ISCRP IZ "TRANSITION TO NOWHERE" BORISA BUDEN

u vašoj novoj knjizi “Transition to nowhere” bavite se problemom postkomunizma. O kakvom je to povijesnom procesu riječ? O povijesnom napretku ili možda regresiji? - Kao i u prethodnim knjigama inzistirao sam na tezi da je takozvana postkomunistička tranzicija ideološka zamka u koju je kapitalistički Zapad, pobjednik Hladnoga rata, uhvatio bivša socijalistička društva osiguravajući sebi apsolutnu dominaciju i neograničenu kontrolu nad njima. Uspio im je nametnuti jedan cilj bez alternative, cilj slijepog dostizanja Zapada. Sva njihova budućnost time se svela na ponavljanje nečije tuđe prošlosti. Štoviše, postsocijalistička društva stavljena su pod neku vrstu zapadnog tutorstva, poput nekakvih maloljetnika povijesti nezrelih za upravljanje vlastitom sudbinom. To je bila cijena integracije u globalni kapitalizam u kojem je mnogima od tih društava suđeno da nikada ne dostignu prosperitet i moć svojih gazda i profitera. Kako je Hrvatska, ako je, okončala tu tranziciju? Submisivno? Je li mogla drugačije? - Okončala ju je kao vazal bilo najmoćnijih zemalja Europske unije, kao Njemačke na primjer, bilo Sjedinjenih Država odnosno NATO pakta. Taj vazalni odnos ima jasan neofeudalni karakter. Tranzicija je u tom smislu proces upravo suprotan prosvjetiteljstvu. Dakle, ne izlazak iz samoskrivljene nezrelosti, u čemu je Kant vidio smisao prosvjetiteljstva, nego upravo suprotno, dragovoljno prihvaćanje tog stanja vlastite nezrelosti i potrebe za tutorstvom. Korak, dva unatrag: kada i kako je kod nas zapravo započela ta tranzicija? - Ako mene pitate, proces tranzicije u Hrvatskoj započeo je onda kada je na Trg Republike vraćen spomenik banu Jelačiću. Još danas mi nije jasno što je tadašnja hrvatska malograđanska inteligencija, koja je to izvela, vidjela loše u ideji republike. Kakvu to antidemokratsku, komunističku ideologiju, kakav to totalitarizam ili, božemesačuvaj, jugoslavenstvo? A još manje mi je jasno što im je ondje trebao Jelačić, onaj koji je kao habsburški vazal u ime feudalnog apsolutizma u krvi zatro građansku, demokratsku revoluciju. Ali, kako se ono kaže: Čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Danas, nakon što je tranzicija završena, čini se da je Jelačić s pravom na svome placu. Da svjedoči o kontinuitetu hrvatskog vazalstva, od Jelačića, preko Pavelića do Plenkovića. Tuđman, ipak, ne spada u taj kontinuitet. On je bio suverenist, barem u pokušaju. Odveć se ugledao na svog vođu i učitelja Josipa Broza, jedinog pravog suverena kojeg su narodi na ovim prostorima ikada imali. Ali nije imao njegove kapacitete, ni intelektualne, ni političke. Ipak, umro je sretan, u zabludi da je ostvario samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Je li sad napokon završilo to vrijeme tranzicije, i ako jest, kako znamo da jest? - Podnaslov moje njemačke knjige o tranziciji objavljene prije desetak godina je “O kraju postkomunizma”. Ne dakle o kraju komunizma, nego o kraju procesa izlaženja iz njega. Taj proces nije dovršen kada je postignut nekakav njegov povijesni cilj, na primjer kad je napokon ostvarena društveno stabilna, ekonomski prosperitetna i kulturno oplemenjena demokracija – na ovom se mjestu obično dodaje: “zapadnog tipa”. Naprotiv, tranzicija je dovršena onda kada je taj cilj potrošio svoju privlačnu energiju, kada se cijela teleologija postkomunističke tranzicije rasplinula u realizmu privatizacijske pljačke, korumpiranih elita, postindustrijske pustoši, emigracije, primitivnog klerikalizma, intelektualne dekadencije i kulturne provincijalizacije, ukratko u tuzi i bijedi perifernog kapitalizma. Danas samo neoliberalni talibani još zahtijevaju konačno ostvarenja tranzicijskog cilja koji oni vide u fantaziji nekakve “normalne, uređene države” koja će se odreći svih svojih funkcija osim one da bude servis za akumulaciju njihovih profita