne domjenke, te novac preusmjerili potrebitim uljanikovcima. "S Uljanikom živimo 365 dana u godini te u ovim teškim trenucima želimo i na taj način pokazati koliko nam je stalo do Uljanika. Od srca se nadam da će 2019. godina donijeti dugo očekivane dobre vijesti, to jest da je osigurana dugoročna budućnost Uljanika, a samim time i brodogradnje u Hrvatskoj", optimistično je rekao tim povodom Boris Miletić, pulski gradonačelnik i predsjednik IDS-a, te se odrekao 3.000 stranačkih kuna koje je umjesto na fritule uplatio na humanitarni račun za pomoć radnicima tada posrnulog, a sad već očito zgaženog brodogradilišta. Šest mjeseci kasnije, isti taj Grad s istim gradonačelnikom na čelu, za park monumentalnih skulptura u sklopu turističkog naselja Verudela, daje ni manje ni više nego 550 tisuća kuna. Da, dobro ste pročitali. Više od pola milijuna kuna. Poput pijanih bogataša nesvjesnih realnosti oko sebe. No, park košta puno, puno više. Početna ideja Arena Hospitality Grupe pala je, očito, na plodno tlo. Oni su, kao inicijator parka unutar svog naselja, sa sedam monumentalnih skulptura, čije je uređenje koštalo vrtoglavih 4,35 milijuna kuna, u projekt uložili tek 375.000 tisuća kuna. Zagrebačka banka dala je 100.000 kuna, dok je ostatak osigurala Turistička zajednica Grada Pule, dakle praktički opet Grad. Oduzmemo li brojke, dolazimo do podatka da su Grad Pula i njegova turistička ustanova u Art park upucali gotovo 4 milijuna kuna. Ne, doista ne vjerujem da su Puljani okorjeli mrzitelji umjetnosti. Možda će katkad odlučiti posjetiti park na Verudeli i uživati u umjetninama. Produhoviti se, a možda i istinski uživati dok sjede na kamenim kockama koje služe kao klupice. Ili su možda i to umjetničke skulpture? No, doista se pitam hoće li cijeli projekt, kad ovako crno na bijelo pročitaju koliko je plaćen, mnogima ostaviti gorak okus u ustima? Grad koji ima sluha za kulturu, ali ne i za industriju, za umjetnike, ali ne i uljanikovce - kako drugačije sagledati ove posve različite donacije? Zamjerit će neki da miješam kruške i jabuke, da kultura nije socijala, da je park dogovoren puno ranije, kad se socijalna bomba u gradu tek naslućivala. S druge strane, rekli bi, turistička zajednica po "difoltu" brine za turiste. No, je li se koji milijunček ipak mogao ostaviti sa strane pa, kroz neki projekt, uplatiti primjerice za izlete djeci uljanikovaca? A možda da ih nastavnici, umjesto u gradsko kino, kazalište ili maturalce, koje neće imati kako platiti, povedu đir do Verudele. Neka potiho uživaju u skulpturama, kad iz naselja odu i posljednji turisti. Možda odluče i sami postati umjetnici. Umjetnici preživljavanja u ovom našem voljenom gradu ili, po uzoru na jednu od skulptura - svoj mozak odvedu daleko odavde.