POSLJEDNJI ZATVORENIK NAJGOREG TITOVOG ZATVORA ‘Na Goli otok došao sam kao robijaš, a sada živim od njega kao turistički vodič’
Vlado Bobinac (90), profesor povijesti s Krka, godišnje oko 50.000 posjetitelja upoznaje s otokom na kojem je bio zatočen 2,5 godine
Na Golom otoku nema heroja. Heroji su završili u grobovima. Ja nisam heroj. Samo sam ga preživio. I ne može biti heroja, kakva je tamo tortura vladala. Goli je stvoren da kažnjenici kažnjenike tuku i ispituju sve dok se ne preobrate. Nisu nas puštali kući sve dok to nismo shvatili. A ja, ja sam bio kriv, tako - tonom kao da samog sebe uvjerava da mu je trebao politički preodgoj - govori Vlado Bobinac.
Vlado Bobinac ima 90 godina. Jedan je od oko 4000 bivših zatočenika Golog otoka, koji je gradio Goli otok i Goli otok njega - u skladu s tadašnjom parolom. Umirovljeni profesor povijesti živi na Krku i danas je jedini vodič koji - samoinicijativno, volonterski i vaninstitucionalno - turistima, mahom Slovencima, koji čine uvjerljivu većinu od 50.000 znatiželjnika koliko ih godišnje pohodi Goli otok, na sasvim osebujan način dočarava sudbinu otoka. Vitalan, suh kao prut, opečen od sunca, vodit će turiste po najvećoj žegi pješice po otoku i u dahu će, bez zastajkivanja, prepričavati svoju i sudbinu svojih supatnika.
“Ne, mora sve biti onako kako je bilo”, pojasnit će zašto se on koji se nekoć tamo mučio prebacujući kamenje iza žice - gdje su bili smješteni zatočenici kako bi ih se statusno razdvojilo od uprave - ne miče sa žestokog sunca, ne želi se voziti vlakićem Goli express i odbija bilo kakvu zaštitu od sunca.
Goli otok ostaje u meni
Nije li dodatno traumatiziranje vraćati se na mjesto s kojeg je, nakon dvije i pol godine zatočeništva, otpušten u bijednom stanju, sa samo 46 kilograma, i obnavljati patnju, pitam.
“Nikad nisam otišao s Golog otoka, on ostaje u meni, to je bol koja ne prolazi. Meni, kao da sam tu bio zatvoren jučer”, govori i podsjeća kako se politika ironično poigrala s njima, logorašima - kako su oni koji su vjerovali da su Rusi pravi socijalistički uzor i u svemu naj i monumentalni - skaču u vis kao nitko, a ruske su lubenice promjera tri metra - nakon sukoba s Informbiroom oglašeni za državne neprijatelje. A nisu uvijek ni slijepo uzdizali Staljina. Ali nisu se dovoljno ogradili od staljinista. To je bio Bobinčev slučaj.
Kad je 1949. godine počela hajka na informbiroovce, Vlado Bobinac bio je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu student povijest, mladi partijac. Do uzništva na Golom nisu ga dovele radikalne političke akcije, nego dvije jednostavne ljudske reakcije. Njegov je krimen bio što kao predsjednik narodne studentske omladine nije htio bojkotirati kolege koje je Partija prozvala kao simpatizere Staljina:
“Studenti Crnogorci započeli su s Informbiroom na fakultetu; oni koji su se izjasnili za Staljina izbačeni su iz KPJ i protiv njih je organiziran bojkot - nitko s njima nije smio razgovarati niti sjediti u klupi, prestali su ih pozdravljati, a na koncu su ih izbacili s fakulteta. Ja sam to odbio i napisao sam pismo sekretaru KP - da ne mogu to napraviti i dodao sam još jednu stvar, retoričko pitanje da razmišljam gdje je istina. To im je bilo previše, odmah su me pozvali na partijski razgovor, hjeli su me uvjeriti da se predomislim i odstupim. Onda sam na sastanku partijske ćelije FF, kad se raspravljalo o mom slučaju, uzeo statut KPJ iz kojega sam citirao pravo na demokratsko izjašnjavanje. Kad sam to pročitao, svi su počeli fućkati i izbacili su me iz partije.”
Izbacili su Bobinca i s fakulteta.
Informativni razgovor
Tih je dana sreo susjeda koji se vratio s Golog otoka i rekao mu: “Imaš obitelj, nemoj misliti o tome, za sada...” Idući dan je pozvan na informativni razgovor u Savsku - danas je tamo okrugla poslovna zgrada, točno preko puta Zagrepčanke.
“Moje dvije riječi shvatili su kao političku poruku. Odveli su me u sobu s puno svjetla, oficir Udbe dao mi je olovku, zatvorio me i naredio da napišem da sam kriv. Kad se vratio i vidio prazan papir, viknuo je: Marš u kurac...”, priča Bobinac.
Ekspresno je osuđen na kaznu od 24 mjeseca socijalnog rada i poslan na Goli otok. Njegova majka nije imala pojma gdje joj je sin završio. A i kad se vratio, nakon dvije i pol godine jer se nije preobratio u roku od dvije godine, samo je šutio.
U jesen 1951. Bobinac je, priča on, ostao bez imena i prezimena, i dobio ime Bandit - kako su nazivali logoraše na Golom.
“Mi, Golootočani, došli smo do spoznaje: ako bi netko htio opisati kako izgleda nemoć u političkom sustavu, ne bi morao do Sibira, iskustvo Golog je dovoljno. Danas kad se nađemo, imamo nepisano pravilo - nikad ne spominjemo što se događalo dok smo bili tamo. Jer svatko je od nas bio kriv, prikliješten i kao žrtva i kao mučitelj. Iz poštovanja šutimo. Spominjemo samo jednog čovjeka s Golog, a to je doktor Nikola Nikolić. Liječnik, kažnjenik na Golom otoku koji je pomagao kome je god stigao po cijenu vlastitog života - kad su počeli batinati jednog zatvorenika i kad su ga zamalo ubili, podmetnuo je svoja leđa da ga spasi...”, govori Bobinac i opisuje zatočeničke dane:
*****************************************
Komentar ovog bloga
Nije uopce cudno da je socijalizam ovdje zavrsio na drustveno smetliste , mozda i za vise buducih stoljeca.
*****************************************
Komentar ovog bloga
Nije uopce cudno da je socijalizam ovdje zavrsio na drustveno smetliste , mozda i za vise buducih stoljeca.
Nema komentara:
Objavi komentar