Pro bono: "Komični" komentar
| Objavljeno: 12.10.2013 | 08:02 | Zadnja izmjena: 12.10.2013 | 10:40 | 5 komentara |
"Oko za oko zub za zub", bila je poruka koju mi je sa saborske govornice uputio poznati general, pjesnik i zastupnik u vojničkoj uniformi, nastavljajući na taj način uobičajenu polemiku o nekoj manjinskoj temi. Sve je u tom nastupu bilo karikaturalno: sadržaj neprimjeren iako biblijski, ton prijeteći ali izvan konteksta rasprave, način odijevanja apsurdan, mada uobičajen tih davnih devedesetih u parlamentu u kojem su neki dolazili obučeni i kao redovnici. Ali kako reagirati na situaciju koja je imala naznake groteskne agresivnosti, a da pritom ne koristiš prijetnju, što bi bio očiti dokaz da te provokacija pogodila i da si postao meta?
Ne znam želim li vam reći kako sam tada reagirao, tek dobra kontekstualizacija može amortizirati nelagodu koju osjećam uvijek kada pribjegnem humoru kao obrambenom mehanizmu, jer me često prijatelji upozoravaju: Furio, ne razumiju svi tvoje "duhovite" ispade.
Slično se morao osjećati i veliki njemački dirigent, kada je trenutak nakon snažnog sudara sa čovjekom koji je u srdžbi uskliknuo "idiot”, skinuo šešir, naklonio se i, rafiniranim humorom, odgovorio: “von Karajan, drago mi je”. Nikada ne znaš da li te je publika razumjela, i posebno, što je shvatila osoba kojoj su ironija, sarkazam ili obična komična usporedba upućeni jer od toga ovisi jesi li uspio uspostaviti onu ugodnu duhovnu superiornost koja je moguća samo kada agresivnosti suprotstavljaš duh, uz opće odobravanje prisutnih.
Postoje različite psihološke interpretacije uloge humora i smijeha u organizaciji života pojedinca i društva, ali temeljnom smatram onu Sigmunda Freuda, koji smijeh smatra svojevrsnim ispražnjavanjem psihičke energije na "somatski" način, dakle tijelom. Ono što je bitno, i što sam Freud naglašava, je da je pretpostavka ovakvom olakšanju postojanje takve psihičke energije u dovoljnoj količini, drugim riječima mogućnost da se s njom raspolaže.
Mislim da, preneseno na sociološku ravan, takva logika vrijedi i za velike grupe te za funkcioniranje društva, sa svim političkim implikacijama koju ovakva tvrdnja ima.
Tako, dok postoji minimum "društvene energije", koju proizvoljno definiram kao usmjerenost veće količine ljudi prema prihvaćenoj vrijednosti, shvaćene kao pozitivni društveni cilj, onda će u javnosti cirkulirati vicevi o sistemu i o onima koji ga obnašaju, o vlasti i političarima. Sindikati će izvikivati duhovite, makar sarkastične parole i nositi transparente sa sloganima koji se rimuju.
Kada sve to prestane, kada se energija istroši i kada se vrućina više ne izbacuje prema vani, prestaje duhovitost, humor se blokira a s njim i komunikacija, snaga se usmjerava prema tijelu, u ovom slučaju društvu, nastaje tajac i pritisak se povećava. Tada nema više sindikalnih transparenata, a od parola ostaju samo one kratke i tvrde, lišene estetike.
Legenda kaže da je već austrougarski i naš car Franc Josef problijedio kada je na pitanje "koje viceve pričaju danas o meni" dobio negativan odgovor i rekao "onda je situacija ozbiljna".
Tada, onih davnih devedesetih godina prošlog stoljeća, bilo je još moguće usmjeriti društvenu energiju iz jednostavnog razloga što je ona postojala, tako da su na moje, priznajem infantilno, dobacivanje "da, oko za oko, zub za zub, uho za uho i prst u nos" mnogi prasnuli u smijeh. Nije bilo ni naročito duhovito, ni pretjerano inteligentno, ali "zajednica" je postojala, i njen je duh gotovo fizički bio prisutan, sa pravilima koja su se poštovala, pa su se zato mogla i kršiti. A, iznad svega, vani je bio rat... (Piše Furio Radin)
**********************
Ne znam želim li vam reći kako sam tada reagirao, tek dobra kontekstualizacija može amortizirati nelagodu koju osjećam uvijek kada pribjegnem humoru kao obrambenom mehanizmu, jer me često prijatelji upozoravaju: Furio, ne razumiju svi tvoje "duhovite" ispade.
Slično se morao osjećati i veliki njemački dirigent, kada je trenutak nakon snažnog sudara sa čovjekom koji je u srdžbi uskliknuo "idiot”, skinuo šešir, naklonio se i, rafiniranim humorom, odgovorio: “von Karajan, drago mi je”. Nikada ne znaš da li te je publika razumjela, i posebno, što je shvatila osoba kojoj su ironija, sarkazam ili obična komična usporedba upućeni jer od toga ovisi jesi li uspio uspostaviti onu ugodnu duhovnu superiornost koja je moguća samo kada agresivnosti suprotstavljaš duh, uz opće odobravanje prisutnih.
Postoje različite psihološke interpretacije uloge humora i smijeha u organizaciji života pojedinca i društva, ali temeljnom smatram onu Sigmunda Freuda, koji smijeh smatra svojevrsnim ispražnjavanjem psihičke energije na "somatski" način, dakle tijelom. Ono što je bitno, i što sam Freud naglašava, je da je pretpostavka ovakvom olakšanju postojanje takve psihičke energije u dovoljnoj količini, drugim riječima mogućnost da se s njom raspolaže.
Mislim da, preneseno na sociološku ravan, takva logika vrijedi i za velike grupe te za funkcioniranje društva, sa svim političkim implikacijama koju ovakva tvrdnja ima.
Tako, dok postoji minimum "društvene energije", koju proizvoljno definiram kao usmjerenost veće količine ljudi prema prihvaćenoj vrijednosti, shvaćene kao pozitivni društveni cilj, onda će u javnosti cirkulirati vicevi o sistemu i o onima koji ga obnašaju, o vlasti i političarima. Sindikati će izvikivati duhovite, makar sarkastične parole i nositi transparente sa sloganima koji se rimuju.
Kada sve to prestane, kada se energija istroši i kada se vrućina više ne izbacuje prema vani, prestaje duhovitost, humor se blokira a s njim i komunikacija, snaga se usmjerava prema tijelu, u ovom slučaju društvu, nastaje tajac i pritisak se povećava. Tada nema više sindikalnih transparenata, a od parola ostaju samo one kratke i tvrde, lišene estetike.
Legenda kaže da je već austrougarski i naš car Franc Josef problijedio kada je na pitanje "koje viceve pričaju danas o meni" dobio negativan odgovor i rekao "onda je situacija ozbiljna".
Tada, onih davnih devedesetih godina prošlog stoljeća, bilo je još moguće usmjeriti društvenu energiju iz jednostavnog razloga što je ona postojala, tako da su na moje, priznajem infantilno, dobacivanje "da, oko za oko, zub za zub, uho za uho i prst u nos" mnogi prasnuli u smijeh. Nije bilo ni naročito duhovito, ni pretjerano inteligentno, ali "zajednica" je postojala, i njen je duh gotovo fizički bio prisutan, sa pravilima koja su se poštovala, pa su se zato mogla i kršiti. A, iznad svega, vani je bio rat... (Piše Furio Radin)
**********************
Sto jos ostaje jednom siledziskom drustvu osim „oko za
oko-zub za zub“, utjelovljeno u ponizeno
neupucenim masama, i jedan demagosko kultivirani smjesak sitih.
Osim, da bome, sto
potonjima tu pripada i ona bogom dana
intrigantna duhovnost kojom stite svoju okrnjenu ljudsku ispraznost .
www.severinomajkus.com/blog
Pošalji mailom 
Ispiši
Nema komentara:
Objavi komentar