ČITATELJU OVOG BLOGA

*************************************************************************************************************************

A SADA O ONOM ŠTO JE I NAŠ BEŠKER PROPUSTIO U SVOM DONJEM KOMENTARU,ONO BITNO, ONO NAJBITNIJE ŠTO STRŠI IZNAD LJUBLJANSKE BANKE IZNAD ŽILET ŽICE, I DRUGIH POLITIKANERSKIH SVINJARIJA, IZROVANIH S OVE, S ONE I SA TREĆE  STRANE. O AUTENTIČNIM GOSPODARIMA SAVUDRIJE, S NJENE OVE I DRUGE STRANE. O PROPLANULIM RIBARIMA, KALJENI SOLJU S ISTOČNIH BURA, ZIMSKIM MRAZEVIMA I ŽARKIM JULJISKIM SUNCEM, I KOJI OVIH DANA ZBORE STOLJETNIM JEZIKOM: "DOGOVORIT ĆEMO SE MEĐUSOBNO !"

*****************************************************************************************************************************

KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA

Stanje na kopnu je raščišćeno, a na moru je sve kao što je bilo. Ostaje samo moralna mrlja na Sloveniji...

AUTOR: 
• • Inoslav Bešker
 OBJAVLJENO: 
• 30.06.2017. u 09:32

Zvonimir Barisin / Ilustracija / CROPIX

Među normalnim državama, u normalnom svijetu, moment arbitraže bi značio stanovitu katarzu: ono kada ljudi odahnu jer je spor gotov, što je - tu je, hajdemo naprijed. Ovdje još nije gotov ni drugi svjetski rat, jedino ovdje nisu fašističke snage izgubile rat ni na vojnom ni na moralnom planu, i tako već 72 godine - pa kako očekivati, kako se nadati da će išta završiti arbitražom o Valunu, koji i Hrvatska i Slovenija zovu svaka na svoj način, a niti jedna njegovim historijskim nazivom, njegova povijesnog stanovništva, koje su odatle etnički "očistile", pa se posvađale oko plijena.

Ako se o arbitraži govori s moralnog stanovišta - taj aspekt ne može biti zanemaren.

Zapravo, s moralnog stanovišta, slovenski izlaz na more ima dva aspekta.

Slovenski etnički prostor je stoljećima izlazio na Jadran sjeverozapadno od Trsta, od Repentabora i Zgonika preko Gabrovice na Sesljan (gdje mi se potkraj šezdesetih dogodilo da sam zaglavio autom u dvorište i objašnjavajući svoju pogrešku ustanovio da stanovnica ne zna talijanski, samo slovenski, svjedok sam) i Devin, a s druge strane od Opčina i Bazovice preko Doline i Drage na Žavlje i prema miješanoj Muji (slovenski: Milje), dok su malo dalje Hrvatini označavali hrvatski rub. Od 1918 preko Zone A to je područje talijanizirano, asimilirano, između dva rata i "čišćeno" (tek nedavno su se Dolina, Draga i Pesek izborili za svoja povijesna imena). To je jedan aspekt. Netko može smatrati da su Ankaran, Kopar, Izola, Piran i Portorož "pravedna naknada". Ne vjerujem. Ne samo zbog njihove povijesti koja nije slavenska (dosta je pogledati austrijske popise do 1910), nego i zato što nova nepravda ne liječi staru. To je drugi aspekt.

Pohodivši Morlake, dobri Fortis je tvrdio da je njihova nepovjerljivost, pa i sklonost prevari, rezultat toga što su ih stoljećima varali (Matavulj je imao ironičniji uvid). Oslobođeni te vrste pritiska (ali i moralnog opravdanja) dobismo Kutlu, Mamića i Keruma. Gdje je Fortis koji će naći Slovencima opravdanje za "vlašku furbariju", za ono što se u hrvatskom nogometu zove "nadoknadom za pravedno suđenje", a što se svodilo na podvaljivanje i pridobivanje arbitara (zbog čega je Hrvatska izišla iz arbitražnog procesa, možda i na vlastitu štetu, kao i indignirani koji ne glasaju, pa se čude tko to njima vlada)? Bez obzira na zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, na prihvaćanje ili neprihvaćanje arbitraže, na pritisak Bruxellesa ili Berlina, nakon ovoga na Sloveniji ostaje moralna mrlja (nimalo slučajna ni usamljena: pamtimo pljačku štediša Ljubljanske banke, sramotu s "izbrisanima", rasizam spram Roma, žilet-žicu, arogantni kokošarski duh koji granicu duhovnog Balkana seli s Kupe na Vintgar), ostaje spoznaja da se sa Slovenijom ne može fer dogovarati ako ima makar centimetar prostora za silu ili ucjenu (sljedeći čin: Schengen). Nije dovoljna polka umjesto ojkalice ili Aiseau umjesto Bradine, pa da "sveti egoizam" Salandrina ili Mussolinijeva tipa bude manje oduran. Nije Milčinski Butalce baš izmislio, a ni Tepanjčane. Jedinstvo nemamo - ali bratstvo je neraskidivo (još od Geneze; no, dobro, ipak su bili pristojniji spram Milčinskoga nego naši spram Tomića; poznavao sam ženu koja je iz kuće eliminirala zrcala).

VEZANE VIJESTI

• NI ZA BRITANIJU, KAO NI ZA AMERIKU, NIŠTA NIJE GOTOVO 'To je bilateralna stvar Hrvatske i Slovenije, neka se dogovore kako će je riješiti'

Treba li o arbitraži govoriti s pravnog aspekta? Zapravo - ne! Roma locuta - causa finita. Na kopnu je raščistila stvar, na moru nije promijenila ništa bitno: brodovi će ploviti kao i dosad, nitko ih nije ometao ni ranije, stradali su samo hrvatski ribari koji bi lovili u Valunu. Povezni šesterokut, hrvatski akvatorij gdje Slovenija ima prava kao u međunarodnim vodama, solomunsko je rješenje, ali primijenjeno ne prvi put. Služnost ionako nije dovođena u pitanje, rješavala se samo taština. Hrvatska se može srditi, može tužiti - pitanje što igdje može dobiti. Ima se zašto indignirati - ali to nije pravna kategorija.

Otvoren je, dakako, politički aspekt. Tko je u igri - teško se dobru nadati.

Prvo pitanje: što s ribarima u Valunu i njihovim udjelom u PDV? Možda se za njih nađe neki faculet mora. Ili će kopneni domoljubi njima gloginje mlatiti? Dimsi, propali tribun, u "Piranski zaljev" bi poslao odmah ratni brod. Netko je već otpisao da u "Savudrijsku valu" treba poslati dva hrvatska ratna broda. Mogu se nadlicitirati kao u Vukotićevu "Piccolu". Autora u Hrvatskoj nisu baš voljeli: i on je držao zrcalo. Problem je što nema puno plovila za licitažu: nakon rekontre bismo morali ubacivati kade, kolike su nam mornarice.

Možda bi najpametnije bilo zatvoriti tu knjigu i ići dalje, gledati u sutrašnjicu, investicije, zaposlenost, obrazovanje - ali to je tako nepolitički, tako neunosno u izborna doba. Pretpostavljam da ćemo se duriti i busati, u toke od dvije oke. Oni oprezniji već su kidnuli.