SAŠA LEKOVIĆ - DOBRO DOŠLI U DISFUNKCIOLNU REPUBLIKU HRVATSKU

NACIONAL.HR VIJESTIprije -59 minuta-SDP u proceduru uputio prijedlog izmjena Zakona o obnoviprije -56 minuta-U BiH 183 novooboljelih od koronavirusa i 48 umrlihprije -40 minuta-Ministar Horvat: "Bit će istrage o gradnji u Petrinji, sjest ćemo s akterima za stol"prije -30 minuta-Francuska nastoji ubrzati cijepljenje protiv covida-19prije -9 minuta-Britanski sud odbio izručenje Juliana Assangea SAD-uprije 7 minuta-Ćorić o robnim zalihama: "Morate znati da su RH ove godine pogodile tri katastrofe"prije 24 minuta-Segestica zbog potresa ostaje bez dijela stoljetnog dimnjakaprije 32 minuta-UŽIVO: Vlada će proglasiti katastrofu za dvije županije: Plenković: "Nitko u ovoj situaciji neće ostati sam"prije 42 minuta-Kako su mormoni dobili svoju državu u Americiprije 42 minuta-Arhitekt o gradnji u Petrinji nakon rata: "To je kriminal, nema druge riječi" KOLUMNISTINACIONALA POGLED IZBLIZA: Dobrodošli u Disfunkcionalnu Republiku Hrvatsku 04. 01. 2021. 12:05Autor: Saša Leković Robert Anic/PIXSELL Možda je nekada netko sjeo i napisao prijedlog za pripremu i postupanje u slučajevima prirodnih katastrofa. I možda taj nedovršeni priručnik još uvijek postoji negdje u bespućima povijesne zbiljnosti sustava domovinske sigurnosti i rukovođenja kriznim situacijama Disfunkcionalne Republike Hrvatske. Samostalnu državu Hrvatsku u protekla tri desetljeća njezina postojanja razni ljudi, od potpuno anonimnih građana do visoko rangiranih osoba u političkoj eliti, “častili” su različitim ružnim epitetima. Od toga da je Hrvatska slučajna država pa sve do toga da je zločinačka. Za etiketiranje države u kojoj živimo ljudi su imali različite motive i svi su oni regirali na različite konkretne situacije. No, kao i obično, ono što je jednome strašno drugi možda i ne primjeti jer ga iz bilo kojeg razloga ne dotiče osobno. A i uopćavanje uvijek više skriva nego što otkriva. Međutim, jedno je apsolutno i definitvno sigurno. Hrvatska je potpuno disfunkcionalna država. Potresi, u proljeće u Zagrebu, a na samom kraju upravo potrošene godine novi, s epicentrom oko Petrinje i Gline (ali s razarajućim rezultatima i preko Siska do Zagreba), na najgori mogući način pokazali su da živimo u toj zastrašujućoj stvarnosti. Kao da smo svi nakupina čudnih bića na kojima oni koji su plaćeni organizirati naš društveni život neodgovorno izvode pokuse u nekoj akciji tipa “Nema toga što nas ne može iznenaditi”, bolesnoj inverziji nekadašnje općenarodne vježbe “Ništa nas ne smije iznenaditi”. Mistični sustav domovinske sigurnosti i rukovođenja kriznim situacijama u trenu se raspršio poput mjehura od sapunice. I na obzoru nema niti traga ičemu što bi bar u budućnosti moglo jamčiti da će išta promijeniti. Izuzev naprimjer novih potresa koji su vrlo izgledni na ovom trusnom području. Svatko tko je barem jednom organizirao bilo što zahtjevnije od subotnjeg roštiljanja s ekipom u dvorištu imao bi bolju strategiju, napravio bi logičniji operativni plan i u konačnici bi se efikasnije nosio s nesrećom koju su novi potresi uzrokovali nego što je to uspjelo državnim institucijama, organizacijama, poduzećima, agencijama… kojima je to posao. Ispalo je da je sustav rukovođenja kriznom situacijama zapravo niz “kula od pijeska” koje je “domino efekt” sravnio sa zemljom već nakon prvog, “zagrebačkog” potresa. Da bi stvar bila gora nakon ovog novog potresa očito je da čak niti nakon onoga u proljeće nitko nije ništa naučio. Nažalost, samo nepopravljivi optimisti mogli su vjerovati da će biti drugačije. Već nakon prvog udara čitavo pogođeno područje trebalo je biti zatvoreno i stručne ekipe poslane “na teren” gdje će organizirati sve što je moguće. Možda to baš i nije bilo jednostavno kad je potres pogodio središte velikog grada kao što Zagreb (iako ne bi trebalo biti presudno da li je nešto jednostavno nego što je efikasno). No, u slučaju potresa s epicentrom kod Gline i Petrinje nema baš nikakvog opravdanja što potresom pogođeno područje nije odmah zatvoreno uz mogućnost da izađu oni koji moraju, a uđu samo oni koji su neophodni. Ali ne po svojem nahođenju nego po jasnim sigurnosnim pravilima. Koja su trebala biti odavno utvrđena kao i čitav sustav upravljanja krizom. Ne organiziraju volonteri sustav nego sustav organizira volontere Naravno, da bi se to efikasno izvelo treba imati jasan plan sa svim mogućim alternativama a takvi se planovi ne prave nakon što se katastrofa već desila. U ovom slučaju očito dovoljna opomena nije bila čak niti slična katastrofa koja nas je unesrećila prije nepunih godinu dana. Punktovi za prikupljanje pomoći ne organiziraju se na mjestima najveće katastrofe nego na manje pogođenim područjima ili još udaljenijim mjestima pa se, točno određenim rutama i s jasnim ciljem, organizira prijevoz i pomoć – od distrubucije odjeće, hrane i lijekova preko objekata za privremeni smještaj do strojeva i opreme za raščišćavanje ruševina. S ljudima koji točno znaju što, kako i zbog čega nešto rade. Onima kojima su povjerene najvažnije uloge u kriznim sitiuacijama ne bi niti u bunilu smjelo pasti na pamet da puste na područje katastrofe svakoga tko se poželio tamo uputiti a potom javno prigovara tim ljudima da su neorganizirani, smetaju i prave nered. Da, ima i onih koji smetaju čak i kad misle da pomažu pa i kad se drugima čini da je tako. Ima i onih kojima je važnije fotkati se pokraj automobila punog stvari kojim samo što nisu krenuli ka ugroženom području i staviti tu fotku na društvenu mrežu nego provjeriti gdje i kako točno mogu najviše pomoći. Ali njihova obaveza nije da znaju “čitavu sliku”. Njih treba organizirati a ne očekivati da oni organiziraju nešto što nisu u stanju bez obzira na dobru volju da pomognu. Postoje oni kojima je ta organizacija posao. Nažalost, u takvom kaosu bilo je samo pitanje dana kad će smrtno stradati i netko od samoorganiziranih pomagača volontera. U takvom kaosu nije lako raditi niti onim stručnim pojedincima i skupinama, poput naprimjer HGSS-a, koje imaju i veliko iskustvo i odlične interne procedure. Kaos, naime, mogu poticati i mali dijelovi sustava i neorganizirani pojedinci volonteri, ali ga spriječiti može samo profesionalno rukovođenje čitavim sustavom. Prije svega, kad su građani Hrvatske posljednji puta sustavno, jasno i u potpunosti informirani kako se ponašati u kriznim situacijama uključujući i prirodne katastrofe? Potoji li jednostavan, logičan, pregledan i upotrebljiv priručnik na tu temu koje bi dobilo svako kućanstvo? Podučavamo li o tome djecu u školi? Ili se nadamo da će pomoći molitva, a možda nas nesreća i zaobiđe? Kad i ponovljeni potres iznenadi vlast kao prvi snijeg zimsku službu Živimo u kampanjskoj državi. I šutimo. Kad se nama dogodi nešto loše ljuti smo na čitav svijet, kad se nešto loše dogodi nekome u našoj blizini odjednom smo puni suosjećanja i spremni pomoći. Ali ovakva, disfunkcionalna država, ne može nam omogućiti da čak niti tada to napravimo kako treba. Korumpirana država u kojoj i funkcije izravno presudne za naše živote kao po nepisanom klijentelističkom pravilu zauzmu nesposobni i neodgovorni likovi “cijepljeni” od empatije. Oni koji te funkcije prihvate kao poslušni “vojnici partije” i još jednu crticu u “napumpanoj” političkoj biografiji. A onda ih, između ostaloga, iznenadi čak i ponovljeni potres kao svaki prvi snijeg zimsku službu u tradicionalnoj pučkoj rugalici. Samo što je cijena neuporedivo strašnija. Suludo je da žrtve potresa koje nemaju privremeni smještaj moraju naprimjer elektroničkom poštom podnijeti zahtjev za pomoć. Iako mnogi niti prije potresa nisu komunicirali na taj način. Ili telefonima. Koji zbog kolapsa mreže ne rade ili su ostali negdje pod ruševinama. I sve to iako su potrošenu milijuni za razne komunikacijske sustave a po pogođenom području se muvaju mnogi kojima bi se, kad su već tu, moglo dati u zadatak da temeljito, s jasnim planom, prođu svim ulicama i zaseocima i prikupe informacije što i gdje je ljudima potrebno, a čega i gdje već imaju dovoljno. Ali treba se toga sjetiti. Kao što se recimo trebalo sjetiti da obitelji koja je nakon potresa nekoliko dana gladna provela u oštećenoj kući iako je u susjedstvu radila kuhinja Crvenog križa možda uz ručak treba i psihološka pomoć. Jednako kao i mnogima drugima na kojima se to sada tako drastično ne primjećuje, ali ih je potres (i onaj proljetni i ovaj novogodišnji) nepovratno upisao u “PTSP obitelj”. Ili naprimjer… Mnogi koji su u svojoj nesreći prisiljeni grijati se pomoću agregata, sretni što su i to dobili, saznali su nažalost da je opasno držati agregat u zatvorenoj postoriji tek nakon tragične smrti šestero mladih u BiH od trovanja ugljikovim monoksidom a ne iz bilo kakvog prethodnog službenog upozorenja hrvatskih vlasti. Najstrašnije od svega je što postoje oni koji bi morali unaprijed misliti na svaku moguću nesreću (jer i za to ima plaćenih iz proračuna). Ne mora taj netko imati rukovodeću ulogu u mističnom sustavu domovinske sigurnosti i rukovođenja kriznim situacijama. Područje od posebne državne skrbi ili područje posebne državne – sprdi? Ne mora taj netko biti niti među onima koji su izglasali da su Glina i Petrinja među područjima zakonom proglašene posebne državne skrbi koja u stvarnosti nije doprla dalje od preimenovanja Banije u Banovinu. Pa mu tako dođe da je čitav taj u ratu stradali i “sa figom u džepu” obnovljen kraj zajedno sa svim tamošnjim nesretnim ljudima umjesto područja od posebne državne skrbi zapravo područje od posebne državne – sprdi. Takav netko, čak i ako je samo prosječno inteligentan i tek priučen svom poslu a ima barem minimalan osjećaj odgovornosti i temeljnu empatiju, mogao bi naprimjer napraviti popis najvažnijih pripremnih poteza i praktičnih radnji ako se nesreća ipak dogodi. Postoje brojni relevantni izvori da se ne bi moralo učiti tek na tragediji “u svojem dvorištu”. Za to ne bi trebalo niti mnogo vremena. Za početak dovoljno bi bilo ovoliko koliko je meni trebalo da popišem dio onoga što prema informacijama napabirčenima “s terena” ne funkcionira kako treba nakon što se katastrofa dogodila. Niti sekundu više. A potom je dovoljna mala radna skupina u kojoj su stručnjaci za razna područja koja bi vrlo brzo do posljednje pojedinosti razradila neku vrstu priručnika za krizne situacije koji bi potom trebao stići do svakoga. Jedna od onih “komisija” koje, gle čuda, i funkcioniraju. Možda bi im to uspjelo napraviti čak i brže nego dok kažeš NEODGOVORNOST ili još kraće OPORTUNIZAM ili još kraće KORUPCIJA ili još kraće OHOLOST ili jednako kratko GLUPOST. A možda sam ja zadnja naivčina. Zapravo, mogao bih se kladiti u što god hoćete da je netko već odavno morao doći na takvu ideju. Pa ju je vjerojatno i predložio nadležnima. Pa su nadležni, naborana čela i napućenih usana, potvrdno kimali glavama. Pa su mu možda čak i rekli “Odlična ideja. Daj ti to napiši pa ćemo mi dalje.”. Možda je potom taj netko zaista sjeo i napisao. I možda još uvijek ta prijedlog, taj nedovršeni priručnik za pripremu i postupanje u slučaju prirodnih katastrofa, postoji negdje u bespućima povijesne zbiljnosti sustava domovinske sigurnosti i rukovođenja kriznim situacijama Disfunkcionalne Republike Hrvatske.