CRTICE IZ ŠESTDESET I OSME GODINE
Svi smo mi, iz tadašnjih generacija, doživljavali šezdeset i osmu godinu na
različite načine. I na isti način kao što je ta godina ostavljala tragove na
nas - sa različitim posljedicama, zabludama i /ili novim spoznajama.
Tek je 1973. godina zacrtala njene obrise kao doslovnog nagovjestitelja
jedne od najokrutnih ekonomskih era, tog našeg milenijskog sustavnog
raspada klasnih podjela društva na malobrojne posjedničke lopove i
ne posjedničke stvaralačke mase. Američki reganizam, engleski thatcherizam,
ruski jelcinizam, iranski ajatolah. Današnji trumpizam, ruski putizam i
turski erdoganizam , koji, udruženim snagama ne čine ništa drugo do jedan stadiji
općeg regresa, što vraća današnjeg čovjeka za čitava stoljeća
unatrag. Odnosno na ponavljanje vlastite povijesti. Ili ako ne, još gore,
tjeranjem u vlastiti ambis.
Nalik identičnoj reprizi koja se zbivala na marginama raspada
starovjekovnog klasičnog robovlasništva i rađanja srednjevjekovnog feudalizma.
Što sobom donosi kraj velike Grčke i Rimske kulturologije.
Šestdeset i osma, kao da se vlastitim hirom pojavljuje na istoj točki jedne
povjesne spirale, obilježavajući početak kraja kapitalističkog društva,
svojevremeno izraslog iz renesansnih podviga, otkrića novih kontinenata;
dalnjeg razvoja opće kulturologije; prosvjetiteljstva; novih znanstvenih
disciplina; njemačke klasične filozofije i devetnaestoljetnog revolucionalnog
humanizma.
Slijedom toga, zbiva se na novim marginama 19. i 20. stoljeća, zapadna hemisfera
razvijenog Kapitalizma, koji već obilježava naglo urušavanje, ne samo
jednog specifičnog imanentnog sustava , već i klasnog sustava općenito. Što
dovodi današnjeg čovjeka u jedno od najvećih destruktivnih rasula. Od
Prvog Svjetskog osvajačkog rata; učestalih ekonomskih kriza; pojave fašizma,
Hitlerovog i Staljinovog nacizma, Drugi Svjetski osvajački rat, te
do 1973. godine permanentne ekonomske i kulturološke krize,koje zajedničkom
spregom vraćaju čovječanstvo u njegove povjesne egzoduse, koji se evolutivnim
pravilom kompetitivnog društva, uvijek rađaju na identičnim uzročnostima.
Odnosno, između načina ekonomske proizvodnje i njene društvene razmjene.
Dodajmo ovdje prostore bezgraničnim ljudskim domišljanjima, kojima će se,
nasred tih velikih razornih epopeja sklepati, od jednog preostalog ljudskog
rebra, pravog pravcatog avangardnog nadčovjeka. Povesti sobom sve nas na puteve
kreativnih genija – sve do sumanutih rubova nihilističkih tonuća u sveljudski
bezdan.
Jer, tamo gdje dolazi do narušenih odnosa dviju suprotnih sila, ili zbog
bilo kojeg drugog razloga, tamo dolazi i do sudara dvaju svijetova, i
njegovih posljediničkih katastrofa planetarnih razmjera.
Na polju društvenih znanosti ubiru se nastale rasutosti imeđu dogme i
racionalnog.
U umjetnosti - između Michellangela i Warholea.
Dok, pribjegavanja vrijednostima koje se zatiču ispod nas - jednaka bivaju
pribjegavanju da se … “prema tuđoj malekosti mjeri vlastita
veličina!“
Na tom stepenu današnje avangarde, kad se ona uspinje na sam estetski tron
močnog establišmenta, kao da joj više nema premca u svojoj retrogradnoj
djelatnosi opće sljedbeničkog kiča gotovo na svim kulturološkim granama.
Potiskuje stvaralački subjekt, pretvaranjem u bezdušni objekt, koji
se uz svog kompjuterskog imperatora zatiče poput vreća krumpira na tržištu
robne
razmjene:
Tko nudi više, njegov sam konzument!
Severino Majkus
Nema komentara:
Objavi komentar