petak, 17. svibnja 2019.
AVETNA PUSTOŠ ULJANIKA - KOJA POTSJEĆA NA SAN FRANCISKO IZ FILMA "ON THE BEACH"E
ANTIREPORTAŽA
POSLJEDNJI RAPORT: U prostor pulskog brodogradilišta pokušali smo ući legalno, pa ilegalno… ULJANIK DANAS - samo beton, prazni kontejneri, hrpa željeza. I Tuđman
17.05.2019 19:33 | Autor: Chiara BILIĆ
Što misle o vladajućoj stranci radnici su napisali na brojnim transparentima, od kojih su neki još uvijek u škveru. Položeni na oronule ormariće s kojih se ljušti boja, a u kojima su razbacana radna odijela, čizme, rukavice i kacige. Žute, plave, bijele. Pune su ih i baje. To je jedino, uz prazne plastične šalice iz aparata za kavu, što unutra još uvijek podsjeća na život kojim je nekad pulsirao Uljanik
Tuđmana nema na vidiku. A gotovo je sigurno negdje tamo, među sivilom. Lijeno tumara opustjelim Uljanikovim halama. On i još 200-tinjak mačaka. Uglavnom crne boje, olinjalog krzna, krmeljivih očiju. I praznog želuca. Među njima su i skotne ženke. Moraju se paziti. Mačori poput Tuđmana znaju zadaviti njihovu mladunčad. Time požuruju sezonu tjeranja. Nemaju strpljenja, robovi su nagona, žele ženke samo za sebe.
Jutro je, sedam sati. Vrijeme kad su radnici koji su Tuđmanu nadjenuli ime počinjali s poslom. Ali iz brodogradilišta se sada, nakon 163 godine neprekinute graje, prolama zlokobna tišina. Na glavnoj porti upaljeno je nekoliko svijeća. Tamo su od ponedjeljka, dana kad je proglašen stečaj, a koji će mnogi pamtiti kao Uljanikov kraj.
Objeručke stišćemo Uljanikovu ogradu. Granulo je sunce. Žmirkamo, izoštravamo si vid. Možda nam se posreći pa u daljini, osim praznih navoza, ugledamo nekog tko bi nam dao izjavu, popričao s nama ili nas pustio unutra. Ovo potonje je, znamo već unaprijed, gotovo nemoguć scenarij. Odgovorne smo osobe dan ranije ljubazno pitali smijemo li ući. Objasnili smo im da ih nećemo gnjaviti, samo bismo napravili reportažu. Pričali smo i s predsjednikom Uprave Emilom Bulićem. Rekao je da ćemo razgovarati kad se vrati sa sastanka. Ali poslije se više nije javljao na pozive. Ostali su rekli da će nam se dodatno javiti. Ali nisu ni oni. Probali smo ući i ilegalno, kroz slobodnu zonu smještenu između cementare i brodogradilišta. Čuli smo da su tamo, kod Molo Carbonea, uljanikovci preskakali ogradu, odlazili na marendu u menzu Luke Pula. No, tavalon koji im je nekad služio kao most više nije tamo. Izgleda da je nestao preko noći. Odonuda ne vidimo bogzna što. Samo tračnice željezničke pruge obrasle korovom i nekoliko stabala divljih smokvi. Doduše, polarni kruzer upada u oči. Još uvijek je tamo, na njemu rade kooperanti.
Nigdje trliša
Ostali smo, dakle, s vanjske strane. Istini za volju, ne možemo reći da na takav tretman već nismo navikli. Odavno smo oguglali. Više smo puta izvisili, poljubili vrata. U Uljanik se oduvijek teško ulazilo. Tamo vrijede posebna pravila. Uostalom, većina je Puležana svoj život provela izvan zidina. Ali bez brige, velebni bedem Uljanika nastavlja život i nakon što su dizalice zamrle. S jumbo plakata osmjehuju se političari, pozivaju birače da izađu na izbore, zaokruže njihovo ime na listama koje će ih poslati u Bruxelles.
Ipak, bili smo unutra nekoliko puta. U posljednjih godinu dana više nego ikad. Već smo zasigurno i radnicima dozlogrdili. Dok stojimo na Bulevaru, bez ijednog plavog trliša u vidokrugu, prisjećamo se posjeta Vlade brodogradilištu. Bilo je to prošlog rujna, dok nam se ispod žutih kaciga, koje smo bili primorani nositi, mozak od vrućine pretvarao u žele. Premijer Andrej Plenković nije nosio kacigu, procijenio je, očigledno, da mu obavezna zaštita, bez koje se u Uljanik ne smije niti prismrdjeti, ne treba. Nitko mu zbog toga nije ništa prigovorio. Samouvjereno je koračao na čelu povorke ministara i lokalnih političara. Pričao je s tadašnjim predsjednikom Uprave Giannijem Rossandom. Bivši prvi čovjek Uljanik Grupe tobože mu je, mlateći rukama po zraku, objašnjavao proces nastanka broda. Ili nešto slično tome. Premijer se usput rukovao s radnicima, činilo se kao da ga zaista interesira što imaju za reći.
Flegino odijelo
No, što su radnici zaista imali za reći, poručili su brojnim štrajkovima. Pula ne pamti prosvjed poput onog kojeg su uljanikovci priredili u kolovozu. Naoružani zviždaljkama i megafonima, preplavili su ulice grada. Izviždali su tada i gradonačelnika Borisa Miletića i župana Valtera Flega koji je nakon susreta sa škveranima odijelo vrlo vjerojatno morao odnijeti u kemijsku čistionicu. Što misle o vladajućoj stranci napisali su na brojnim transparentima, od kojih su neki još uvijek u škveru. Položeni na oronule ormariće s kojih se ljušti boja, a u kojima su razbacana radna odijela, čizme, rukavice i kacige. Žute, plave, bijele. Pune su ih i baje. To je jedino, uz prazne plastične šalice iz aparata za kavu, što unutra još uvijek podsjeća na život kojim je nekad pulsirao Uljanik. A prostranstva industrijskog brenda, koja sada guta muk, u najboljim je vremenima okupiralo preko osam tisuća radnika
Nema komentara:
Objavi komentar