MIRJANA KASAPOVIĆ ZA GLOBUS

KRAJ ŠPANJOLSKE KAKVA JE DOSAD BILA Katalonci imaju pravo na samoodređenje: ono ne mora biti ustavno zajamčeno da bi se konzumiralo

AUTOR: 
• • Mirjana Kasapović
 OBJAVLJENO: 
• 05.10.2017. u 22:32

Enrique Calvo / REUTERS

Prije desetak dana, 27. rujna 2017., umro je Alfred C. Stepan, jedan od najutjecajnijih i najuglednijih politologa 20. stoljeća. Četiri godine prije, 1. listopada 2013., umro je Juan José Linz, još utjecajniji i ugledniji politolog od Stepana. Linz i Stepan bili su suradnici i prijatelji koji su zajedno napisali mnogo knjiga, studija i članaka. Među njima je i članak “Political Identities and Electoral Sequences: Spain, the Soviet Union, and Yugoslavia”, što je 1992. objavljen u Daedalusu, časopisu Američke akademije umjetnosti i znanosti. U moru tekstova što su napisani o krvavom raspadu Jugoslavije malo je onih u kojima se ne citira taj članak.

Linz i Stepan ustvrdili su u tom članku da se raspad Jugoslavije mogao spriječiti tako da su najprije održani demokratski izbori za saveznu skupštinu, a tek potom izbori za republičke skupštine, kao što je nakon sloma Francove diktature u Španjolskoj najprije demokratski biran Cortes Generales, a nakon njega parlamenti autonomnih zajednica. Takvo “izborno sekvencioniranje” važno je bilo zato što su stranke morale ponuditi umjerene političke programe ako su htjele dobiti glasove širokoga biračkog tijela i velik broj mandata u Cortesu. Da bi postale važni politički igrači u institucionalnoj areni, nisu se mogle ograničiti na uske i isključive nacionalne ili nacionalističke agende namijenjene samo biračima jedne etničke zajednice. Tako su premošćeni identitetni rascjepi u društvu te je španjolska država izbjegla nasilne sukobe i raspad.

Linz i Stepan poživjeli su dostatno dugo da shvate dubinu svojih zabluda. Linz, koji je napola bio španjolskog podrijetla i koji se školovao u frankističkom Madridu, zacijelo je slutio što će se dogoditi u toj državi, a Stepan je to mogao vidjeti vlastitim očima prije smrti. Njihove se zablude mogu objasniti pomalo bizarnim, ali ne i nepoznatim razlogom prema kojemu se velike greške potkradaju samo velikim ljudima. Hannah Arendt tako je, primjerice, u svojemu glasovitom djelu “Vita activa” objasnila Marxove analitičke propuste, a Franjo Tuđman slično je tumačio nevjerojatne golove koje je znao primati njegov omiljeni vratar Dražen Ladić.

Linzove i Stepanove zablude mogu se sažeti u dva velika propusta. Prvi propust čini podcjenjivanje snage katalonskoga i baskijskog nacionalnog identiteta i nacionalizma. U posljednjoj četvrtini 20. stoljeća, kada je Španjolska proživljavala demokratsku transformaciju svoga autoritarnog sustava, procesi nacionalne integracije Katalonaca i Baska toliko su bili uznapredovali da ih nije bilo moguće zaustaviti dok se ne dovrše u obliku formiranja vlastitih nacionalnih država. Taj se čin mogao privremeno odgoditi demokratskim sredstvima, kao što je “izborno sekvencioniranje”, ili nasilnim putem, kao što je radio Franco, ali se dugoročno nije mogao zaustaviti. Vlastita država mogla se osnovati i u obliku španjolske konfederacije pa nije nužno bilo da se Katalonija i Baskija potpuno odcijepe od Španjolske. Nakon svega što se dogodilo u Kataloniji proteklih dana, takav se scenarij čini sve neizglednijim.

Drugi propust čini uvjerenje da je etničkim ili nacionalnim strankama strateški stalo do glasova birača izvan vlastitih zajednica. Usmjerenost na dobivanje potpore izvan vlastitih biračkih korpusa može biti samo taktičke prirode – primjerice, kako bi se stekli privremeni saveznici u ostvarenju strateških nacionalnih ciljeva kao što je prekomponiranje ili dekomponiranje postojeće države – ali ih dugoročno ta potpora ne zanima. Zar doista netko misli da bi na potencijalnim saveznim izborima početkom devedesetih godina HDZ bio strateški zainteresiran za glasove Makedonaca ili Crnogoraca, a da bi slovenski DEMOS srčano agitirao među Bošnjacima ili Albancima? Tako ni katalonske i baskijske stranke ne računaju na glasove “pravih” Španjolaca u postizanju svojih strateških nacionalnih interesa.

Sve zablude sada dolaze na naplatu. Španjolska se suočila s gotovo neugodno sličnim jugoslavenskim scenarijem iz devedesetih godina. Dvije najbogatije pokrajine, koje se službeno nazivaju autonomnim zajednicama, intencijski se žele odcijepiti od Španjolske, upravo kao što su se Hrvatska i Slovenija željele odcijepiti od Jugoslavije. U oba slučaja secesija se smatra legitimnom. Katalonija i Baskija pozivaju se na desetljeća, pa i stoljeća ekonomskog iskorištavanja, političke opresije i kulturnog zatiranja, koji su u pojedinim povijesnim razdobljima, napose u doba frankizma 1939-1975., poprimali obilježja pravog etnocida: zabrana uporabe nacionalnih jezika u javnom životu, uključujući škole i crkve, spaljivanje knjiga na nacionalnom jeziku, zabrana himne i grba, represivno zatiranje nacionalne povijesti i kolektivnog sjećanja, politički progoni i uhićenja, slanje političkih protivnika u koncentracijske i radne logore, masovna pogubljenja i masovna politička emigracija itd.

Nasuprot secesionistima stoji španjolska vlast koja se umnogome ponaša kao što se ponašala jugoslavenska vlast. Pravo naroda na samoodređenje interpretira kao pravo svih španjolskih državljana da odluče o tome imaju li se pravo Katalonija i Baskija odcijepiti od Španjolske i formirati vlastite države. Takva interpretacija logički protuslovi samom pojmu prava na samoodređenje, dakle pravu jednog naroda da samostalno i slobodno odluči o vlastitoj političkoj sudbini, a ne da mu sudbinu određuju drugi i brojniji narodi. Španjolska vlast poziva se i na to da Ustav nije ozakonio pravo naroda na samoodređenje, što nije njegova vrlina nego demokratski deficit.

No pravo na samoodređenje ne mora biti ustavno zajamčeno da bi se konzumiralo. Treba se sjetiti nedavnog referenduma u Škotskoj na kojemu su građani i građanke Škotske odlučivali o tome hoće li istupiti iz Ujedinjene Kraljevine, premda ona nema pisani ustav pa nema ni ustavno zajamčeno pravo na samoodređenje. Treba se sjetiti i starijeg referenduma u Québecu na kojemu su građani i građanke odlučivali o odcjepljenju od Kanade. No to su stare anglosaksonske demokratske države koje se ne boje vlastitih demokracija, kao što se svoje deficitarne demokracije boji Španjolska. To je zacijelo bio važan razlog zbog kojega su građani obiju zemalja – doduše vrlo tijesnim većinama od 55,3 odnosno 50,6 posto – odlučili ostati u postojećim državama. Nasuprot tome, upravo bi uskraćivanje prava na demokratsko očitovanje volje moglo biti razlog zbog kojega će se Katalonci i Baski kad-tad odlučiti da napuste Španjolsku.

Vladajuća Pučka stranka, još prožeta frankističkim unitarizmom i autoritarnošću, dobila je potporu španjolskih unitarista i nacionalista, kao što je MiloševićevaSocijalistička partija, koja je stvarno vladala Jugoslavijom, dobila potporu srpskih unitarista i nacionalista. I jedni i drugi simbolično su zasipali cvijećem pripadnike represivnog aparata države, policiju i vojsku, koji su iz Madrida i Beograda kretali u nasilni obračun sa separatistima. U Jugoslaviji su separatisti nazivani fašistima, a u Španjolskoj nacistima. Bilo kako bilo, nasilje u Kataloniji označilo je kraj Španjolske kakva je dosad bila.