KOLUMNA GLAS ISTRE
O maloj crkvi i tradicijama malog mista
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 19.11.2013 | 07:55 | Zadnja izmjena: 18.11.2013 | 18:43 | 0 komentara |
Kad bih bio vjernik, vjerojatno bih svako osobno razmišljanje o obitelji započeo molitvom i pogledom prema nebu. U nedostatku vjere u Boga moram svako razmišljanje zaokružiti unutar svoje male glave i krhkog tijela. Da, zaboravio sam na državu kojoj pripadam, koja od mene puno toga očekuje, a meni gotovo ništa ne daje. Ne meni osobno, već obitelji kojoj pripadam.
Brak je pravna kategorija, radi se jednostavno o ugovoru i dobar dio pravnih normi koje je država osmislila na svom zemaljskom putu odnosi se na uređenje tog malog velikog svijeta. Država je zemaljska pojava, nema ničeg božjeg u njoj, ali, čudno, temeljnu česticu zemaljske kategorije, obitelji temeljene na braku, svako toliko zgrabe i pokušaju smjestiti negdje na oblake: sveta obitelj! Mogli bismo dodati da je brak plod ljubavi koji dostiže vrhunac činom oplodnje i rađanja novog bića pa s obzirom na to da je Bog ljubav, obitelj je najbliža Bogu. Ova veza oplodnje i ljubavi (trenutak mističnog dodira Svevišnjeg) intrigantna je i puna proturječnih opipljivih podataka.
U svim europskim državama natalitet je u opadanju, rodilišta su prazna, što bi trebalo značiti da je mistika posustala. Moja je baka rodila osmero djece, očito, bila je daleko bliža Bogu nego današnja prosječna obitelj u kojoj, kad je sve u najboljem redu, jedva se rodi jedno novo biće. Baka, koja je ostala udovica kad joj je muž bio najpotrebniji, uspjela je sama prebroditi sve poteškoće i sačuvati obiteljski krug sve dok joj sinovi i kćerke nisu odrasli, počeli raditi i osnovali svoj obiteljski krug.
Otkrivam u evanđeljima da Božji sin nigdje izričito ne povezuje ljubav s oplodnjom; kad bi se tome posvetio, vjerojatno bi Isus progovorio i o homoseksualcima, ali on to ne čini. S obzirom na činjenice moram nužno zaključiti da je rasprava o braku kao ljubavna, božja veza muškarca i žene proizvod povijesti u hodu, nešto sasvim zemaljsko, što nema veze s nebom.
Svetost braka kao pravne kategorije je nešto što pripada našoj tradiciji, a danas, kako stvari stoje, sve sam manje skloniji potražiti spas u tradiciji, ostavljam svetost svecima i Crkvi. Na pomolu je revolucija? Možda, tiha i svakodnevna revolucija u kojoj obitelj proživljava teške drame. Vraćajući se državi koja sve to dvolično prati, pronašao sam zanimljiv podatak koji se tiče naših susjeda Talijana. Grupa stručnjaka izračunala je koliko godišnje stoji uzdržavanje i odgoj jednog sina ili kćeri. Svake godine obitelj troši na dijete 8.181 euro, što znači da u osamnaest godina, koliko traje razdoblje do punoljetnosti, obitelj će potrošiti ukupno 147.258 eura.
Uloga države u tom procesu stvaranja nove jedinke, novog punoljetnog građanina je gotovo beznačajna: u tom trošku država sudjeluje s jedva 800 eura godišnje u obliku raznih dotacija i poreznih olakšica, prava sitnica. Govorimo o prosječnoj obitelji, rasprava o izvanrednim slučajevima dovela bi nas u mutne vode, no ipak valja pokušati objasniti neke sitnice. Što se dogodi kad se dijete rodi slijepo, kad je osuđeno na invalidska kolica, kad su njegove psihofizičke sposobnosti teško poremećene? U Italiji je parlament 1999. godine izglasao zakon koji izričito nalaže privatnim i javnim tvrtkama obvezu zapošljavanja određenog broja osoba s poteškoćama (fizičkim i psihofizičkim) razmjerno broju zaposlenih: firma s više od šezdesetak zaposlenih dužna je zaposliti takve osobe, najmanje sedam posto od ukupnog broja zaposlenih. To nalaže zakon: pravo invalida na radno mjesto i obvezu javnih i privatnih tvrtki da te ljude zaposle.
Praksa je nešto drugačija jer tek 16 posto invalida koji danas žive u Italiji uredno je zaposleno zahvaljujući tom zakonu, 84 posto ih živi na teret obitelji, svete obitelji koja na sebe preuzima teret neba. Roditi trajnog invalida je Božja kazna? Nedavno sam imao priliku razgovarati s psihologinjom koja dobrovoljno radi u jednoj udruzi koja pomaže obiteljima s takvim problemima. Povjerila mi je dramatičan podatak: u sedamdeset posto slučajeva rođenje djeteta s trajnim poremećajima, fizičkim i psihofizičkim, uzrok je razvoda roditelja. Najčešće je otac taj koji ne uspije prihvatiti zbilju, pokupi kofere i odlazi tragajući za nekom novom, sretnijom vezom, ostavlja dijete i majku kojoj država ne pomaže. Prirodna mana pretvori se u socijalni problem!
U svim europskim državama socijalni programi tretiraju se kao trošak, kao teret pa budući da država mora paziti kako će unovčiti državne obveznice na financijskom tržištu, ona je sklona rezanju, to nalaže tzv. neoliberalistička ideologija. Dakle, obitelj se raspada, država se povlači s terena socijalnog unapređenja i sad, u takvoj crnoj konstelaciji mi bismo trebali raspravljati o suštini obitelji, o problemu imaju li lezbijke ili homoseksualci pravo osnovati brak kao pravnu kategoriju koja nema nikakve veze s anđelima.
Poznata mi je jedna priča o malom trgu, u malom gradiću sa zvonikom i crkvicom, gdje se vjernici nedjeljom okupljaju. Znam koliko je jaka tradicija i koliko je snažan utjecaj anđela zaštitnika "užanci". Problem je u tome što konkretni podaci govore nekim sasvim suprotnim jezikom koji sve to ruše i podvrgavaju smijehu razuma.
+++++++++++++++++++++++++++++
Brak je pravna kategorija, radi se jednostavno o ugovoru i dobar dio pravnih normi koje je država osmislila na svom zemaljskom putu odnosi se na uređenje tog malog velikog svijeta. Država je zemaljska pojava, nema ničeg božjeg u njoj, ali, čudno, temeljnu česticu zemaljske kategorije, obitelji temeljene na braku, svako toliko zgrabe i pokušaju smjestiti negdje na oblake: sveta obitelj! Mogli bismo dodati da je brak plod ljubavi koji dostiže vrhunac činom oplodnje i rađanja novog bića pa s obzirom na to da je Bog ljubav, obitelj je najbliža Bogu. Ova veza oplodnje i ljubavi (trenutak mističnog dodira Svevišnjeg) intrigantna je i puna proturječnih opipljivih podataka.
U svim europskim državama natalitet je u opadanju, rodilišta su prazna, što bi trebalo značiti da je mistika posustala. Moja je baka rodila osmero djece, očito, bila je daleko bliža Bogu nego današnja prosječna obitelj u kojoj, kad je sve u najboljem redu, jedva se rodi jedno novo biće. Baka, koja je ostala udovica kad joj je muž bio najpotrebniji, uspjela je sama prebroditi sve poteškoće i sačuvati obiteljski krug sve dok joj sinovi i kćerke nisu odrasli, počeli raditi i osnovali svoj obiteljski krug.
Otkrivam u evanđeljima da Božji sin nigdje izričito ne povezuje ljubav s oplodnjom; kad bi se tome posvetio, vjerojatno bi Isus progovorio i o homoseksualcima, ali on to ne čini. S obzirom na činjenice moram nužno zaključiti da je rasprava o braku kao ljubavna, božja veza muškarca i žene proizvod povijesti u hodu, nešto sasvim zemaljsko, što nema veze s nebom.
Svetost braka kao pravne kategorije je nešto što pripada našoj tradiciji, a danas, kako stvari stoje, sve sam manje skloniji potražiti spas u tradiciji, ostavljam svetost svecima i Crkvi. Na pomolu je revolucija? Možda, tiha i svakodnevna revolucija u kojoj obitelj proživljava teške drame. Vraćajući se državi koja sve to dvolično prati, pronašao sam zanimljiv podatak koji se tiče naših susjeda Talijana. Grupa stručnjaka izračunala je koliko godišnje stoji uzdržavanje i odgoj jednog sina ili kćeri. Svake godine obitelj troši na dijete 8.181 euro, što znači da u osamnaest godina, koliko traje razdoblje do punoljetnosti, obitelj će potrošiti ukupno 147.258 eura.
Uloga države u tom procesu stvaranja nove jedinke, novog punoljetnog građanina je gotovo beznačajna: u tom trošku država sudjeluje s jedva 800 eura godišnje u obliku raznih dotacija i poreznih olakšica, prava sitnica. Govorimo o prosječnoj obitelji, rasprava o izvanrednim slučajevima dovela bi nas u mutne vode, no ipak valja pokušati objasniti neke sitnice. Što se dogodi kad se dijete rodi slijepo, kad je osuđeno na invalidska kolica, kad su njegove psihofizičke sposobnosti teško poremećene? U Italiji je parlament 1999. godine izglasao zakon koji izričito nalaže privatnim i javnim tvrtkama obvezu zapošljavanja određenog broja osoba s poteškoćama (fizičkim i psihofizičkim) razmjerno broju zaposlenih: firma s više od šezdesetak zaposlenih dužna je zaposliti takve osobe, najmanje sedam posto od ukupnog broja zaposlenih. To nalaže zakon: pravo invalida na radno mjesto i obvezu javnih i privatnih tvrtki da te ljude zaposle.
Praksa je nešto drugačija jer tek 16 posto invalida koji danas žive u Italiji uredno je zaposleno zahvaljujući tom zakonu, 84 posto ih živi na teret obitelji, svete obitelji koja na sebe preuzima teret neba. Roditi trajnog invalida je Božja kazna? Nedavno sam imao priliku razgovarati s psihologinjom koja dobrovoljno radi u jednoj udruzi koja pomaže obiteljima s takvim problemima. Povjerila mi je dramatičan podatak: u sedamdeset posto slučajeva rođenje djeteta s trajnim poremećajima, fizičkim i psihofizičkim, uzrok je razvoda roditelja. Najčešće je otac taj koji ne uspije prihvatiti zbilju, pokupi kofere i odlazi tragajući za nekom novom, sretnijom vezom, ostavlja dijete i majku kojoj država ne pomaže. Prirodna mana pretvori se u socijalni problem!
U svim europskim državama socijalni programi tretiraju se kao trošak, kao teret pa budući da država mora paziti kako će unovčiti državne obveznice na financijskom tržištu, ona je sklona rezanju, to nalaže tzv. neoliberalistička ideologija. Dakle, obitelj se raspada, država se povlači s terena socijalnog unapređenja i sad, u takvoj crnoj konstelaciji mi bismo trebali raspravljati o suštini obitelji, o problemu imaju li lezbijke ili homoseksualci pravo osnovati brak kao pravnu kategoriju koja nema nikakve veze s anđelima.
Poznata mi je jedna priča o malom trgu, u malom gradiću sa zvonikom i crkvicom, gdje se vjernici nedjeljom okupljaju. Znam koliko je jaka tradicija i koliko je snažan utjecaj anđela zaštitnika "užanci". Problem je u tome što konkretni podaci govore nekim sasvim suprotnim jezikom koji sve to ruše i podvrgavaju smijehu razuma.
+++++++++++++++++++++++++++++
Velike su to Velanove teme za jedno maleno i zagubljeno
drustvo, koje je sazdano iskljucivo na prevrtljivim smicalicama politikanskog
maheraja ovozemaljskog pakla.
U tu je svhu smisljen njihov Bog, njihovo prijetece
zakonodavstvo, njihov imbeciljni svetacki moral, i naj podlji ljudocid tog zemaljskog Satane, koji
patnickim masama- za uzvrat pognutih glava -
podvaljuje vjecni nebeski
raj.
Nema komentara:
Objavi komentar